Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

PALJEVINA REICHSTAGA (15): Adolf Hitler je imenovan na poziciju kancelara Njemačke zahvaljujući Franzu von Papen i uz pomoć krupnog finansijskog kapitala odnosno uz podršku industrijskih magnata kao što su Gustav Krupp, Alfred Krupp, Fritz Thyssen, Hjalmar Schacht, Albert Vögler i Emile Kirdorf... Oni su uspjeli uvjeriti predsjednika Republike Paula von Hindenburga u ispravnost ovog postupka. Franz von Papen, koji je imenovan za vicekancelara, rekao je predsjedniku Hindenburgu da on može spriječiti Hitlera da uvede svoju ekstremnu politiku. I danas se prepričava Papenova čuvena rečenica da „u roku od dva mjeseca Hitlera ćemo toliko stjerati u ćošak da će ciktati“.
Činjenica je da je Hitler došao na vlast demokratskim putem, ali je izigrao demokratska pravila odmah nakon postavljenja za njemačkog kancelara. Hitlerova Nacionalsocijalistička radnička partija je u novembru 1932. godine pobrala 11,4 miliona glasova, a njegova stranka sa osvojenih 196 mjesta postala je pojedinačno najjača partija u Parlamentu. Ljevica je na ovim izborima imala dobar rezultat. Komunisti su osvojili 100, a njihovi glavni rivali, socijaldemokrati 121 mjesto. Nažalost, ideološki sukob izmedu ove dvije stranke ljevice, koje se nisu mogle dogovoriti oko zajedničkog nastupa je kumovao da predsjednik Republike Paul von Hindenburg koji je prezirao socijaldemokrate, na nagovor industrijskih moćnika, mandat za sastav nove njemačke vlade povjeri vođi nacionalsocijalista Adolfu Hitleru.
Od samog dolaska na kancelarsku poziciju, Hitler je reaktivirao raniju namjeru o uvođenju diktaturu u njemačko društvo. Namjeravao je skršiti temelje Vajmarske Republike. Od početka je Republika počivala na slabašnim, klimavim nogama. Pred Hitlerov dolazak Vajmarska republika koja je nastala nakon završetka Prvog svjetskog rata, bila je skoro stalno u knockdownu zbog političkih potresa i privredne krize. Svi politički sudionici tog vremena nisu isto posmatrali njeno postojanje, a uz sve to tridesetih godina prošlog vijeka vladala je svjetska ekonomska kriza. Uz sve to teški uslovi za vraćanje ratne štete su stezali omču oko vrata novoj njemačkoj državi. Hitler nije želio raditi na smirivanju situacije, nego jedan od prvih zadatak bio je da stvori konfuznu situaciju i za nju okrivi demokratske snage njemačkog društvu, komuniste i socijaldemokrate. On je tražio priliku da u državi uvede represiju, a za to je već imao dobre rzloge, jer su se na ulicama njemačkih gradova stalno sukobljavale paravojne formacije njemačkih nacista i ljevičara. Nacionalsocijalistima su itekako smetali ljevičari. Trebalo se pošto-poto riješiti ljevice, komunista i socijaldemokrata, koji su bili dobro organizirani i kao takvi su predstavljali stanovitu smetnju i opasnost za vladavinu nacionalsocijalista. Tražio se način. Nacionalsocijalistička radnička partija (NSDAP) koja je bila premazana svim bojama našla je rješenje za eliminaciju svog protivnika – komunista i to nepuna dva mjeseca po preuzimanja dužnosti. Zapaljen je Reichstag 27. 2. 1933. godine a za to je okrivljena crvena opozicija odnosno komunisti. Za paljevinu Adolf Hitler je javno optužio opoziciju, raspustio je sve radničke napredne organizacije i ukinuo je građanske slobode.

