Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

PAD BRÜNINGOVE VLADE (13): Kurt von Schleicher, politički savjetnik predsjednika Paula von Hindenburga, bio je ključni igrač u podršci Heinrichu Brüningu u osvajanju kancelarskog zvanja u martu 1930. godine. Njemački kancelar Brüning i predsjednik von Hindenbrug su imali podudarno mišljenje da su velika brutalnost i potpuna netolerancija komunista i nacista neprihvatljive metode političkog djelovanja. Brüning je bio uvjerenja da je vlada dovoljno snažna i da ima kapacitet da vodi zemlju bez nacionalsocijalista. On je pregovarao s vođom nacista o toleranciji ili formalnoj koaliciji, ne ustupajući im bilo kakvu poziciju moći. On je imao promišljenu strategiju za stvaranje široke antifašističke koalicije. Ulično nasilje nije prestajalo već je poraslo u aprilu 1932. godine. Kancelar Heinrich Brüning zabranjuje i Rotfrontkämpferbund (RFB ), paravojno udruženje Komunističke partije Njemačke (KPD) i nacističke Sturmabteilung (SA) i Schutzstaffel (SS). Ovo je jedno vrijeme zaustavilo nasilje na ulicama njemačkih gradova. Desničari su ovo dočekali sa velikim otporom i protestima.
Njemački nacionalsocijalisti su vidjeli predsjednikovog intimusa Kurta von Schleichera kao najodgovornijeg za ovaj udar na njih, a on da bi izbjegao poremećaj veza sa nacistima odlučio je srušiti Brüningovu vladu i ministra odbrane Wilhelma Groenera. Predsjednik Republike Paul von Hindneburg je pitao Groenera što nije učinio isto sa Reichsbanner-om, paravojnom jedinicim socijaldemokrata koje je optužio za planiranje državnog udara. Sadržaj predsjednikovog pisma je odmah procurio u javnost što i jeste bio cilj Schleichera. Groener je saznao da je pismo „procurilo“ od sive eminencije u Weimarskoj republici Kurta Schleichera. Rasprava se nakon toga brzo prenijela u Reichstag. Nacionalsocijalisti su stavili ministra na križ, a Schleicher je sa parlamentarne govornice zatražio Groenerovu ostavku. Nepovoljne reakcije u desničarskim krugovima dodatno su potkopale podršku predsjednika Republike Hindenburga kancelaru Heinrichu Brüningu koji je bio rukovođen činjenicom da je vlada bila oličenje neefikasnosti. Nakon ovoga njemački narod prestao je da vjeruje u parlamentarnu demokratiju.

Brüning nudi obnovu monarhije
U posthumno objavljenim memoarima Heinrich Brüning piše da je smislio plan kako da onemogući Adolfa Hitlera u preuzimanju vlasti. U osnovi predviđao je obnovu Hohenzollernove monarhije. Brüning je planirao je da ubijedi Reichstag da otkaže predsjedničke izbore 1932. godine i da produži Hindenburgu mandat. Prema njemu Reichstag je trebalo da proglasi monarhiju sa Hindenburgom kao regentom. Kada umre Paul von Hindenburg jedan od kajzerovih sinova bi tada preuzeo prijestolje Njemačke. Obnovljena monarhija bi bila ustavna i ličila bi na britansku. Brüning kaže da je uspio sakupiti podršku svih stranaka, osim nacista, komunista i nacionalista. Plan je međutim zaglavio kada je predsjednik Republike Paul von Hindenburg, iako monarhista, odbio obnovu imperije. Uslovio je da car Wilhelm II bude zvanično pozvan da se vrati iz izgnanstva. Ovo je, međutim, bilo nemoguće jer su svi znali da ni socijaldemokrati ni stranci koji su pazili na korake Weimarske Republike, neće pristati na povratak svrgnutog suverena.

Heinrich Brüning je počeo gubiti podršku Reichspräsidenta, čemu je iza scene doprinosio general Kurt von Schleicher, koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra odbrane generala Wilhelma Groenera. Savjetnici predsjednika Republike nagovorili su Hindeneburga da smijeni kancelara Brüninga, koji mu je direktno pomogao kod njegovog reizbora 1932. godine. Zahvaljujući podršci Brüningove katoličke partije centra i socijaldemokrata Hindenburg je ponovo izabran na dužnost predsjednika Republike, a ne glasovima nacionalističkih krugova koje je osjećao sebi bliskim. Oni su sada podržavali vođu nacista Adolfa Hitlera. Schleicherove intrige su dovele do pada Brüningvog kabineta i do nenamjernog uvođenja Trećeg rajha u politički život Njemačke. Kada je predsjednik Republike Paul von Hindenburg odustao od podrške Brüningu 1932. godine, ovaj nije imao drugog izbora osim da podnese ostavku. Zadržao se je još malo u Reichstagu u kojem je bio glasni kritičar nacionalsocijalističke politike i nacističkog pokreta. Pred nadolazećim nacizmom Heinrch Brüning je 1934. godine prebjegao najprije u Holandiju a nakon toga u SAD gdje je predavao političke nauke na Univerzitetu Harvard od 1937. do 1952. godine. Ostala je, međutim, kontroverza da li je on bio grobar Weimarske Republike ili je radio na njenoj odbrani. Preciznog odgovora nema. Iako je pokušavao odbraniti temelje Weimarske Republike ipak je prevelikom upotrebom vanrednih ovlašćenja, tzv. „Notverordnung“ doprinio njenom padu. U nemogućnosti da riješi ekonomske probleme svoje zemlje Brüning je ubrzao njeno kretanje ka desničarskoj diktaturi ignorirajući Reichstag jer je vladao predsjedničkim dekretima što je mogao prema Vajmarskom ustavu.

(Nastavit će se: Ubistvo Von Schleichera)