Knjiga "Naša prava u Palestini", autor šejh dr. Ikrima Sabri, imam i hatib blagoslovljene džamije Al-Aksa u Kudsu
PALESTINA, KUDS (JERUSALEM) I DŽAMIJA AL-AKSA - NAJVEĆE SU SVETINJE MUSLIMANA
Autor: Dr. hfz. Safvet Halilović
Objavljeno: 24. Oct 2023. 01:10:02
Šejh Ikrima Sabri istaknuti je muslimanski učenjak. Radi se o istinskom borcu za Palestinu i džamiju Al-Aksa. Cijeli svoj život posvetio je je raskrinkavanju cionističkih planova u vezi s blagoslovljenom džamijom Al-Aksa. U tom pogledu, on već više od pedeset godina, od davne 1969. godine, kao imam i hatib u blagoslovljenoj džamiji Al-Aksa u Kudsu, drži hutbe i predavanja. Zbog svojih iskrenih i smionih zalaganja postao je simbol borbe za Palestinu i džamiju Al-Aksa i uživa poštovanje i respekt u srcima miliona ljudi diljem svijeta. Nedavno je na bosanki jezik prevedena njegova knjiga "Naša prava u Palestini", a predgovor bosanskom izdanju napisao je hafiz Safvet Halilović. Ova knjiga rasvjetljava mnoge važne segmente u vezi s blagoslovljenom zemljom Palestinom i onome što se tamo dešava. To je potrebno znati, pogotovo danas, kada cionistička mašinerija, i vojna i medijska, čine gnusna zlodjela. Stoga preporučujemo čitanje ove korisne knjige, čiji predgovor objavljujemo na našem portalu.
O tome kakav značaj ima Palestina za muslimane govori čak i ime kojim su muslimani nazivali njen glavni grad – Jerusalem. U islamskim izvorima, naročito hadisima Allahova Poslanika, Jerusalem se naziva Bejtu-l-Makdis, što u prijevodu znači: Kuća svetosti ili Sveto mjesto. Tradicionalno, muslimani Jerusalem nazivaju Kuds, pa tome dodaju i epitet šerif: Kudsi-šerif, što znači Blagoslovljeni ili Sveti grad.
Za muslimane su, dakle, ta mjesta posebno važna. U Kur’anu časnom, koji je glavni izvor islama, jasno se kaže da je Palestina sveta, blagoslovljena zemlja. O tome se govori na više mjesta u Kur’anu. Allah Uzvišeni govoreći o vjerovjesniku Ibrahimu, a.s., i njegovom izbavljenju, kaže: I spasismo i njega (Ibrahima) i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili. (El-Enbija’, 71) U kontekstu govora o poslaniku Sulejmanu, a.s., i velikim blagodatima koje su mu podarene, Allah, dž.š., kaže: A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo – po zapovjedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili. (El-Enbija’, 81). Također, u kur’anskom kazivanju o narodu Sabe i njihovim putovanjima, kaže se: A između njih i mjesta koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. – Putujte kroz njih i po noći i po danu, bezbjedni” (Sebe’, 18). Komentatori Kur’ana saglasni su da se iskazom “el-erdalleti barekna fiha” misli upravo na prostor današnje Palestine i njenog glavnog grada Kudsa (Jerusalema).
Muslimani, dakle, svetost tih mjesta dovode u vezu s ranijim Allahovim poslanicima u čije poslaničke misije, oni kao sljedbenici Kur’ana, obavezno vjeruju. Kur’an ističe da da su po tim mjestima kročili najodabraniji Božiji robovi, te da im je na tim mjestima spuštana Objava. Zbog toga su ona blagoslovljena (mubarek).
Kruna Božijeg blagoslova zasijala je na tim prostorima kada je posljednji Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., u jednom dijelu noći preveden iz Mesdžidu-l-harama u Mekki u Mesdžidu-l-Aksa u Kudsu, da bi, nakon susreta s ranijim Allahovim poslanicima koje je predvodio u zajedničkoj molitvi (namazu), tu u Kudsu, bio uzdignut u nebeske sfere. Zbog značaja tog mjesta o njemu se jasno govori u prvom ajetu sure El-Isra’, a zbog važnosti tog događaja za muslimane, cijela sura je nazvana El-Isra’, što znači Noćno putovanje.
