Kada čovjek zagazi u šestu ili sedmu deceniju života, često sebe „uhvati“ u razmišljanju o mladosti i školskim danima koji su ponekad obavijeni nekim zamagljenim sjećanjima, ali kada nam ta sjećanja poremete svakidašnje brige, obaveze i probleme, u duši osjećamo neko olakšanje i čini nam se da je to vrijeme bilo mnogo ljepše od ovog sadašnjeg. Da li je u pitanju nostalgija, ili smo tada stvarno bili srećniji i zadovoljniji, jer se pred nama tek otvarao neki novi životni put pun mogućnosti, izazova i šansi, teško možemo odgovoriti. Iz sadašnje perspektive to vrijeme nam se čini kao da je dio neke bajke i, da možeme, vrlo rado bismo se vratili u taj dio života.

Pored porodica, koje su vodile računa o našem odrastanju i školovanju, jedna od nezaboravnih i nezaobilaznih ličnosti tog dijela naših života, svakako je i naš prvi učitelj. Iako je prošlo više od pola vijeka od mog prvog „zvaničnog“ susreta s učiteljem, čini mi se kao da je to bilo juče. Pošto je učitelj bio iz sela u kojem sam rođen i u kojem sam pohađao prva četiri razreda osnovne škole, znao sam ga i ranije, ali ga ipak i prije polaska u školu nijesam gledao i doživljavao kao ostale ljude u selu. Selo u kojem sam rođen i proveo, čini mi se najljepši dio djetinjstva i života, je Lastva Čevska koja se nalazi na nadmorskoj visini od blizu hiljadu metara, i u to vrijeme nije imalo ni puta ni struje. Školovanje u takvim uslovima bilo je specifično i nije bilo ni malo jednostavno. Škola u Lastvi bila je područno odjeljenje Osnovne škole „Blagota Mićunović“ - Čevo, i u poslijeratnom periodu (negdje oko 1955. godine) brojala je preko sedamdeset učenika i u njoj su radila dva učitelja. U tom periodu svaki diplomirani učitelj je raspoređivan na mjesto koje je bilo upražnjeno i nije mogao birati đe će raditi. Tako je i učitelj Blagoje Vukotić, koji će mi kasnije predavati od prvog do četvrtog razreda, svoj radni angažman počeo u Bjelicama 1959. godine, nastavio u Trnjinama 1960. godine, a poslije odsluženja vojnog roka počeo je da radi u svojoj Lastvi 1. aprila 1961. godine, kada je u školi bilo 48 učenika. Poslije toga broj učenika je počeo naglo da opada, pa je 1977. godine u školi bilo svega 17 učenika. Te godine Blagoje je riješio da napusti posao učitelja i počeo je da radi kao službenik Vojnog odsjeka u Danilovgradu. (Sada je već zagazio u osamdeset sedmu godinu života, ali je još uvijek vitalan i veoma dobrog psihičkog i mentalnog zdravlja.)

Svako pominjane imena učitelja u tom periodu, prije početka školovanja, u meni je izazivalo buru emocija. Bio sam i uzbuđen i zbunjen, u meni su se lomila osjećanja poštovanja, straha, znatiželje, a moj prvi susret s učiteljem očekivan je s neobičnom radošću, ali i bojaznošću kako će sve proći. Bio je avgust 1969. godine, i neđe u predvečerje, primijetili smo da se našoj kući približava učitelj Blagoje. Otac mi je rekao da učitelj dolazi kako bi fotografisao buduće prvake i upozorio me da se ponašam kako priliči budućem đaku. Ni sad ne znam što se sve u tom trenutku motalo po mojoj glavi, ali znam da sam istrčao iz kuće što sam brže mogao i „izgubio se“ da me učitelj ne vidi. Naravno, to je sve kratko trajalo jer me je otac brzo vratio u kuću i tada sam prvi put stao oči u oči s učiteljem Blagojem. Iako je bio čovjek prosječne visine, meni se u tom trenutku učinio da je „gromada od čovjeka“. Imao je dostojanstveno držanje, njegove obrve su bile malo nadnešene iznad očiju čiju boju nijesam mogao okarakterisati (samo mi se učinjelo da su svijetle), a i pored toga što je tek bio prešao tridesetu godinu života, bio je proćelav, što je sve davalo utisak jednog veoma ozbiljnog i strogog čovjeka. Iako je to bilo vrijeme komunizma i „drugova“, on je, od tog trenutka pa do danas, za mene ostao Gospodin učitelj.