Progoni neistomišljenika
Iste noći počeo je progon neistomišljenika. Uhapšeno je oko 4.000 ljudi, među kojima svi komunistički rukovodioci i poslanici, uveden je režim terora koji je kulminirao potpisivanjem Odredbe za zaštitu naroda i države. Niču koncentracioni logori. Prvi je bio Dahau koji je otvoren 22. 3. 1933.godine. U njega su smještali nepoćudne elemente, a prije svih političke protivnike nacista. Njemačka je tako pretvorena u totalitarističku policijsku državu. Hermann Gӧring je govorio: „Hitler je zakon!“.
Mjesec dana nakon paleža Reichstaga usvojen je Zakon o ovlastima/omogućavanju (24.3.1933.) koji je njemačkoj vladi odnosno Hitleru daje apsolutna ovlaštenja na četiri godine, a za njega su glasale sve stranke osim socijaldemokrata.
„Funkcije predsjednika su ograničene, zakoni proglašeni dekretom, izborni sistem se može mijenjati dekretom, a budžet uređivati dekretom, čime će se spriječiti javno saznanje i kritika vojnih i pomorskih rashoda“.
Ovo je bila namjeravana mjera za koju se tražio povod. Nacistički režim je inscenirao paljevinu Reichstaga, kako bi opravdao teror protiv ljevice i radničkog pokreta i naravno naprednih snaga njemačkog društva. Nakon toga je organizirao Leipziški proces od 21. 9. do 25. 12. iste godine. Odmah slhedećeg dana po paljevini 28. februara 1933. donesena zakonska uredba tzv. Die Verordnung des Reichspräsidenten zum Schutz von Volk und Staat za „odbranu od komunističkog nasilja“, na osnovu koje su ukinuti preostali ostaci parlamentarne demokratije. Hitler je sa skupštinske govornice komentirao palež riječima:
„Tvrdnja o ratnoj krivici Njemačke bila je lažna. Spaljivanje Rajhstaga bio je pokazatelj onoga što je Evropa trebala očekivati od pobjede komunizma – te 'đavolje doktrine'. Ako su određene novine, posebno one u inostranstvu, pokušale da identificiraju nacionaliste sa tim djelom, “to me može samo ojačati u mojoj odluci da ne ostavim ništa poništeno, da se zločin vrlo brzo iskupi javnim pogubljenjem zapaljivača i njegovih saučesnika.”
Bio je to „pledoaje“ za sudije u Leipzigu na suđenju „potpaljivačima Reichstaga“ kojeg su se trebali držati u procesu protiv komunista.

Raskrinkavanje sudske komedije
Pred sud je izveden nekadašnji član KP Holandije Marinus Van der Lube, koji je od nacističkog suda osuđen na smrt i protivustavno pogubljen. Pošto su među uhapšenima bili i članovi Reichstaga trebalo je povezati njih sa paležom. Izabran je Ernest Torgler, predsjednik komunističke parlamentarne frakcije u Reichstagu koji se dobrovoljno predao. Ovo mu KPD (komunisti) nikada nije zaboravila, pa ga je u Brüxellesu 1935. isključila iz članstva. Među suđenim je bio i Georgij Dimitrov koji je bio član CK KP Bugarske i Izvršnog komiteta III internacionale kao i Vasil Tanev odnosno Blagoje Popov, članovi CK KP Bugarske koji su živjeli u emigraciji u Njemačkoj. Nacistička štampa se ustremila na optužene i već im je presudila prije završetka procesa. Nacisti su krivotvorili dokumente, koristili lažne svjedoke i usluge kriminalaca, a na suđenju su se pojavljivali poslanici i ministri poput Goebelsa i Gӧringa. Tokom suđenja Georgij Dimitrov je postao „tužilac“ i pred svjetskom javnošću je raskrinkao ovu sudsku komediju optuživši nacistički režim za potpaljivanje Reichstaga.
Uporedo sa ovim procesom u Leipzigu osnovana je u Londonu Međunarodna istražna komisija, koja je bila sastavljena od međunarodnih pravnika i kulturnih radnika. Ona je ustanovila da za paljevinu Reichstaga nisu odgovorni komunisti već da je Marinus Van der Lubbe bio lutka u rukama nacista koji su prošli podzemnim tunelom što je spajao zgradu Reichstaga sa Gӧringovim kabinetom i zapalili parlament.
Proces je izazvao veliku pažnju u svijetu i s tim u vezi je izdata knjiga pod nazivom Smeđa knjiga na čijim stranicama su potpuno ogoljeni naručioci požara u Berlinu i na temelju brojnih dokumenata opisan je i optužen nacistički režim za teror u Njemačkoj. Sud je pokušavao uzaludno tri mjeseca dokazati krivicu Dimitrova, Taneva i Popova pa pošto nije mogao donio je 27. 2.1934. oslobađajuću presudu, a Van der Lubbea je proglasio krivim i osudio na smrt. Ali, ni poslije toga oslobođene komuniste nisu puštali iz zatvora i tek su nakon velikog pritiska međunarodne javnosti 27. 2.1934. godine ukrcani u avion i prebačeni za Moskvu.

(Sutra: Diktatura nacista)