Postavlja se logično pitanje: Zašto je bio prvo dolazak u Kuds, u Palestinu, pa tek onda uspinjanje u nebeske sfere? Nije li uzdignuće na nebo (mi’radž) moglo uslijediti direktno iz Mekke? Naravno, to je bilo moguće, ali se ovim htjelo skrenuti pažnja muslimanima na važnost tih mjesta. Činjenica da je posljednji Božiji poslanik posjetio Kuds (Jerusalem) i blagoslovljenu džamiju Al-Aksa tim mjestima daje posebnu dimenziju: to su sveta i blagoslovljena mjesta. To je hazreti Muhammed, a.s., u svojim hadisima eksplicite i naglasio, kazavši da je Mesdžidu-l-aksa jedna od tri svete džamije kojima treba hrliti i u njima namaz obaviti, jer namaz na tim mjestima ima posebnu vrijednost. Štaviše, hadis o svetosti i posebnom mjestukoje priapda blagoslovljena džamija Al-Aksa prenose najveći hadiski auotoriteti El-Buhari Muslim u svojim zbirkama.[1]
Okupacija i skrnavljenje prostora koji ima toliki značaj, bez imalo dvojbe, izravan je napad na najveće muslimanske svetinje; to je vrijeđanje i provociranje dvije mlijarde ljudi koji sebe smatraju muslimanima i kojima, ni u kom slučaju, nije dozvoljeno da budu ravnodušni spram takvih postupaka.
Palestina - kratak historijski osvrt
Inače, pitanjem Palestine i njene historije bavili su se mnogi svjetski umovi. Jedan od njih je i poznati francuski mislilac i filozof Rože Garodi (Roger Garaudy). Rezime svojih istraživanja iznio je u knjizi Slučaj Izrael – studij političkog cionizma, gdje ističe da se, posmatrajući slabašne tragove o Izraelu koje nalazimo u historijama drugih naroda, mogu izvesti dva zaključka.
Prvo, židovskom narodu u Palestini nije moguće pripisati “pravo prvog osvajača” kao “historijsko pravo”. To zbog toga što su židovska plemena kada su, s talasom Aramejaca, stigla u Palestinu, tamo zatekla domaće Kanite, Hitite (oko Hebrona, čiji su oni bili osnivači), Amonite (oko Amana), Moabite (istočno od Mrtvog mora) i Edomite (na jugositoku). Istovremeno, s Egejskog mora stizao je još jedan narod - Filistejci, koji su se nastanili između Mount-Carmela i pustinje. Stoga, oni koji se danas nazivaju Palestincima ne vode porijeklo samo od Arapa. Palestinci vode porijeklo od domaćih Kanita koji su nastanjivali Palestinu još prije pet hiljada godina (tj. od početka historijske epohe), Filistejaca (koji su zemlji dali ime Palestina, na arapskom Filastin), ali i od Perzijanaca, Grka, Rimljana, Arapa i Turaka, koji su poslije Babilonaca, Hitita i Egipćana, uzastopno osvajali zemlju. “Prvi osvajači” zemlje su oni Palestinci koji je nastanjuju od početka same historije.
Drugi zaključak koji se nameće iz historije Palestine je to da su Hebreji, kad su stigli iz Egipta u 13. stoljeću prije nove ere i naselili se u Palestini, bilo postepenim prodiranjem ili osvajanjem, zapravo bili samo jedan od osvajačkih naroda, u koje se ubrajaju Babilonci, Hititi, Egipćani, Perzijanci, Rimljani, Arapi, Turci, Britanci.[2]
Prostor današnje Palestine vrlo rano je ušao u politički i ekonomski sistem islamske države. Muslimanski vojskovođa Amr ibnu-l-As je već 634. godine (dakle, dvije godine nakon Poslanikove smrti) ostvario značajne uspjehe, porazivši brojno nadmoćnije Rimljane u bici Adnadin, kada su oslobođeni: Bisan, Nablus, Jafa i druga palestinska mjesta. Nakon bitke na Jermuku 639. (15. god. po Hidžri), ključevi Bejtu-l-Makdisa (Jerusalema) predati su, na insistiranje poglavara jerusalemske patrijaršije, lično halifi Omeru ibnu-l-Hattabu, koji je, tom prilikom, kršćanima koji žive na tim prostorima dao čuvenu ahdnamu, poznatu u islamskim izvorima kao ‘Uhdeh ‘Umerijje (Omerova ahdnama), kojom im se garantiraju puna građanska prava i vjerske slobode.
Od tada Palestina zvanično i postaje muslimanskom zemljom, a njeni stanovnici žive mirno sve do početka križarskih ratova, kada su je okupirale združene vojske evropskih križarskih kraljevstava 1099. godine (495. po Hidžri). Okupacija je potrajala gotovo devedeset godina, sve do 1187. (583. po Hidžri), kada je muslimanska vojska pod vodstvom sultana Salahudina Ejubija porazila križare u bici na Hittinu, da bi potom blagoslovljena zemlja Palestina sa glavnim gradom Kudsom ponovo bila vraćena u posjed muslimana. Važno je istaći da se na prostoru Palestine desila jedna od najvećih bitaka u historiji islama. Riječ je o bici Ajn Džālūt (658 h. god.), kada su muslimani pod vođstvom sultana Kutuza uspjeli poraziti Mongole koji su silovito nadirali sa istoka i koji su dugo nosili oreol nepobjedive vojske.
