Prije par dana u šeheru na Dunavu je ne zvanično otvoren „Kulturni centar Sandžak-Bosna“ i praktično počeo sa radom iako još ima sijaset posla i detalja koje treba dovesti u funkciju.

Ovom događaju su prisustvovali prvi Bošnjaci iz ovog grada koje smatramo i najvažnijim karikama u lancu koji broji stotinučetrdesetpet hiljada karika. Pored zvaničnika iz vjersko-prosvjetnog hora prof. i imam Mithat ef. Mujović, prof. i imama Nihat ef. Gegić, Mesud ef. Zukorlić, prof. mr. Enes ef. Omerović. Događaju su prisustvovali i istaknuti Bošnjaci iz kulturnog i političkog života ove alpske zemlje –književnik mr. Damir Saračević, predsjednik Consilium Bosniacum; Admir Mehmedović, gradski vijećniki i prof. mr. Ibrahim Kaniža, obojica iz Socijalističke partije ove države. Da, dobro ste pročitali 145.000 Bošnjaka živi u državi koja je ostatak Habsburgške monarhije. Istini za volju – moramo izraziti zadovoljstvo odzivom savjesnih Bošnjaka/kinja. Sala je bila puna do posljednjeg mjesta. Ali da jeste kao što nije i da Bošnjaci imaju malo više nacionalne, domovinske, povijesne i kulturne svijesti trebalo nas je biti nekoliko hiljada.

Možda sam malo pretjerao sa očekivanjima od toliko hiljada. No ipak moramo priznati da smo nemarni i haljkavi kada je u pitanju bilo kakav skup koji se tiče zemlje korijena naših. Prošle 2023. godine za 25. novembra - Dan državnosti Bosne i Hercegovine bilo me je stid napisati bilo što o obilježavanju tog značajnog ili najznačajnijeg datuma u bosanskoj povijesti. Stid me bilo zbog siromašnog odziva. Zbog javašluka koji nas je ponio. Iako je i ovaj događaj bio obilježen na još jednom ili dva mjesta u ovom velikom gradu ali niko se ni tamo ni ovdje nije mogao pohvaliti nekim pompeznim prisustvom. Mnogi će mi možda prišit da zauzimam uvijek ili često kritički stav, ali kako da se hvalimo i dičimo kad nam se država klima i erodira. Stalno, vječito, iz dana u dan se pitam šta to Bošnjake gura u zaborav. Što ih se malo ili površno zanima za domovinu koja alternativu nema. Zašto tako lijepo i sa sjetom zborimo i pojemo o zemlji Bosni okrečući joj leđa. Dok je profesionalne bande razvaljuju mi čekamo skrštenih ruku ne bi li neko u naše ime zaustavio te bosnomrsce.

Stoji i to – ne smijemo zaboravit – da bi se javaš gospoda sigurno uhvatila puške kad bude i ako bude ne daj bože trebalo. Ali tada će biti kasno i mnogo teže vraćati oteto nego braniti ono što imaš. I Bosna i Sandžak se brane i grade kako u zemlji tako i van zemlje. Jedni na ovaj a drugi na onaj način. No prije svega brane se i grade razvijanjem domovinske i patrijarhalne svijesti o svojoj grudi. Brane se u kući za večerom prenoseći djeci zavičajne priče, brani se podizanjem nacionalne svijesti o svom korijenu, o svojoj kulturi. Djeci treba svakodnevno ponavljati bosansko-sandžačko-bošnjačku lekciju kroz koju smo mi i naši očevi i djedovi prošli i opstali. Djeci treba iz dana u dan servirati palestinsku stvarnost ne bi li shvatili šta znači borba za svoju zemlju. Naša djeca treba da znadu da na svijetu ima nekoliko hiljada naroda ali samo oko dvije stotine država. Jedna od tih je i Bosna. Dakle oko hiljadu osamstotina naroda nemaju svoju državu ili se te države zovu po nekim drugim narodima ili nose neko zajedničko ili neutralno ime – zapravo su strpani u nečiju koja se ne zove po njihovom nacionu. Naša djeca treba da znadu da se zemlja ne može kupiti i da niko ne proizvodi zemlju ili zemlje kao teritorije gdje se grade države. Zemlja nije ni kuća ni automobil koji se proizvodi za tržište i koji se može svaki dan kupiti. Dakle onoliko koliko je ima - toliko je, i nema više – pa šta je ko jamio nek dobro drži.

