PREGLASNA TUŽILAČKA TIŠINA
Autor: Velija Murić
Objavljeno: 22. Jan 2024. 20:01:20
U svojstvu izvršnog direktora Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava i sloboda, 13. novembra predhodne godine, uljudnim pismom, obratio sam se gospodi Tatjani Begović, v.d. tužiteljki i Vladimiru Novoviću, sp. drž. tužiocu, radi prijema na razgovor na temu tužilačke strategije o otkrivanju i gonjenju zbog izvršenih a neprocesuiranih ratnih zločina. U pismu, bolje kazano zahtjevu, između ostaloga tužilački vrh države sam podsjetio:

Vjerovatno vam je poznanto, da su se u vremenu od 1992. – 1999.g., na crnogorskom prostoru, događali ratni zločini a u jednom slučaju i genocid, koji još uvijek nijesu istraženi. Upravo zbog toga podsjećam na tužilačku Strategiju iz 2015.g., za istraživanje ratnih zločina, kojom se između ostaloga tužilaštvo obavezalo da će ažurirati i dodatno provjeriti sve te slučajeve ljudskog a u nekima i teškog državnog nepočinstva. O svemu tome, javnost se ne obavještava, ili se nema o čime obavijestiti, što donijetu Strategiju svodi na bezvrijedni papir a tužilaštvo uvodi u zonu „preglasne tužilačke tišine“.

GENOCID: Bukovica istrijebljena od Bošnjaka

- U periodu od 1992 – 1995.g., na prostoru pljevaljske Bukovice, po međunarodnoj i definiciji domaćeg prava, nad bošnjačkim narodom izvršen je genocid. Kod činjenice da u tom periodu, na prostoru ove države, nijesu vođena ratna dejstva a desila su se vojno-policijska ubijanja ili zločini na očigled državnih bezbjednosnih struktura, uz to i realizacija davnašnjeg „strateškog“ nauma da Bošnjaci nestanu sa tog područja, stoga nije se moguće oteti utisku o direktnoj odgovornosti države, tačnje o odgovornosti nosilaca tadašnje vlasti. Stoji činjenica, da su u nekim slučajevima zbog ubijanja ljudi, istina nevoljno vođeni sudski postupci ali isto tako i da su svi slučajevi brutalnih ubijanja, uništavanja vjerskih i objekata građana, pljačkanja imovine i protjerivanja, kvalifikovani kao klasične radnje krivičnih djela protivu života i tijela. Kako ta stranica crnogorske istorije pravno – tužilačaki još uvijek nije zatvorena, nalaže se potreba da tužilaštvo, prvenstveno zbog svoje ustavne obaveze i dalje sudbine oštećenih i naroda kome oni pripadaju, zauzme korektan tužilačko-pravni stav.

ZLOČIN BEZ KAZNE: Hapšenje i deportacija nevinih bh. civila

- Tokom maja 1992.g., u zoni primorja, crnogorska policija je bezrazložno uhapsila preko osamdeset Bošnjaka koji su se sa prostora zahvaćenog ratnim dejstvima, tu našli sa statusom međunarndno zaštićenih izbjeglih lica. Brutalna hapšenja i deportovanje uhapšenih, vršeno je po nalogu i odobravanju datog sa najvišeg državnog nivoa, što je između ostaloga kasnije potvrđeno ne samo prihvatanjem države da naknadi štete oštećenim porodicama već i svjedočenjem tadašnjeg predsjednika države M. Bulatovića. Stoji činjenica da su o tome puno kasnije, u Crnoj Gori vođeni krivično-maligni sudski postupci, koji u osnovi nijesu rezultirali djelotvornom pravdom. Ispostavilo se, na krivično-pravnu odgovornost nijesu pozvani nalogodavci ili najodgovorniji već sumnjivo probrani, izvjesni neposredni izvršioci tog sramnog državnog posla. Stoga, slijedeći i ono što je predstavljeno već podnijetim krivičnim prijavama, nalaže se potreba, da se sa pozicije nezavisnog tužilaštva, taj slučaj preispita i konačno preduzmu one tužilačko-pravne radnje kojima bi se u eventualno nepristrasnom sudskom postupku, odgovornost svela na konkretna imena i time zatvorila ta sramna stranica o svojevrsnom istorijskom teretu koji kao istorijsko breme nosi ova država.

