Ilustracija MAJKO!
Autor: Šefka Begović-Ličina Objavljeno: 04. Jul 2023. 15:07:02
Od ispaljenih granata sa okolnih brda i odjeka munja i gromova, proljetna noć nad Sarajevom je gromoglasno urlikala, cijepala se na velike mrčne lopte. Izgledalo je kao da su se dvije sile; nebeska i ljudska nebom hrvale, jedna drugu nemilosrdno bubale i borile za prednost. Pljusak kiše je grubo umivao nebo i padajući ka zemlji, sa porušenih domova nemoćnih i uplašenih Sarajlija odizao polomljene crepove. Na nakrivljenim prozorima su šuškarali ukovani najloni sa oznakom UNHCR-a, ukućanima još više pridodavali strah za sopstvene živote. Kapljice kiše su odzvanjale u poturene tendžere na sredini sobe, gdje se kišnica skupljala za kućnu upotrebu. U ćošku polumračne sobe, na ivici ležaja sjedila je srednjovječna žena. Sjenka od upaljene lojanice se igrala na njenom zabrinutom licu i sijedom pramičku prošarane kose. Iako je žena bila u zrelim godinama, iako nije imala onu svoju svakodnevno uređenu frizuru, pojava i njeno držanje su bili gospodski. Tupo zagledana u kišnicu koja je sa tavana sobe padala kap po kap, ženi se činilo da joj ta ledena kiša, umjesto u tendžeru kaplje u utrobu i pogađa je pravo u srce. Iako je bila skoro nepomična, od neobične jeze i brižnih misli, nekoliko puta se stresla. „Velahaule, koju bi ono dovu naša rahmetli majka učila da od sebe odagna brigu? Šta bi ono dovila kad bi nam jedihnik brat, naš jedvaček otišao na put? Mnogo puta sam je gledala kako šutke uči i oko sebe puha. „Džaiz je poslije upućenih dova tri put oko sebe puhnut da te se šejtani i naletnici trsu“. „Gdje li je sada i moj jedvaček? Da li kisne, je li mu hladno? Da li ga je od ovog noćašnjeg kijameta strah? Da li je zabrinut za majku, za nas?“ Razulareni vjetar je oko kuće igrao razbojnički ples, munje se sudarale sa ispaljenim granatama, pamovima i patovima. Mrkla noć je skrivala uništeni grad, grlila ga ranjenog, nježno ga podvlačila pod svoje skute. Niz razrovanu kaldrmu se slivao potočić, usput mu se voda, od sapranih rana uličnih ranjenika, crvenila. Sa neba je lilo, na raskvašenoj zemlji zijevale brazde, pukotine, usisavale vodu sa komadima ljudskog tijela i vukle u dubine dolje. Odjekivalo je na nebu, praskalo na zemlji, jauci i krici parali mrklu noć. Kada negdje blizu puknu, žena streknu, uletjele kapljice sa pendžera joj orosiše lice. „Elmaza, kćeri, kad goj si brižna, preuči sedam Ajetul kursija i imaj vjeru samo u Allaha i samo od Njega pomoć traži“, - majčin bešaret joj donese vjetar. „Almire, sine moj. Gdje li si, strepnjo majčina? Allahu čuvaj mi vid moj očinji! Još je dijete, Svemilosni. Nije se svijeta nagledao, ni rahatluka nauživao!“ - Elmaza nesvjesno oko sebe tri put puhnu, uznemirena zadrhta. -Dušmani, da Bog da nikad ne propjevali, no vam se kuće rasperišanile ovako k’o što vi naše utuliste. Da Bog da vam se naša bedova na deseto koljeno sustigla, Ya Rabbi, - Maza naglas poče zikrit i na tridesetrećem zrnu tespiha izgovori“ Amin“ Odjednom se sjeti svoje čaršije, Paričkog sokaka i roditeljske kuće. To sjećanje joj đovdu na pola presječe. „Eh, vakta i one ljepote mojih djevojačkih dana. Nas šest sestara svaka imala po jednu svoju drugaricu, pa kad bi se skupile nas dvanest, pravi posedak. Poredale bi se u ćošak na minderu u gornjem boju. Sjedeli bi na samoj ivici da ne pogužvamo uštirkane makate sa čipkom. A ispred nas mesingani mangal, u njemu zatrpani žar pomalo piholjio, ispod srmali čevreta virio bakarni kahvetakum. A na fildžanima donijetim iz Trsta iz kojih smo pili kahvu bile su naslikane gondole i pjevačice sa harfom. ’Bože, kakva li je ta Italija? Je li ovako lijepa kao na slikama’, - često sam mislila. A uveče, uz šum obližnje rijeke Raške sanjam najljepše djevojačke snove i gledam neznanca kako se ispod poleglih vrba šunja, zove me k sebi… A ja neću… Neću da ostavim majku, sestre, brata jednog. Eh, onog