Nakon toga Palestina ostaje pod muslimanskom upravom, prvo mamelučkom (do 1516.), a potom osmanlijskom, koja će potrajati punih četiri stotine godina, sve do 1917. godine, kada taj prostor postaje jedna od britanskih kolonija. Englezi su tu ostali do 1948. godine i tokom njihove okupacije maksimalno su pomagali dolazak jevrejskih doseljenika. Na taj način oni su, potpomognuti i drugim evropskim zemljama, posebno politikom Velike Britanije, Francuske i SAD-a, omogućili formiranje cionističke tvorevine Izrael. Ta tvorevina proglašena je, odmah nakon povlačenja Engleza, 14. maja 1948. godine, a odmah su je priznale Sjedinjene Američe Države i bivši Sovjetski Savez.
Objektivni i nezavisni intelektualni krugovi, i na Istoku tako i na Zapadu, smatraju da je formiranje države Izrael politička i historijska prevara, a po riječima Rože Garodija “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kojem je osnovan!”[3] Formiranje Izraela u tom vrlo osjetljivom dijelu svijeta, gdje su sveta mjesta i muslimana i kršćana, uzrokovalo je krvave sukobe, eskalaciju mržnje i nasilja. Od početka osnivanja te cionističke tvorevine tmine zla zavladale su tim prostorom, a nedužna palestinska krv prolijeva se danonoćno. Zadojeni idejom rasizma i mržnje prema Arapima općenito, a muslimanima posebno, cionisti su krenuli u nekoliko ekspanzionističkih ratova, od kojih je najteži 1967. godine, kada su okupirali cijelu Palestinu, Sinaj i Golansku visoravan, te 1982. kada su okupirali teritoriju južnog Libanona. Torture, ubistva, pljačke, progonstva, zatvaranja, mučenja, rušenja domova, uništavanje ili oduzimanje imovine i drugi vidovi maltretiranja i ezijećenja postali su palestinska svakodnevnica.
Cionistički planovi u vezi s džamijom Al-Aksa
Cionisti tvrde da se na mjestu današnjeg Mesdžidu-l-Aksaa nekada nalazio tzv. Solomonov hram. Država Izrael je, prema njihovim shvatanjima, nezamisliva bez tog hrama. Zato je potrebno pronaći bilo kakav dokaz da se hram tu, nekada, doista i nalazio kako bi se dobio “legitimitet” za njegovu ponovnu izgradnju. Naravno, prije toga treba srušiti Mesdžidu-l-Aksa i zaposjesti njegov harem ili barem njegov veći dio. Od početka okupacije cionističi režim u kontinuitetu radi na “pronalaženju” tih dokaza i iz tih pobuda iskopane su brojne bušotine i tuneli ispod džamije Al-Aksa i njenog prostranog harema. Sve to se radi po nalogu izraelske okupatorske vlade i naočigled cijeloga svijeta. O ovome se detaljno govori na stranicama ove knjige uvaženog šejha dr. Ikrime Sabrija.
O prljavim cionističkim namjerama u vezi sa džamijom Al-Aksa govore i fotografije koje cionisti koriste u svojim propagandnim programima za pridobijanje međunarodne naklonosti i pripremanja svjetskog mnijenja. Na jednoj od tih fotografijii vidi se slika današnjeg harema džamije Mesdžidu-l-Aksa u Jerusalemu koji je opasan zidom i u čijoj sredini se nalazi Kubbei-sahra (Kupola na stjeni). Prema monstrouznom cionističkom planu Mesdžidu-l-Aksa treba srušiti i na tom mjestu podići tzv. Solomonov hram. Cionisti već imaju maketu tog (nepostojećeg) hrama i oni to plasiraju svjetskom mnijenju u svojim propagandnim nastupima.
U posljednjih nekoliko godina cionisti su pojačali napore u vezi s rušenjem džamije Al-Aksa. Fonadacija “El-Aksa” na svom veb-sajtu objavljuje detaljne podatke o aktivnostima cinističkog režima u vezi s potkopavanjem džamije Al-Aksa. Cilj tih aktivnosti je rušenje džamije Al-Aksa, čime bi se stvorile pretpostavke za izgradnju jevrejskog hrama. Istovremeno, okupatorski režim tvorevine Izrael čini srtašna zlodjela protiv nedužnog palestinskog naroda: hapšenja, torture, zlostavljanja, ubistva (čak žena, staraca i djece), oduzimanje imovine Paletincima, rušenje njihovih imanja i kuća – postali su svakodnevnica napaćenog palestinskog naroda.
*****
Knjiga Naša prava u Palestini istaknutog palestinskog učenjaka šejha dr. Ikrime Sabrija skreće pažnju na činjenicu da je Palestina pitanje koje se tiče svih muslimana. To nije, kao što nastoje neki mediji prikazati, samo arapski ili palestinski problem, jer tamo se nalaze najveće muslimanske svjetinje: u Kudsu (Jerusalemu) nalazi se sveta džamija Al-Aksa, prva kibla muslimana. To je mjesto odakle je vjerovjesnik Muhammed, a.s., otišao na Miradž, a džamija Al-Aksa jedna je od tri najvažnije džamije (svetinje) koje imaju muslimani. Stoga skrnavljenje tih mjesta, njihova okupacija ili rušenje predstavlja uvredu za svakog muslimana, ma gdje on živio. Odricanje od Palestine i nebriga za nju predstavlja izdaju islama i muslimana, i spada u najteže velike grijehe. U vezi s tim postoje i zvanične fetve najvećih islamskih autoriteta (vidjeti npr. Fetve evropskog vijeća za fetve i istraživanja, s arapskog preveo dr. Enes Lejvaković, Connectum, Sarajevo, 2005).
Šejh Ikrime Sabri je istaknuti savremeni muslimanski učenjak. Radi se o istinskom borcu za Palestinu i džamiju Al-Aksa. Cijeli svoj život uvaženi šejh posvetio je raskrinkavanju cionističkih planova u vezi sa blagoslovljenom džamijom Al-Aksa. U tom pogledu, on već više od pedeset godina, od davne 1969. godine, kao imam i hatib u blagoslovljenoj džamiji Al-Aksa u Kudsu, drži hutbe i predavanja. Zbog svojih iskrenih i smionih zalaganja postao je simbol borbe za Palestinu i džamiju Al-Aksa i uživa poštovanje i respekt u srcima miliona ljudi diljem svijeta.
Kao iskusni alim i čovjek koji zagovara mir, toleranciju i poštovanje svih ljudi, uvaženi šejh Ikreme Sabri, ni u jednom momentu, ne poziva na mržnju i nasilje prema jevrejima, jer oni su, uz kršćane, po slovu Kur'ana: ehlu-l-Kitāb – sljedbenici Knjige ili ranije Objave, i kao takvi u islamskom vjerozakonu imaju posebno mjesto i zaštitu. Muslimani su tokom historije uvijek imali poštovanje spram jevreja i kršćana, i tamo gdje su muslimani vladali po zakonima svoje svete Knjige – Kur'ana časnog, jevreji, kršćani, sabejci, budisti i pripadnici raznih drugih vjera i svjetonazora opstali su u svom punom identitetu: vjerskom, nacionalnom, kulturnom... Najbolji primjer za to je muslimanska vladavina u Španiji (Endelus ili Andaluzija), te prostori Balkana, gdje su muslimani vladali stoljećima: na tim prostorima opstali su i jevreji i kršćani i ostali. Dakle, muslimanima jevreji ne smetaju zbog njihove vjere (judaizma); naprotiv, u muslimanskim društvima jevreji su uvijek uživali poštovanje i slobodu za prakticiranje svoje vjere sve dok su bili lojalni građani i nisu činili zulum ili sarađivali s neprijateljima. Ali, nažalost, cionistički pokret, koji danas ima veliki utjecaj na tvorevinu Izrael i njenu zvaničnu politiku, prema Arapima i, općenito, prema svim muslimanima ispoljava veliku mržnju i netrpljivost. Čak do te mjere da je spreman da skrnavi najveće muslimanske svjetinje, kao što su džamija Al-Aksa i druga mjesta u blagoslovljenoj (mubarek) zemlji Palestini. A takvi postupci, bez imalo dvojbe, ugrožavaju mir i stabilnost ne samo u tom regionu nego u cijelome u svijetu. Stoga se ova knjiga uvaženog šejha Ikrime Sabrija nadaje kao izuzetno važno štivo, i sa zadovoljstvom preporučujemo njeno čitanje.
Ova knjiga doživjela je brojna izdanja na arapskom jeziku, a prevedena je na više svjetskih jezika. Raduje nas činjenica da je, evo, konačno prevedena i na bosanski jezik i da naša javnost može da se upozna s njenim sadržajem. Zahvaljujemo svima onima koji su doprinijeli da se ona prevede i publikuje na našim prostorima, posebno jednoj čestitoj bošnjačkoj porodici iz Zvornika koja je pomogla ovaj projekat. Bošnjaci, kao narod koji je pretrpio rat i genocid, dobro znaju šta znači agresija, okupacija i teroriziranje nedužnog civilnog stanovništva od strane zločinačkog i okupatorskog režima, pa je ova knjiga svojevrstan doprinos u zaštiti i odbrani najvećih muslimanskih svetinja: blagoslovljene zemlje Palestine, njenog glavnog grada Kudsa (Jerusalema) i prve kible – svete džamije Al-Aksa. Allaha Svemilosnog molimo da pomogne istinu i pravdu, i da zavlada mir i sigurnost u cijelome svijetu!