RATNI ZLOČIN NAD ALBANCIMA: Kaluđerski laz

- U prvoj polovini 1999.g., na rožajskom prostoru, pripadnici tadašnje vojske Srbije i Crne Gore, počinili su teške ratne zločine koji su rezultirali ubijanjem dvadeset i dva neboračka civilna lica. Za taj nesumnjivi zločin, u Crnoj Gori još uvijek niko nije oglašen krivim. Na protiv, kontroverzno vođeni postupak u tom slučaju, nije dao rezultate tako da je otkrivanje i procesuiranje toga događaja, praktično vraćeno u startnu poziciju. Kako u raspavama o tužilačkoj Strategiji koja se odnosi na istraživanje ratnih zločina, imamo javno izrečeni podatak od predstavnika tužilaštva, „da do sada nije bilo dovoljno političke volje da se zločini istraže“, uz uvjerenje da su mogući izvršioci zločina, još uvijek slobodni građani Crne Gore, time razložno osažujemo naše insistiranje da se konačno sa potrebnom dozom „volje“ i istinske riješenosti, tužilaštvo odluči da taj slučaj istraži i da nalogodavce i neposredne izvršioce izvede pred lice pravde.

Akcija NATO Alijanse: Murina, april 1999.

- Kao posljedica akcije NATO Alijanse, u aprilu 1999.g., u mjestu Murino, smrtno je stadalo šest civilnih lica. Mada je u tom slučaju odgovornost sistema zaštite bila više nego očigledna, tačnije moguće je bilo posljedice svesti na odgovornost konkretnih poslenika tadašnje vlasti, ni taj slučaj još uvijek nije u potrebnoj mjeri istražen, odnosno još uvijek niko nije pozvan na krivično – pravnu odgovornost. Stoji činjenica, da je nedavnim predlogom zakonskog rješenja, Vlada razumjela odgovornost države ali isto tako i da je tada veoma problematičnom sudskom odlukom Vrhovni sud praktično blokirao sudske postupke oštećenh porodica. Upravo zbog toga, još uvijek traje otvoreno pitanje odgovornosti postupajućih djelatnika na nivou Vrhovnog suda, koji su krećući se „ivicom“ sudske pravde, očiglednim kršenjem procesno-materijalnih propisa, za račun tada političkih kalkulacija, na štetu žrtava zanemarili pravo - što se samo po sebi svodi na moguću njihovu krivično-pravnu odgovornost.

- U rožajskom selu Besnik, usljed bačenih avionskih bombi iz vojnih aviona vojske Srbije i Crne Gore, dana 24. 03. 1999. g., smrtno je stadalo jedno lice. Nakon dužeg trajanja tužilačkog postupka po podnijetoj prijavi, slučaj je riješen odbačajem krivične prijave. Ako se samo ovlaš ocijene razlozi takve odluke, da se zaključiti da je njena podloga više politička a manje pravno-činjenična. Upravo zbog toga, ako se ta kontroverzna odluka preispitala sa pozicije toga i ovoga vremena, ubijeđen sam da bi se u tom slučaju dokučila djelotvornija pravda u odnosu na oštećenu porodicu.