vakta, kada se mi, jedna po jedna počesmo udavati. Neka sa svatovima, neka sa sokaka krišom, u rukama samo bošču… Dok bih brisala avlijsku kaldrmu, pjevala sam „Ne daj me, ne daj me, majko daleko. Neću ti doći, neću ti doći ni za godinu…“ Kasnije bih primjetila majku na pendžeru kako plače. Brinula je jednako za sve nas. Nama, njenim kćerima, kako se kojoj sreća zalomila, nekoj bolja, nekoj onako, nekoj nikakva… Žensko svakom padne na insaf i misli tako se mora. Bila sam u roditeljskoj kući sretna, presretna. Znao nam se red; kad se tresu ćilimi, kad se šerbeti, kad se frča japija, kad se iz dušeka pere vunjena naloga, kad se otkuhavaju čamaširi, kad se kuha bestilj, kad se suče pilav za zimu i peku jufčice… A sve nam u kući mirisalo na ružin sapun i onaj od jorgovana. Oko kuće mirisale ruže mjesečarke, zambaci, zumbuli, šeboji, jasmini. Iz bašče nas mamile uzrele krastavice, kruške jerebazve, ter đule jabuke, krupne bubajlije… A ja pod jorganom sanjam Italiju i Sarajevo uslikano na poklopcu dževahirkutije što je sestri svekrva nakit u sepetu poslala. Eh…“ Ponovo negdje puknu, od snažne eksplozije granate nebo zadrhta, Sarajevo zaječa. „Tobe ja Rabbi, gdje li sad puče? Almire, sine, čuvaj se, oči moje najmilije.“ Napolju se nebesa sa zemljom sastavljaju, iz daljine urliču planine Trebević, Igman i Treskavica. Iako su bh borci u rovovima punim vode, mokri, gladni i ozebli, ljubavlju, vjerom i saburom stojićki brane otadžbinu. Mladom Almiru se kiša sliva niz lice, lijepi mu trepavice, zaklanja vid. Do koljena duge čizme mu pune vode i pri svakom pokretu, po jedan mlaz vode izleti van. Ozeble prste skoro da i ne osjeća. Šinjelom prekriven mitraljez štekeće iz njegovih ruku i nasumice puca u mrklu noć. Položaj neprijatelja se otkriva po pravcu odakle fijuču metci. „Pravda je na našoj strani i mi moramo pobijediti. Samo da preteknem živ, majku da ne ucvijelim“, - sjećanje na majku mu mami suze, kiša mu ih bezdušno sa lica sapira. „Majko, boli me uho, majko, razbio sam koljeno, majko, gladan sam, majko, izgubio sam čitanku, majko, slomio sam bokal, majko, dobio sam peticu, majko…“, - nečujne jecaje i čežnju za majkom brišu dušmanski rafali. „Da li je majka živa? Šta, ako pogine? Uh!!!“ – Almir se strese, steže opasač na pantalonama i pomjeri za još jednu rupicu. „Baš sam puno smršao. Da me majka vidi, ne bi me poznala i puno bi se nasekirala. No neka, samo da ostanem živ…“ Usnila na uslonjenom jastuku, Maza je kroz otvoren pendžer krajičkom oka gledala u Sarajevo umiveno jutarnjim suncem. Od protekle noći još više razrušen grad, ujutru je u beharu izgledao kao ranjenik smješten u čistoj postelji. „U inat dušmanima preživjeće naš šeher, mora opstati i ostati gord, obraza čistog“, - u šutnji je prkosila nečasnoj sili. Dok je za put pakovala stvari, ruke su joj vidno drhtale. „Mazo, ponesi samo najneophodnije. Ne opterećuj se prtljagom, jer Tunelom spasa sa teretom ne možeš proći. Budi spremna sutra u deset, nekako ćemo te Unproforovim transporterom prebaciti do Dobrinje, a posle ćeš tunelom ispod zemlje i onda na slobodu, - poručio joj je rođak prethodnog dana. „A, Almir? Kako ću bez njega?“ - mucala je. „Za njega ne brini. Ti si njegova velika briga i kada budeš van, on će bit presretan“ Ta jutarnja prividna tišina Mazu je najviše plašila. Znala je da je to prljava taktika brdskih gamadi - sa zebnjom je trpala stvari u koferčić. „Ovo ne mogu da ostavim. Tu su naše porodične fotografije, Almirove pohvalnice, diplome, meni čestitka za rođendan, suveniri donijeti sa đačkih ekskurzija, bikin tespih, svekrov Ku’ran, nevjestački kat, svežanj dopisnica i pisma, kutijica sa prvim izvađenim Almirovim zubićem i prvi mu odsječeni pramičak kose. Ne mogu ostaviti njegovu gitaru, DVD-e sa omiljenim pjesmama, kožnu jaknu, parfeme, sunčane naočare… Bože, kako cio život ponijeti? Kako sve ovo ne ponijeti i odreći