GLOSA
PROF. DR. BOŽENA JELUŠIĆ O GORSKOM VIJENCU
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 26. Jul 2023. 15:07:40
U akademskim krugovima Crne Gore Gorski vijenac postaje sve veće i veće čudo; zbog hitnje i ljetnjih vrućina navest ćemo samo dva primjera, i to što je moguće kraće.

Prvi primjer
Cetinjanin prof. dr. Adnan Čirgić, najvatreniji obožavatelj Njegoševog spjeva, svoja obraćanja javnosti započinje rečenicom „Čitam ovih dana opet Gorski vijenac...“, sa vjerom da je to pravi put da nevjernim Tomama jednom zauvijek dokaže da jeste pravi Crnogorac. Njemu je lako dokazati da jeste, recimo, doktor nauka – ima čovjek odbranjenu doktorsku disertaciju –, ali kako cinicima dokazati da je Crnogorac i Adnan istovremeno, i još Čirgić, i još musliman! Jao, jao, teško li je njemu!

A cinici Crnogorci ga nemilice ubadaju – Kakav si ti doktor književnosti kad ne umiješ napisati „Ovih dana opet čitam Gorski vijenac“ nego pišeš „Čitam ovih dana opet Gorski vijenac…“ Mi znamo da ga ti opet i opet čitaš, ali džaba ti je, čoče, džaba.

Tom istom naopakom rečenicom dr. Adnan se nedavno obratio prof. dr. Boženi Jelušić, ali obzirom da je pismo osobne naravi ovom prilikom nećemo o njegovoj sadržini. Radije ćemo se posvetiti samoj profesorici književnosti. Zato, jer je na RTCG imala intervju, baš o Njegošu, nego šta.

Drugi primjer; intervju<-b>
Na uvodno pitanje šta predstavlja Gorski vijenac, profesorica Božena ljubazno odgovara:
- Gorski vijenac je ideološko-vjerski pamflet-spjev o uništenju islamske zajednice u Podlovćenskoj Crnoj Gori.
- Kako je to djelo nastalo?
- Pa, kao odgovor ću vam ponuditi citat samog Njegoša sa jedne njegove davne večeri poezije. Dakle, ovako: na to pitanje, koje mu je postavio momak iz publike, on gromkim glasom kaže:
„Đetiću, đetiću, sivi sokoliću, čuj me i počuj me: Ko na brdo ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom, ko veselik na onaj sv'jet pođe, njemu mudrost čovječanstva dođe, ja sam bio obično pastirče kada su mi Simu dod'jelili, Sarajliju, izrod Milutina, da me uči i da me nauči, učitelja drugog nisam ima' do đavola i prepredenjaka, a kada me pisat naučio, prešao je na višu nauku, da od mene Srbina napravi, poturice, veli, istrijebi! od njih vajde ionako ne bi, prikloni se srpstvu svekoliku, i Kosovu, ne gubi priliku, i uspje mu, poganom ćafiru, Crnu Goru ne pusti na miru, posrbi me, a ja Crnogorce, koje muke da ti je znat, čoče, pa me rđa na prevaru dobi, uzmi pero, moj đakone dobri, veli meni a sam gusle uze, kaže: piši, što ću ja pjevati! slavni V'jenac sad ćemo skovati, i tako smo stih po stih zidali, dok ga nismo sasma sazidali!