POLITIČKI OBRAČUN SA NARODOM I HAPŠENJE SANDŽAČKIH PRVAKA: Brutalna zlostavljanja čelnika SDA

- Ujedno, da se ne zaboravi i državni zločin izvršen 1994.g. nad bošnjačkim narodom koji je sproveden brutalnim hapšenjima i zlostavljanjima tadašnjih političkih prvaka Stranke demokratske akcije. U tom slučaju politički obračun sa narodom, izvršen je državno-orkestrirano preko policije, službe državne bezbijednosti, tužilaštva i suda. Učinak sa projektovanim epilogom rezultirao je: nacionalna stranka SDA, bačena na koljena, od čega se nikada nije oporavila; prvostepenom presudom nevinima izrečeno je oko stotinu godina zatvora, dok krivica hapšenih i zlostavljanih, meritorno nikada nije potvrđena; sudski proces, „presječen“ abolicijom, što tada državnu „zabludu“, i brutalna zlostavljanja čelnika te stranke, još uvijek drži otvorenim slučajem; za veoma teška i dokumentovana policijska zlostavljanja nevinih ljudi i vođenje političkog procesa, još uvijek niko nije odgovarao, niti ima izgleda da će „zbog odsustva tužilačko-političke volje“, iko ikada odgovarati; sam proces proizveo je stanje teške političko-istorijske ugroženosti jednog čitavog naroda.

Bez svake sumnje, ozbiljnost zahtjeva i najavljena tema razgovora, obavezali su tužilaštvo da makar formalno, upriliči inisistirani razgovor. Na drugoj strani, kada je riječ o ratnim zločinima i već naviknutoj tužilačko-pravnoj tišini, koja u donjim ladicama tužilačkih radnih stolova, odavno prekriva uredno složene spise, u maniru „licemjernog“ ili „nevažnog“, suočen sam sa nečim čemu se ne nazire razuman kraj. Tako nošen ranijim stavom tužilaštva prema ratnim zločinima, prisjetio sam se detalja kada je ranija Vrhovna državna tužiteljka V.M. u odnosu na zločin „Kaluđerski laz“ svečarski obznanila: „eto neka čuje neki advokat iz Rožaja, danas smo podnijeli zahtjev za istragu protivu dvanaest osumnjičenih“ – što će se kasnije u konačnom pretvoriti u klasičnu tužilačko-sudsku farsu. Tako i sada, 15. 12. 2023.g., upriliči se moj prijem i razgovor ali mi se, iz ko zna kojih razloga, tvrda sezamovsko-tužilačka vrata v.d.t. i s.d.t. ne otvoriše. Po svemu sudeći, prva nije ocijenila vrijednim ili nije imala što da kaže o sudbini ratnih zločina, a drugi rekoše odsutan je pa se razgovor svede na prijatno ali korektno pričanje izmđu mene i t. T.D. Na kraju pri pozdravu, glasno razmišljajući izustih: „dolazeći kod vas, zakoračio sam korakom pesimiste, a evo odlazim, pesimistički stojeći na obije noge“.

Stoga, razložno negodujući, javno pitam: da li su događaji koji se kvalifikuju kao ratni zaločini, u tolikoj mjeri prepušteni zaboravu pa je moja najavljena posjeta tužilaštvu na temu ratnih zločina ostala javno nezapažena; da li je tužilaštvo konačno odlučilo, da temu i oblast ratnih zločina koja je još uvijek otvorena, sa dobrim izgledima da se u dogledno vrijeme neće zatvoriti, prepusti jednom tužilačkom posleniku, pritom zanemarujući potrebu da je za tu obast nužno formirati jaki stručni tim sa logistikom koja može obećavati uspješna rješenja; konačno, da li ova Crna Gora računa da preko tužilaštva, ispostavlja se kao kamena spoticanja, zatvori odavno otvorena poglavlja koja su imperativ istrajavanja na putu ka evropskim integracijama.

U uvjerenju da se ovi veoma teški slučajevi stradanja ljudi, neće i ne smiju baciti u zaborav, smatram opravdanim, da se svi oni, sa tužilačko – pravnog aspekta dodatno provjere i ispitaju, što bi ujedno bila šansa da se u smislu izazova vremena, državne volje i ustavne obaveze, te posebno raspoloživih dokaza, daju tužilačko-pavni odgovori na sporno ali teško pitanje: što još uvijek traju otvorene stranice crnogorske nemile i ne tako davne istorije.


Velija Murić, adv. izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava