Esad Kočan: "Naša Rijeka", "Almanah", Podgorica, 2023.

Da Esad Kočan nije ništa više napisao, oni koji su bili u prilici da pročitaju njegov roman - prvjenac, "Naša Rijeka", nedvosmisleno će zaključiti, da je dovoljno napisao, da se radi o jednom od najboljih i najneobičnijih romana- prvjenaca novije crnogorske književne produkcije. Riječ je o romanu koji se po svojoj neobičnosti, misaonim uzletima, iskrenosti, elegantnom stilu i jeziku - po svojim estetskim kvalitetima i koncepcijskoj originalnosti, može bez sumnje, svrstati u red prvorazrednih književnih ostvarenja u Crnoj Gori. Pisac predgovora ovog romana, akademik Ferid Muhić, čak, Kočana svrstava u rang evropskih pisaca, što svakako mogu potvrditi ili osporiti, samo rijetki istinski znalci savremenih evropskih književnih tokova. No, bilo kako bilo, najvažnije je da je riječ o veoma dobrom i ozbiljnom književnom djelu u kom se ima šta pročitati - roman - prvjenac kakav bar čitalačka publika u Crnoj Gori, nije imala priliku da često susrijeće u posljednje vrijeme. Sve ovo, iako tema romana nije posebno atraktivna, da bi je svaki čitalac mogao brzo i jednostavno prihvatiti i "svariti", da se tako izrazim.

Radnja ovog romana je, zapravo, na prvi pogled jednostavna: dijagmoza o "najtežoj bolesti", atmosvera u bolnici, stalno razmišljanje posljedicama operacija, o smrtnom ishodu, djetinjstvo; život u zavičaju praćen stalnim seobama njegovih žitelja, koji bi, kada bi se sada svi vratili u zavičaj bili "gomila usamljenika", prolaznost, životni problemi glavnog junaka Omara Grabovca i njegove saputnice, djevojke Mirne Miljuš (kasnije životne saputnice) koji su naročito iskomplikovani poslije gubitka poslova u državnim firmama, odlasci u Hrvatsku u ratnim uslovima,povratci, putovanja po Zapadnoj Evropi i Americi. Kraj je, takođe, neobičan, ali psihološki u potpunosti opravdan, i on na svoj način pojačava dramatiku čitavog romana, svijeta i života o kome Esad Kočan govori i kao takav egzistira kao pečat na kraju nekog važnog svjedočenja i dokumenta koji govori o svijetu i životu. Riječ je o dijelu teksta naslovljenog kao novinska vijest koji je stavljen pod znacima navoda: "NE MOGU DA DIŠEM", što ujedno, odslikava i stanje duboke osjećajnosti i dramaturške virtuoznosti u kome jedna vijest sa kraja svijeta u dobranoj mjeri daje ton i boju i našim životima i ujedno boju i ton čitavom ovom vijeku, kao njegova osuda. Jer, mnogi od nas, zbog sveopštih uslova, kod nas i u svijetu - "ne možemo da dišemo".

"Ne mogu da dišem. Mineopolis. Afroamerikanac Džordž Flojd. Oborenog na pločnik, bespomoćnom, bijeli policajac Derek Čovin stiska koljenom vrat. Do smrti. U strašnim trzajima 21. vijek će se okretati oko ove rečenice. Najdublje istine o sebi."

Čudesna pletenica sadašnjosti, prošlosti - uspomena i snova
Sam pisac romana "Naša Rijeka" Esad Kočan kroz riječi svog glavnog junaka, Omara Grabovca, kaže da piše priču "o čovjeku i smrti" i "književnom tumaranju kroz mrak istorije". Osjećaj o jednostavnosti fabule može se nametnuti samo na prvi pogled. U suštini je riječ o jednoj čudesnoj književnoj pletenici u kojoj su utkana savremena zbivanja (sadašnjost), prošlost (sjećanja i snovi) i razmišljanja o budućnosti - prolaznosti i smrti kao neminovnom ishodu svakog ljudskog bića, pa i čitavih sela, kakva opasnost prijeti i već se nazire i kada je u pitanju i zavičaj glavnog junaka, Gradac.

Naslov romana (Naša Rijeka) je svojevrsna simbolika o sveprisutnoj zavičajnosti i ljubavi prema zavičaju (Gradcu) u čijem podnožju vječno šumi Rijeka i svakako, vječnoj prolaznosti, koja se osjeća u svakom njenom talasu, nekadašnjem i sadašnjem stanju i događanjima...

U samom romanu utkano je mnogo autobiografskih elemenata koji su prevashodno oslikani u glavnom liku i njegovim doživljajima, Omaru Grabovcu i skoro svim ostalim likovima, sadašnjim i nekadašnjim žiteljima Gradca (alijas Godočelja) izuzev , djevojke Mirne Miljuš, Dalmatinke - "djevojke " koja " tako liči na svoj glas, osmijeh, pogled", a koja je kasnije postala suprugom glavnog junaka. "Bilo kojim drugim ustima taj glas i taj osmijeh i bilo kojim drugim očima, taj pogled, bio bi kao posuđena , tuđa haljina." Iz drugog životnog ambijenta je i njihova kćerka Maida, koja u Hrvatskoj, gdje je privremeno, silom prilika (za vrijeme ratnih zbivanja na tlu dotadašnje nam zajedničke domovine, Jugoslavije), kao djevojčica boravila, i u jednom trenutku "gleda svijet sa mojih ramena", kako kaže glavni junak ovog romana.