se svojih uspomena? Prokleti rat i kome je on trebao, kome? Svi smo gubitnici, svi…“, - jecala je. Plakala je za svim onim sretnim djevojačkim danima kada su svi bili u roditeljskoj kući na okupu, kada je pored rijeke sanjala djevojački san i zamišljala svog suđenika. Plakala je za majkom, njenim krilom, za prerano izgubljenim bratom i vječnom ranom koju im je ostavio, za sestrama koje su se polahko osipale i paričku mahalu preseliele na obližnje mezarje, plakala je za proživljenom srećom i toplim domom u Sarajevu, za rasturenom porodicom i ognjištem. Kroz koprenu od suza gledala je u vitrini stidljivog sedmogodišnjeg dječaka na čijem je čelu visio nemiran čuperak i sjećala se kako ju je kao Almir kao prvačić očajnički stiskao za ruku. Tada ga je bilo strah od učitelja, a kad je trebalo braniti Bosnu, nije se za svoj život plašio. Sada joj je odjednom postalo nevažno da li će joj se u kući isprljati vunjeni tepih ili se zavjese pogužvati, da li će se slomiti kineska vazna, ili se u saksijama cvijeće osušiti… „Sada je važan samo život…“, - šaptala je. Primjetila je da joj je svaka haljina široka, pa ju je u struk vezala pojasom. Nazuvajući patike, pogled joj se zaustavi na cipele sa vjenčanja. „Bože, koliko godina sam ih čuvala, gladila, brinula, da ih nekoj svojoj unuci ostavim za uspomenu i…“ Zaključala je ulazna vrata i blago se osmjehnula „Šta u ratu vrijedi ključ od kutnjih vrata…? Ha, ha, ha, koja ratna ironija“ Dok su je vozili ka Dobrinji, nije brinula da li će sa brda pasti granata na vozilo. „Sinko, koliko je kome zapisano, toliko će imati vijeka“, - odzvanjao joj je majčin glas. Čim je smjestiše u kolica, ona trgovačka za nabavku namirnica, iz tunela je zapahnu zadah vlažne zemlje. Sa kolicima, koja je gurao jedan BH vojnik, po improvizovanim šinama, polahko je klizila, nekako odmicala naprijed. Stiskala je koferčić u krilu, zatvorenih očiju priželjkivala izlaz i kraj tunela. „Majko, sagnite glavu, nisko je“, – na opomenu vojnika još više se povila dolje. „Sloboda, šala nije sloboda. Djeco, čuvajte slobodu kao zenicu oka svoga, - govorio im je stari učitelj“ „Da, da, sloboda je zrak, hrana, život. Slobodan čovjek je sretan, najsretniji je kada je slobodan. Rađamo se slobodni, pa po pravdi trebamo slobodni i umrijeti“, - skoro naglas reče. Kroz poluotvorene oči, uletješe zrake sunca. Neko je prihvati za ruku i pomože da ustane. - Majko, slobodno se oslonite na mene, ja ću Vas iznijet. Dobro došli na slobodnu teritoriju.“ „Majko!“ - Mazi u ušima zasvira poznata melodija i ona pomisli da je na tren zaspala, pa sanja. Sanja svog Almira kako je po povratku sa radne akcije stiska u naručje, gli. Eh… Slijepljene trepavice joj se razmakoše i ona pred sobom ugleda najdraže, najtoplije, najumiljatije oči na svijetu. U začuđenom Almirovom pogledu pročita odjednom hiljadu pitanja, a ona nije mogla izgovoriti ni jedno, sem želje, čežnje i radosti, što gleda to drago, ispijeno lice. A njen sin, nijem od iznenadne sudbine, u majku zijeva, ne zna šta bi rekao, nesvjesno joj pruža ruke. „Majko, majko“, - tihi jecaj krklja mu iz grla, pišti, klokoće, htio bi još nešto reći, ali avaz u grlu zapeo. A Maza, onako krhka, od sreće se polahko uzdiže do nebeskih visina, odozgo gleda svog hasreta i divi mu se. Ponosna na njegovu uniformu, sa beretke mu miriše žute ljiljane i nijemim glasom dunjaluku šapće“. Ovog bosanskog borca, ja sam rodila, to mi je sin“ Pored tunela mirišu behari šljiva, džanarika i šeftelija. Na krvavoj bosanskoj zemlji svjetaju voćke i cvijeće, svojim cvjetovima prkose zlu i dušmanskom nijetu. Dok Almir stiska i grli svoju majku, tamo u bolnici „Jezero“, u porodilištu od novorođenih beba odjekuju arije najgrlatijih opera na svijetu. - Majko, majko, poginuli su mi neki drugovi…! - bh borac zajeca. -Ne tuguj sine, jest da Bosanci braneći Bosnu ginu,ali ih Bosanke rađaju, rodiće ih još više. |