FUSSNOTE:
1] Vidjeti: Sahihu-l-Buhari, Kitabu-l-džumu’a, hadisi br. 1.115 i 1.122; Sahih Muslim, Kitabu-l-hadždž, hadis br. 1.731; El-Musned, hadisi br. 11.310, 11.314, 22.730)
2] Roger Garaudy, Slučaj Izrael – studij političkog cionizma, s engleskog prevela Azra Saračević, Bemust, Zenica, 1998., str. 40-41.
3] Ibid., str. 169.
O tome kakav značaj ima Palestina za muslimane govori čak i ime kojim su muslimani nazivali njen glavni grad – Jerusalem. U islamskim izvorima, naročito hadisima Allahova Poslanika, Jerusalem se naziva Bejtu-l-Makdis, što u prijevodu znači: Kuća svetosti ili Sveto mjesto. Tradicionalno, muslimani Jerusalem nazivaju Kuds, pa tome dodaju i epitet šerif: Kudsi-šerif, što znači Blagoslovljeni ili Sveti grad.
Za muslimane su, dakle, ta mjesta posebno važna. U Kur’anu časnom, koji je glavni izvor islama, jasno se kaže da je Palestina sveta, blagoslovljena zemlja. O tome se govori na više mjesta u Kur’anu. Allah Uzvišeni govoreći o vjerovjesniku Ibrahimu, a.s., i njegovom izbavljenju, kaže: I spasismo i njega (Ibrahima) i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili. (El-Enbija’, 71) U kontekstu govora o poslaniku Sulejmanu, a.s., i velikim blagodatima koje su mu podarene, Allah, dž.š., kaže: A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo – po zapovjedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili. (El-Enbija’, 81). Također, u kur’anskom kazivanju o narodu Sabe i njihovim putovanjima, kaže se: A između njih i mjesta koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. – Putujte kroz njih i po noći i po danu, bezbjedni” (Sebe’, 18). Komentatori Kur’ana saglasni su da se iskazom “el-erdalleti barekna fiha” misli upravo na prostor današnje Palestine i njenog glavnog grada Kudsa (Jerusalema).
Muslimani, dakle, svetost tih mjesta dovode u vezu s ranijim Allahovim poslanicima u čije poslaničke misije, oni kao sljedbenici Kur’ana, obavezno vjeruju. Kur’an ističe da da su po tim mjestima kročili najodabraniji Božiji robovi, te da im je na tim mjestima spuštana Objava. Zbog toga su ona blagoslovljena (mubarek).
Kruna Božijeg blagoslova zasijala je na tim prostorima kada je posljednji Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., u jednom dijelu noći preveden iz Mesdžidu-l-harama u Mekki u Mesdžidu-l-Aksa u Kudsu, da bi, nakon susreta s ranijim Allahovim poslanicima koje je predvodio u zajedničkoj molitvi (namazu), tu u Kudsu, bio uzdignut u nebeske sfere. Zbog značaja tog mjesta o njemu se jasno govori u prvom ajetu sure El-Isra’, a zbog važnosti tog događaja za muslimane, cijela sura je nazvana El-Isra’, što znači Noćno putovanje.
 BRATSKA SDRDAČNOST: Šejh dr. Ikrima Sabri i dr. hfz. Safvet Halilović |
Postavlja se logično pitanje: Zašto je bio prvo dolazak u Kuds, u Palestinu, pa tek onda uspinjanje u nebeske sfere? Nije li uzdignuće na nebo (mi’radž) moglo uslijediti direktno iz Mekke? Naravno, to je bilo moguće, ali se ovim htjelo skrenuti pažnja muslimanima na važnost tih mjesta. Činjenica da je posljednji Božiji poslanik posjetio Kuds (Jerusalem) i blagoslovljenu džamiju Al-Aksa tim mjestima daje posebnu dimenziju: to su sveta i blagoslovljena mjesta. To je hazreti Muhammed, a.s., u svojim hadisima eksplicite i naglasio, kazavši da je Mesdžidu-l-aksa jedna od tri svete džamije kojima treba hrliti i u njima namaz obaviti, jer namaz na tim mjestima ima posebnu vrijednost. Štaviše, hadis o svetosti i posebnom mjestukoje priapda blagoslovljena džamija Al-Aksa prenose najveći hadiski auotoriteti El-Buhari Muslim u svojim zbirkama.[1]
Okupacija i skrnavljenje prostora koji ima toliki značaj, bez imalo dvojbe, izravan je napad na najveće muslimanske svetinje; to je vrijeđanje i provociranje dvije mlijarde ljudi koji sebe smatraju muslimanima i kojima, ni u kom slučaju, nije dozvoljeno da budu ravnodušni spram takvih postupaka.