- Auuu, predivno, baš! Ali, kako je Vijenac postao slavan?
- Njegoš je jako dobro poznavao ukus Crnogoraca i pjevao im je baš onako – za dušu. Naročito odnos prema ženama: „Kazuj, babo, jesi li vještica!“. Dobro, zar ne?
- Dobro, dobro. Tema spjeva je uništenje domaće braće muslimana, a razlog?
- Iskreno, razlog je pomalo brato-rasistički.
- Zar nije borba za slobodu?
- Ne, ne, oni su imali slobodu.
- I vlast?
- I vlast.
- Pa, zašto onda borba?
- E, zemlja mala, odsvud stiješnjena…
- Kako to mislite – brato-rasistički razlog?
- Znate, turčili su se samo plahi i lakomi. Došlo je do socijalnog raslojavanja: na jednoj strani su nastajali oni, plahi i lakomi, a na drugoj mi, hrabri i pošteni.
- I onda?
- Onda borba do istrage, vaše ili naše.
- Zvuči kao borba iz inata.
- Može se tako reći.
- Gorski vijenac je začinjen mizoginijom?
- Da, ali baš samo začinjen.
- Žena plače kad najviše laže?
- Da, to je u sastavu mentaliteta njegoševskih Crnogoraca.
- I prebijanje snahe Anđelije?
- Da, i to.
- I ubistvo Kasanove Ruže?
- Da, i to.
- Ubiše je – zbog?
- Zabranjene ljubavi.
- S kim, zaboga?
- S Mujom.
- Kojim Mujom?
- Pa, Alićem. Čitate li vi Gorski… da vas pitam.
- Bogomi ne čitamo.
- Vidim, vidim.
- Dakle, zbog zabranjene ljubavi?
- I zbog ženske ćudi.
- Ženske ćudi?
- Da, da. Ćud je ženska opaka rabota. To se kažnjava.
- Uhapsiše li Ružine ubice?
- Jok! Ruža je pala kao kolateralna žrtva časnog ubistva.
- Časnog ubistva?
- Ubistva iz časti.
- To nije kažnjivo?
- To je časno.
- Ružina sudbina podsjeća na Shakespeareovu Juliju.
- Tako je. Njegoš ovdje nadilazi Shakespearea time što daje ubiti Ružinog izabranika i nju samu, dok se Julija ubija produženom rukom svoje nemilosrdne rodbine. Nekakva pilatovska rodbina. Kod Njegoša nema okolišavanja. On je sasvim direktan.
- Njegoš se prilikom pjevanja oslanjao na narodne izreke i mudrosti?
- Da, ali prvenstveno na starogrčku dramatiku.
- Ko mu je omogućio pristup bibliotekama?
- Sima Milutinović Sarajlija.
- Ali, starogrčka književnost ima sasvim drugu koncepciju, vrlo visoko poštovanje etičkih normi.
- Da, a Njegošu je to djelovalo jako patetično, degutantno čak. On je stvorio novi stil i tako nadgradio starogrčku književnost: udri kad uzmogneš, jer će na grobovima na kraju iznići cvijeće za daleka neka pokoljenja!
- Hoćete reći: svjetska književnost ne temelji na starogrčkoj književnosti, nego na Gorskom vijencu?
- Upravo ste to rekli.
- Kako se svjetska književnost odazvala na tu novost?
- Gorski vijenac je objeručke prihvaćen širom svijeta.
- A njegovi postulati?
- To ne, jer niko nije smogao toliko hrabrosti i pisati direktno i žestoko o ubijanju kad ti se ćefne.
- Ima li toga igdje u svijetu?
- Ima u muzici.
- U muzici?
- Da. Tom Jones: Delilah.
- Delilah?
- Da, da, ona ga ostavi, on joj zabije nož u grudi.
- A, što ne u leđa?
- To bi bilo kukavički.
- Ima li još gdje?
- Opet u muzici.
- Recite.
- Jimi Hendrix: Hey, Joe.
- Recite.
- Poguglajte malo.
- Hoćemo, hoćemo. A naša književnost, kako je prihvatila ideje Gorskog vijenca?
- Sjajno. Njegoš je iznjedrio mnoge naše klasike – Andrića, Selimovića, Kiša, Kulenovića i bezbroj drugih.
- Jesu li oni kvalitetom nadišli Njegoša?
- Ma, čujte: Njegoš je – iako ne baš stručan i školovan pisac –, za sve naše književnike nedostižna veličina. Vi morate prihvatiti tu hipoteku ukoliko se želite baviti pisanjem. Gore visoko, visoko je on, a vi ste, pak, dole, dole, dole. Možete se, ako želite, međusobno takmičiti ko je bolji. Ali on je van kategorija. Naši pomenuti klasici su samo blijeda slika Njegoševa. Njegošu su se bolje približili neki naši političari i generali nego pisci, ali neka to bude tema za neki drugi intervju.
- Profesorice Jelušić, veliko hvala! Blago vašim studentima! Mogu biti jako sretni!
- I ja sam. Hvala i vama!