Radnja romana "Nađa Rijeka", Esada Kočana započinje dijagnozom o "najtežoj bolesti" glavnog junaka Omara, odlaskom u Bolnicu, čekanja jedne, pa druge operacije, sugestivnim slikama atmosvere u toj zdravstvenoj ustanovi, bolesnika koji je umro u "sedmici", dolaskju njegove rodbine, patnji prilikom iščekivanja ishoda operacije, i stalnim opservacijama o smrti kao mogućem ishodu, ukoliko operacija ostavi teže poslljedice. Tu su i pasaži o porodičnoj pažnji i brizi najbližih srodnika glavnog junaka, među kojima se posebno ističu likovi njegove djevojke, oca, brata i sestre.

Sa dramatičnih iščekivanja ishoda druge operacije,autor se vještim stilskim obrtima, retrrospektivno, putem medija sjećanja i uspomena vrača u dane djetinjstva - ozbiljna dječja rivalstava i svađe, pomirenje, nestašluke poput krađe voća u prvom redu trešanja iz tuđih bašti, kupovinu prve fudbalske lopte, izgradnji igrališta i sl.

Misaonost i duboko psihološko poniranje
Virtuozne stilogene osobenosti teksta romana "Naša Rijeka" karakteriše i specifičan književni jezik Esada Kočana. Rečenice su uglavnom kratke i ubojite i zadiru duboko u osobenosti i psihu njegovih junaka, pojava, i pojmova i psiholoških stanja o kojima govori, obojeni dubokom emocionanošću. Jezik je zapravo izvorno esadovski: skoncentrisan na predmet o kome se govori, slijep i nijem za skoro sve van svijeta koji sam stvara, ali u isto vrijeme i budan da zaviri i u neke pojave kojima ce biti obojen čitav ovaj vijek.. Samo u nekoliko pasaža, a što je opravdano, mogu se nazreti nanosi žurnalističkog stila, a što autor određuje kao citat iz teksta drugog autora. S vremena na vrijeme Kočaan kroz usta svojih zavičajaca (Grabovaca) u svoj briljantan i uman govor ubacuje lokalizme koji su u funkciji pojačavanja izvornosti jezika i običaja svojih zemljaka i bliskoskoj međusobne povezanosti glavnog junaka i njegovih rođaka, komšija iz njegovog rodnog sela Gradca, alijas Godočelja.

Uz sve rečeno, ono što u tekstu romana Naša Rijeka posebno fascinira, su misaonost koai dolazi do izražaja kao posljedica učenosti, filozofske naobrazbe, obaviještenosti i duboke i iskrene emocijalnosti i proživljenosti, te sposobnosti da se duboko promisli analitički sagleda svaka životna situacija i pojava, pojam... Tu su i neobična poređenja i druge stlske figure, neobične rečeničke konstrukcije koje plijene: - Kad nam je najteže, naš krik odjekuje kao tišina; - Sve što željama možemo dozvati, stvarnost je. Možda jedina prava stvarnost; - Možda se tako i zlo šunja ljudima. Čeka priliku da se kao otrov razlije dušom; - Jesu li i naša sjećanja uokvirena strahom i pravilima industrije znanja, selektivna i lažna, kao plastično cvijeće na vašarskim štandovima; -Postala je bezbojno mrka, kao da je ružno sanjala; -Ljetnji pljusak bude i prođe. Čas posla. Kao mladost, kao život; - Hrabrost i strah nijesu međusobno odvojeni. Iza mnogih junačkih poduhvata krije se neki rod straha; - Pogledah u naše sjenke. Kao da hodaju dva starca; - Nikad ne podcjenjuj dječju pamet; - Gomila se mržnja; - Slomila ga je nemoć da me zaštiti; - Bojao sam se da ću ako ispustim taj trenutak, postati suhi, opali list. Igračka vjetrova; -Vremenski neograničena beznadnost najteži je oblik kazne. Smrt je oročavanje patnje; - Strah od smrti nije isto što i volja za životom; - Ako ne možeš voljeti grešnog čovjeka onda ne možeš voljeti nijednog. Besgešnih ljudi nema; - Stvarnost je samo mutni odsjaj naših snova; - Ništa nije fantastičnije od stvarnosti; - Ljudi brzo zaboravljaju tuđa dobričinstva možda i najviše zato što ne mogu da se nose s teretom duga. Olakšaj; - Ako neko naše loše iskustvo izazove nepovjerenje u ljude, to je najgore što možemo učiniti sebi. Tako pristajemo da nas određuje tuđe zlo ; - Pusti strasti s lanca ne postani zavisnik od njih - to se broji ; - Niti sam umio da sasvim odem iz Gradca, niti umijem da mu se sasvim vratim; -Kuće koje pravimo u Gradcu dođu kao nadgrobni spomenici koje sebi podižemo za života; - Ljudi lijepog glasa mogu pjevati mržnju; - Vrstu smrti ne možemo da naručimo. Šta je tu je; - Pustio je bol da teče njime kao što voda teče poljima i natapa ih životom. Po tom bolu znao je da nije presahnuo zdenac, izvor njegove duše; - Kad ljubav sastavi kapi vode nastaje rijeka. Kad čovek spoji te trenutke, sam postane nepresušna rijeka ljubavi; - Ličio je na vlastitu misao; - Mjesečina je odsjaj kosmičke svijetlosti u nama..."

I da dalje ne citiramo: originalne misli, neobične rečeničke konstrukcije, psihologija, neobična poređenja. Precizno definisanje ljudi, pojmova i pojava. Sve to zrači iz ove knjige, iz ove Naše Rijeke mudrosti, kojoj se nema šta ozbičjnije prigovoriti. Književnost... Drago mi je što nijesam pronašao razlog za ozbiljnije prigovore.