Inače, pitanjem Palestine i njene historije bavili su se mnogi svjetski umovi. Jedan od njih je i poznati francuski mislilac i filozof Rože Garodi (Roger Garaudy). Rezime svojih istraživanja iznio je u knjizi Slučaj Izrael – studij političkog cionizma, gdje ističe da se, posmatrajući slabašne tragove o Izraelu koje nalazimo u historijama drugih naroda, mogu izvesti dva zaključka.
Prvo, židovskom narodu u Palestini nije moguće pripisati “pravo prvog osvajača” kao “historijsko pravo”. To zbog toga što su židovska plemena kada su, s talasom Aramejaca, stigla u Palestinu, tamo zatekla domaće Kanite, Hitite (oko Hebrona, čiji su oni bili osnivači), Amonite (oko Amana), Moabite (istočno od Mrtvog mora) i Edomite (na jugositoku). Istovremeno, s Egejskog mora stizao je još jedan narod - Filistejci, koji su se nastanili između Mount-Carmela i pustinje. Stoga, oni koji se danas nazivaju Palestincima ne vode porijeklo samo od Arapa. Palestinci vode porijeklo od domaćih Kanita koji su nastanjivali Palestinu još prije pet hiljada godina (tj. od početka historijske epohe), Filistejaca (koji su zemlji dali ime Palestina, na arapskom Filastin), ali i od Perzijanaca, Grka, Rimljana, Arapa i Turaka, koji su poslije Babilonaca, Hitita i Egipćana, uzastopno osvajali zemlju. “Prvi osvajači” zemlje su oni Palestinci koji je nastanjuju od početka same historije.
Drugi zaključak koji se nameće iz historije Palestine je to da su Hebreji, kad su stigli iz Egipta u 13. stoljeću prije nove ere i naselili se u Palestini, bilo postepenim prodiranjem ili osvajanjem, zapravo bili samo jedan od osvajačkih naroda, u koje se ubrajaju Babilonci, Hititi, Egipćani, Perzijanci, Rimljani, Arapi, Turci, Britanci.[2]
Prostor današnje Palestine vrlo rano je ušao u politički i ekonomski sistem islamske države. Muslimanski vojskovođa Amr ibnu-l-As je već 634. godine (dakle, dvije godine nakon Poslanikove smrti) ostvario značajne uspjehe, porazivši brojno nadmoćnije Rimljane u bici Adnadin, kada su oslobođeni: Bisan, Nablus, Jafa i druga palestinska mjesta. Nakon bitke na Jermuku 639. (15. god. po Hidžri), ključevi Bejtu-l-Makdisa (Jerusalema) predati su, na insistiranje poglavara jerusalemske patrijaršije, lično halifi Omeru ibnu-l-Hattabu, koji je, tom prilikom, kršćanima koji žive na tim prostorima dao čuvenu ahdnamu, poznatu u islamskim izvorima kao ‘Uhdeh ‘Umerijje (Omerova ahdnama), kojom im se garantiraju puna građanska prava i vjerske slobode.
Od tada Palestina zvanično i postaje muslimanskom zemljom, a njeni stanovnici žive mirno sve do početka križarskih ratova, kada su je okupirale združene vojske evropskih križarskih kraljevstava 1099. godine (495. po Hidžri). Okupacija je potrajala gotovo devedeset godina, sve do 1187. (583. po Hidžri), kada je muslimanska vojska pod vodstvom sultana Salahudina Ejubija porazila križare u bici na Hittinu, da bi potom blagoslovljena zemlja Palestina sa glavnim gradom Kudsom ponovo bila vraćena u posjed muslimana. Važno je istaći da se na prostoru Palestine desila jedna od najvećih bitaka u historiji islama. Riječ je o bici Ajn Džālūt (658 h. god.), kada su muslimani pod vođstvom sultana Kutuza uspjeli poraziti Mongole koji su silovito nadirali sa istoka i koji su dugo nosili oreol nepobjedive vojske.
 |
Nakon toga Palestina ostaje pod muslimanskom upravom, prvo mamelučkom (do 1516.), a potom osmanlijskom, koja će potrajati punih četiri stotine godina, sve do 1917. godine, kada taj prostor postaje jedna od britanskih kolonija. Englezi su tu ostali do 1948. godine i tokom njihove okupacije maksimalno su pomagali dolazak jevrejskih doseljenika. Na taj način oni su, potpomognuti i drugim evropskim zemljama, posebno politikom Velike Britanije, Francuske i SAD-a, omogućili formiranje cionističke tvorevine Izrael. Ta tvorevina proglašena je, odmah nakon povlačenja Engleza, 14. maja 1948. godine, a odmah su je priznale Sjedinjene Američe Države i bivši Sovjetski Savez.