U vrijeme kada sam počeo da pohađam školu, učitelj je u selu bio veoma poštovan i cijenjen, jer u selu praktično i nije bilo školovanih ljudi, ali i zbog činjenice da je učio i vaspitavao djecu kojima je škola, maltene, bila jedini izvor znanja. Kada danas pokušavamao da to objasnimo sadašnjim mladim generacijama, nailazimo na nepovjerenje, a ponekad čak i na podsmijeh jer mladi u današnjem vremenu ne mogu da shvate da je to zaista bilo tako. Naša škola se nalazila na sredini sela, ali pošto je Lastva jedna prostrana visoravan s razbacanim kućama, bilo je učenika koji su do škole putovali i po dva ili tri kilometra u jednom pravcu bez obzira na vremenske uslove, a zime su znale da budu duge i teške. U takvim uslovima nije bilo lako učiti i postići dobre rezultate. Kad se tome doda i težak način života, pošto se živjelo isključivo od stočarstva i poljoprivrede, onda ne čudi da pojedini učenici nijesu ni imali dovoljno vremena da uče jer su morali pomagati roditeljima oko stoke i imanja, a uveče bi morali učiti i pisati pored petrolejske lampe, a to nije bilo ni malo lako.

Učitelj Blagoje je, za tadašnje, a posebno za današnje shvatanje, bio veoma strog. Zahtijevao je od učenika puno pažnje, rada, reda i učenja bez obzira što se radilo o djeci sa sela, koja često nijesu imala ni najosnovnije uslove za rad. Svjestan sam da je to radio iz najbolje namjere jer je na taj način kod učenika želio stvoriti radne navike, podstaći ih da uče i da im učenje pomogne da se snađu u životu, da ne ostanu nepismeni i da u drugoj polovini 20. vijeka ne ostanu vezani za selo, i da im život prođe mučeći se da na posnim i škrtim imanjima rodne Lastve zarade parče hljeba. U jednom našem razgovoru, kada smo se sreli prije nekih trideset godina i kada sam ga kao prosvjetni radnik pitao zašto je od nas tražio puno, upravo mi je naveo ove razloge. Želio je da učenici razmišljaju svojom glavom i da tako dolaze do najboljeg rješenja, a da nikako nije mogao da podnese nerad i javašluk. Iz današnje perspektive mogu da prihvatim da je bilo nerada, ali „javašluk“ je proizilazio iz uslova života i nemogućnosti daljeg školovanja jednog broja djece (nariočito djevojčica) koje ni roditelji nijesu posebno motivisali da uče jer nijesu planirali njihovo dalje školovanje. Drugi razlog što je učitelj bio strog, vjerovatno je činjenica što učenici koji bi nastavili školovanje (najčešće u Nikšiću ili Cetinju), a ne bi pokazali dobar uspjeh, učitelj bi smatrao kao svoj vlastitit neuspjeh i nije to htio da dozvoli, a ukoliko bi „slabiji“ učenik pokazao dobro znanje u nastavku školovanja, to bi bio uspjeh i samog učitelja. O tome najbolje svjedoči situacija kada je roditelj učenika koji je četvrti razred završio s dobrim uspjehom došao u školu na kraju godine i rekao da bi njegov sin kod svakog drugog učitelja bio odličan. Blagoje je malo zastao pa rekao: „Ako sam dao manje ocjene, on će se dokazati u daljem školovanju.“ Otac učenika je ljutito prokomentarisao: „Kad biste bili pod mojom vlašću, ja bih to sve brzo uredio.“ Taj učenik je kasnije završio osnovnu i srednju školu.