*****
Naslov moje priče je namjerno provokativan, ali svakako i iluzoran i apstraktan. Niti može šeher Saraj… u Novi Pazar, niti Zenica u Sjenicu. Ali sam htio da pohvalim Bošnjake iz Sandžaka koji pregalački rade na očuvanju svog identiteta, kulture, tradicije, … Vijekovima opstaju u tako pasivnim krajevima skoro getoizirani i ukliješteni sa svih strana pa još podijeljeni u dvije-tri države držeći se jedan za drugog izgradili vještinu opstanka i preživljavanja u svim uslovima i u svim režimima ciljano ali prešutno prisiljeni na iseljavanje. Ali zato kad su se obreli u zemljama Zapadne Evrope i razvijenog dijela svijeta bili sposobni i kadar da prihvate nametnutu trku na svim poljima u kojoj odmiču krupnim koracima. A zamislite da su ti isti koji danas jure evropskim stazama imali priliku da se razmašu u Sarajevu, Zenici, Bihaću, Mostaru., … i diljem Bosne. Vjerojatno ali više sigurno nego vjerojatno da bi ona dvojica frajera iz Laktaša i Širokog brijega imali kraća krila. Nisam u gornjem naslovu mislio premiještati ni Zenicu ni Sarajevo, ali sam aludirao ili metaforički mislio da bi možda bilo interesantno tu bošnjačku bulumentu iz Bosne koja se glođe jer im je važno ko će kolo bosansko povest poslati malo u Pazar, pa malo u Sjenicu, Tutin pa onda u Beograd – ali do Beograda bi morali da krče put sami sebi. Aferim Bošnjacima iz Sandžaka koji se drže čvrsto jedan za drugog i koji se bez imalo oklijevanja mogu pouzdati u onog do sebe ne sumnjajući ni jednog momenta u lojalnost prema zajednici od općenitog značaja. Ovdje moram istaknuti i pohvaliti rukovodstvo iz prvog safa Zajednice Sandžačke Dijaspore (neke od njih sam na početku pomenuo) koji su se hrabro odlučili uhvatiti u koštac sa ovim projektom i hrvati se do posljednjeg grama snage. Ne pitajući se ko će biti prvi a ko drugi ili ko će kolo vodit i ko će haznadar biti u tom centru. Za razliku od onih koji mnogo kalkulišu i kojima je uvijek u glavi i ispred svih ciljeva njihov lični cilj i ambicija. Tako i zbog toga nam propadaju sve ideje, planovi i projekti. Još prije petnaestak godina sam promicao ideju da je Bošnjacima u Beču potreban jedan Kulturni centar gdje će naša omladina upražnjavati sve aktivnosti od kulture, sporta, svečanosti, svadbe, manifestacije, praznici, priredbe i sve ostalo. (o tome sam napisao jedan obiman tekst još 2012. i poslao na nekoliko adresa a isti ili dorađen objavio u mojoj knjizi 2020. g. pod naslovom „Bošnjaci u dijaspori“).

Ovi kalkulanti koji će se sigurno naći u ovoj priči ako ista dopre do njih imali su i imaju i danas a tako će i sutra bukadar prilika i mogućnosti da čuda naprave. Mislim na čuda kada je u pitanju finansijska moć i likvidnost Bošnjaka dijaspore. Međutim dokle god tim kalkulantima bude glavna briga ko će kolo vodit i po čijoj će se muzici kolo igrat – neki krupni projekti će biti samo san i pusta želja kao što se jedan takav pokušaj prije dva-tri mjeseca naprosto izjalovio. I pored date riječi i rukovanja u znak da je pazar bio – mušterija ili samo tobože mušterija se popišmanila i pazar i data riječ je pogažena i sve je bilo batal. I tako iz godine u godinu uvijek i svugdje u nama postoji ono pitanje: ima li mene tu igdje, ili ko će svirat a ko kolo vodit. Ovo je slika ili bolje kazati kopija bosanskog hala. A dok se mi dogovorimo koga ćemo metnut naprijed - do tada uspješni, pošteni, školovani, bogati, provjereni Bošnjaci će svoju moć i vještine kanalisat na druge pravce i druga polja, promijenit i džemat, i firmu pa i državu ako treba.