Objektivni i nezavisni intelektualni krugovi, i na Istoku tako i na Zapadu, smatraju da je formiranje države Izrael politička i historijska prevara, a po riječima Rože Garodija “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kojem je osnovan!”[3] Formiranje Izraela u tom vrlo osjetljivom dijelu svijeta, gdje su sveta mjesta i muslimana i kršćana, uzrokovalo je krvave sukobe, eskalaciju mržnje i nasilja. Od početka osnivanja te cionističke tvorevine tmine zla zavladale su tim prostorom, a nedužna palestinska krv prolijeva se danonoćno. Zadojeni idejom rasizma i mržnje prema Arapima općenito, a muslimanima posebno, cionisti su krenuli u nekoliko ekspanzionističkih ratova, od kojih je najteži 1967. godine, kada su okupirali cijelu Palestinu, Sinaj i Golansku visoravan, te 1982. kada su okupirali teritoriju južnog Libanona. Torture, ubistva, pljačke, progonstva, zatvaranja, mučenja, rušenja domova, uništavanje ili oduzimanje imovine i drugi vidovi maltretiranja i ezijećenja postali su palestinska svakodnevnica.
Cionisti tvrde da se na mjestu današnjeg Mesdžidu-l-Aksaa nekada nalazio tzv. Solomonov hram. Država Izrael je, prema njihovim shvatanjima, nezamisliva bez tog hrama. Zato je potrebno pronaći bilo kakav dokaz da se hram tu, nekada, doista i nalazio kako bi se dobio “legitimitet” za njegovu ponovnu izgradnju. Naravno, prije toga treba srušiti Mesdžidu-l-Aksa i zaposjesti njegov harem ili barem njegov veći dio. Od početka okupacije cionističi režim u kontinuitetu radi na “pronalaženju” tih dokaza i iz tih pobuda iskopane su brojne bušotine i tuneli ispod džamije Al-Aksa i njenog prostranog harema. Sve to se radi po nalogu izraelske okupatorske vlade i naočigled cijeloga svijeta. O ovome se detaljno govori na stranicama ove knjige uvaženog šejha dr. Ikrime Sabrija.
O prljavim cionističkim namjerama u vezi sa džamijom Al-Aksa govore i fotografije koje cionisti koriste u svojim propagandnim programima za pridobijanje međunarodne naklonosti i pripremanja svjetskog mnijenja. Na jednoj od tih fotografijii vidi se slika današnjeg harema džamije Mesdžidu-l-Aksa u Jerusalemu koji je opasan zidom i u čijoj sredini se nalazi Kubbei-sahra (Kupola na stjeni). Prema monstrouznom cionističkom planu Mesdžidu-l-Aksa treba srušiti i na tom mjestu podići tzv. Solomonov hram. Cionisti već imaju maketu tog (nepostojećeg) hrama i oni to plasiraju svjetskom mnijenju u svojim propagandnim nastupima.
U posljednjih nekoliko godina cionisti su pojačali napore u vezi s rušenjem džamije Al-Aksa. Fonadacija “El-Aksa” na svom veb-sajtu objavljuje detaljne podatke o aktivnostima cinističkog režima u vezi s potkopavanjem džamije Al-Aksa. Cilj tih aktivnosti je rušenje džamije Al-Aksa, čime bi se stvorile pretpostavke za izgradnju jevrejskog hrama. Istovremeno, okupatorski režim tvorevine Izrael čini srtašna zlodjela protiv nedužnog palestinskog naroda: hapšenja, torture, zlostavljanja, ubistva (čak žena, staraca i djece), oduzimanje imovine Paletincima, rušenje njihovih imanja i kuća – postali su svakodnevnica napaćenog palestinskog naroda.
Knjiga Naša prava u Palestini istaknutog palestinskog učenjaka šejha dr. Ikrime Sabrija skreće pažnju na činjenicu da je Palestina pitanje koje se tiče svih muslimana. To nije, kao što nastoje neki mediji prikazati, samo arapski ili palestinski problem, jer tamo se nalaze najveće muslimanske svjetinje: u Kudsu (Jerusalemu) nalazi se sveta džamija Al-Aksa, prva kibla muslimana. To je mjesto odakle je vjerovjesnik Muhammed, a.s., otišao na Miradž, a džamija Al-Aksa jedna je od tri najvažnije džamije (svetinje) koje imaju muslimani. Stoga skrnavljenje tih mjesta, njihova okupacija ili rušenje predstavlja uvredu za svakog muslimana, ma gdje on živio. Odricanje od Palestine i nebriga za nju predstavlja izdaju islama i muslimana, i spada u najteže velike grijehe. U vezi s tim postoje i zvanične fetve najvećih islamskih autoriteta (vidjeti npr. Fetve evropskog vijeća za fetve i istraživanja, s arapskog preveo dr. Enes Lejvaković, Connectum, Sarajevo, 2005).