Naročitu pažnju učitelj je pridavao vaspitanju učenika, možda ništa manju nego obrazovanju. Imali smo strahopoštovanje prema njemu. Ujutro, kada bismo se okupili ispred škole i počeli da se igramo i vičemo, dovoljno bi bilo da neko kaže da ide učitelj da se svi umirimo i sačekamo ga u najvećoj tišini. Na času je vladao apsolutni mir da se i „muva mogla čuti“. Iako je bilo kombinovano odjeljenje od četiri razreda i otprilike oko tridesetak učenika, uvijek se znao red. Ipak, moram napomenuti da je to bilo vrijeme kada su učitelji znali da „vaspitavaju“ učenike i kaznama od kojih su najčešće bile ćeranje učenika u ćošak ili udaranje prutem po rukama. Tada je to bilo sasvim normalno i prihvatljivo većini roditelja. Čak je bilo roditelja koji su davali učitelju „odriješene ruke“ i on je mogao kazniti učenike i za najmanju sitnicu. Istina, bilo je i roditelja koji su zabranjivali učitelju da bije njihovu djecu, pa smo mi ostali zaviđeli tim učenicima. „Batine“ su se dobijale i zbog lošeg učenja, ali i zbog neprimjerenih postupaka. S obzirom na to da sam bio dobar učenik, nikada nijesam bio kažnjen zbog učenja, ali sam zapamtio da me je učitelj izbio samo jednom u toku školovanja. Bilo je to za vrijeme velikog odmora dok smo se igrali u dvorištu škole. U igri mi je „izlećela“ psovka, a pošto je prozor škole bio otvoren, učitelj je sve čuo. Morao sam da donesem prut i, naravno, dobio sam „deset po rukama“ i prijetnju da to više nikad ne smijem ponoviti. Koliko je učitelj vodio računa o svemu (i kada nijesmo bili u školi) jasno se vidi iz primjera koji mi se desio kada sam bio u trećem razredu. Iz škole smo se obično vraćali u grupama u zavisnosti đe smo živjeli. Nas četvoro-petoro smo išli istim putem i imali smo običaj da se na jednom proplanku odmorimo, a ponekad bi se desilo da se zaigramo malo duže, ne vodeći računa o vremenu, pa bismo kući došli sa zakašnjenjem. Mjesto je bilo idealno za igru, sakriveno u maloj udoljini, sa sjeverne strane odvojeno niskim brežuljkom obraslim drvećem, a s južne strane se nalazila stara bukva koja je pravila hlad livadi na kojoj smo se igrali. Neko od naših roditelja je zamjerio učitelju što nas predugo „zadržava“ u školi, ne znajući da mi provodimo vrijeme „pod bukvom“. Sjutradan nas je učitelj pustio iz škole kao i svakog dana, ali je poslije nekih desetak minuta (kada smo mi već odmakli od škole), pošao za nama da vidi đe se mi zadržavamo i što ne dolazimo kući na vrijeme. Ne sluteći ništa mi smo iskoristili lijepi majski dan i odmarali se u bukovom hladu. Učitelj nas je posmatrao neko vrijeme, ali kad je vidio da mi ne žurimo nego da vrijeme provodimo u igri, prikrao se do nas i upitao što radimo tu. Svi smo stali kao ukopani i nijesmo umjeli ni riječ da progovorimo. Naravno, morali smo obavijestiti roditelje koji su sljedećeg dana došli u školu. Ne moram pričati o posljedicama jer se daju naslutiti, ali smo poslije ovoga događaja trčeći dolazili kući.

Kažu da sve što je ružno treba potisnuti neđe u zaborav, a ono što je lijepo treba pamtiti. Iako je prošlo pedeset godina od kada sam završio četvrti razred, ja se i danas rado prisjetim dana provedenih u školskoj klupi, u zadnjem redu do zida, i učitelja Blagoja čija je katedra bila u suprotnom uglu velike učionice. Sigurno da je tome doprinio i sam učitelj, uz kojeg je učenje imalo smisla, i koji me je na najbolji način uputio u život, a svojim pričama i tumačenjem pročitanog pomogao da u svijetu spoznam ono najbolje, a u krajnjem smislu da pronađem i samog sebe. Sjećam se njegovih riječi koje mi je uputio na kraju četvrtog razreda kad mi je uručio knjigu poljskog Nobelovca Henrika Sjenkjeviča „Kroz pustinju i prašinu“, koja se i danas nalazi u mojoj biblioteci. Tom prilikom mi je rekao: „Veljko, čitaj sve što ti dođe do ruku. Nema loše knjige, u svakoj ćeš naći neku pouku, nešto što će ti valjati u životu.“ I bio je u pravu.