MOJ OMAŽ GAZIJI OSMANU KAVAZOVIĆU
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 23. Aug 2023. 13:08:31
إِنَّا لِلَّهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعُونَ

Iste godine smo rođeni, istu školu smo pohađali, isti razred smo dijelili, iste snove smo sanjali, iste brige smo nosili, istu borbu smo vodili, istog brata smo imali, on rođenog a ja u vjeri i sudbini usvojenog.

Osman Kavazović iz Jelovča Sela kod Gradačca, bio je nadprosječni Bošnjak.

Po izgledu naučit, po karakteru uzorit, po naravi nagodan, po emanetu pouzdan, po drugarstvu poželjan, bio je Osman jedinstven.

Volio sam Osmanov slatki osmjeh, njegov široki pogled i njegovo ozareno lice pri svakom našem susretu, posebno u vrijeme obnašanja časne dužnosti reisu-l-uleme.

Imao sam osjećaj da se Osman više brinuo o mom reisovanja nego ja. Radovao se mom uspjehu i brinuo se o mom neuspjehu. Pogađali su ga medijski napadi na mene ne samo kao reisu-l-ulemu, već i kao svog brata i druga iz medresanskih dana.

Sjećam se kada sam najavio mogućnost bojkota plaćanja javnog servisa Federalne TV zbog islamofobije, Osman se, onako gazijski, javno oglasio kao prvi bojkoter, prkoseći tako prijetnji tužbom od strane Federalne televizije.

Takav je bio Osman Kavazović, kojeg danas ispraćamo na Ahiret. Nije se bojao lawmata lāʼim, kukavnih tužibaba, u odbrani istine, pravde, časti i slobode ne samo svoje, već mnogo više svoje braće i drugova.

Njegova ispovijest o logoru Luka – Brčko, gdje je bio zatočen sa svojim džematlijama i gdje mu je „fini“ srpski sveštenik nudio da njega samog oslobodi a njegove džematlije da ostavi u logoru, što je on odbio, govori o njemu poput ashaba, koji su iako smrtno žedni na bojnom polju, nudili prvo svom bratu gutljaj vode makar ih to koštalo života.

Ne želim reći da u našoj Bosni nije bilo i da i danas nema takvih ljudi poput Osmana – još uvijek, ali hoću reći da se mnogi od njih sele na Ahiret. Nadam se da će mladi čuti i čitati o gazijskim likovima poput Osmana, koji im treba biti uzor kako se brani čast i sloboda Bosne i Bošnjaka.

Zadnji puta sam se sreo i razgovarao s Osmanom prije nekoliko mjeseci u Tuzli na seminaru za imame. Vidno je bio oslabljen tijelom, ali duhom bio je vedar i čil, kao i uvijek. Pitao me je kako radi moj brat. Rekao sam mu: - Radi dobro. Neka ga Allah čuva i podrži.

Naravno, nisam propustio priliku a da ga ne upitam da li još uvijek navija za Hajduk. Blago se nasmijao i na taj način oživio naša sjećanja na medresanske dane kad je Osman pratio svaki broj „Tempo sporta“ uz vatreno navijanje za „Hajduk“.

S Osmanom se uvijek imalo šta pričati. O svemu, a najviše o sudbini naše Bosne i Bošnjaka.

Osman će mi jako nedostajati.

Učim dovu da mu Allah Milostivi podari Džennet, a njegovoj porodici, bratu i našem narodu sabur i pouku kako se u Bosni umire da bi se živjelo! Amin!

Al-Fatiha!