Šejh Ikrime Sabri je istaknuti savremeni muslimanski učenjak. Radi se o istinskom borcu za Palestinu i džamiju Al-Aksa. Cijeli svoj život uvaženi šejh posvetio je raskrinkavanju cionističkih planova u vezi sa blagoslovljenom džamijom Al-Aksa. U tom pogledu, on već više od pedeset godina, od davne 1969. godine, kao imam i hatib u blagoslovljenoj džamiji Al-Aksa u Kudsu, drži hutbe i predavanja. Zbog svojih iskrenih i smionih zalaganja postao je simbol borbe za Palestinu i džamiju Al-Aksa i uživa poštovanje i respekt u srcima miliona ljudi diljem svijeta.
Kao iskusni alim i čovjek koji zagovara mir, toleranciju i poštovanje svih ljudi, uvaženi šejh Ikreme Sabri, ni u jednom momentu, ne poziva na mržnju i nasilje prema jevrejima, jer oni su, uz kršćane, po slovu Kur'ana: ehlu-l-Kitāb – sljedbenici Knjige ili ranije Objave, i kao takvi u islamskom vjerozakonu imaju posebno mjesto i zaštitu. Muslimani su tokom historije uvijek imali poštovanje spram jevreja i kršćana, i tamo gdje su muslimani vladali po zakonima svoje svete Knjige – Kur'ana časnog, jevreji, kršćani, sabejci, budisti i pripadnici raznih drugih vjera i svjetonazora opstali su u svom punom identitetu: vjerskom, nacionalnom, kulturnom... Najbolji primjer za to je muslimanska vladavina u Španiji (Endelus ili Andaluzija), te prostori Balkana, gdje su muslimani vladali stoljećima: na tim prostorima opstali su i jevreji i kršćani i ostali. Dakle, muslimanima jevreji ne smetaju zbog njihove vjere (judaizma); naprotiv, u muslimanskim društvima jevreji su uvijek uživali poštovanje i slobodu za prakticiranje svoje vjere sve dok su bili lojalni građani i nisu činili zulum ili sarađivali s neprijateljima. Ali, nažalost, cionistički pokret, koji danas ima veliki utjecaj na tvorevinu Izrael i njenu zvaničnu politiku, prema Arapima i, općenito, prema svim muslimanima ispoljava veliku mržnju i netrpljivost. Čak do te mjere da je spreman da skrnavi najveće muslimanske svjetinje, kao što su džamija Al-Aksa i druga mjesta u blagoslovljenoj (mubarek) zemlji Palestini. A takvi postupci, bez imalo dvojbe, ugrožavaju mir i stabilnost ne samo u tom regionu nego u cijelome u svijetu. Stoga se ova knjiga uvaženog šejha Ikrime Sabrija nadaje kao izuzetno važno štivo, i sa zadovoljstvom preporučujemo njeno čitanje.
Ova knjiga doživjela je brojna izdanja na arapskom jeziku, a prevedena je na više svjetskih jezika. Raduje nas činjenica da je, evo, konačno prevedena i na bosanski jezik i da naša javnost može da se upozna s njenim sadržajem. Zahvaljujemo svima onima koji su doprinijeli da se ona prevede i publikuje na našim prostorima, posebno jednoj čestitoj bošnjačkoj porodici iz Zvornika koja je pomogla ovaj projekat. Bošnjaci, kao narod koji je pretrpio rat i genocid, dobro znaju šta znači agresija, okupacija i teroriziranje nedužnog civilnog stanovništva od strane zločinačkog i okupatorskog režima, pa je ova knjiga svojevrstan doprinos u zaštiti i odbrani najvećih muslimanskih svetinja: blagoslovljene zemlje Palestine, njenog glavnog grada Kudsa (Jerusalema) i prve kible – svete džamije Al-Aksa. Allaha Svemilosnog molimo da pomogne istinu i pravdu, i da zavlada mir i sigurnost u cijelome svijetu!
FUSSNOTE:
1] Vidjeti: Sahihu-l-Buhari, Kitabu-l-džumu’a, hadisi br. 1.115 i 1.122; Sahih Muslim, Kitabu-l-hadždž, hadis br. 1.731; El-Musned, hadisi br. 11.310, 11.314, 22.730)
2] Roger Garaudy, Slučaj Izrael – studij političkog cionizma, s engleskog prevela Azra Saračević, Bemust, Zenica, 1998., str. 40-41.
3] Ibid., str. 169.