Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

BRÜNINGOVA VLADA KAO POSLJEDNJA ŠANSA (12): Nijedna od stranaka iz njemačkog političkog miljea, ni s ljevice ni s desnice, nisu podržavale vladu, a već je rečeno da je stvaranje većinske (koalicijske) vlade bilo nemoguće. U predvečerje dolaska nacista na vlast, krajem marta 1930. raspala se velika koalicija pod vodstvom socijaldemokrate Hermanna Müllera. Ključnu ulogu u rušenju te vlade imao je ambiciozni Kurt von Schleicher inače siva ličnost njemačke politike, koji će kasnije postati kancelar. Kada je Müller pao mandat za sastav nove „predsjedničke“ vlade dobio je Heinrich Brüning, član katoličke stranke Centra. Predsjednik Republike Paul von Hindenburg želio je, međutim, vladu stranaka desnice. No, konzervativna Njemačka nacionalna narodna partija (DNVP) odbila je da podrži Brüningovu vladu pa je propala takva mogućnost. Na zaprepaštenje predsjednika Hindenburga kancelar Brüning se faktički morao osloniti na tolerancija socijaldemokrata i na svoju Stranku centra, koja ga je jedino podržavala. Njegova politika je bila općenito stroga i usmjerena na ograničavanje državne potrošnje i sprečavanje inflacije. Brüningove mjere štednje onemogućile su obnavljanje inflacije, ali su paralizirale njemačku ekonomiju i rezultirale naglim porastom nezaposlenosti.

Mjere štednje
Životni standard njemačkih radnika je drastično pao. Heinrich Brüning je bio vješt ekonomski menadžer. U Reichstagu je bio prepoznat kao finansijski i ekonomski stručnjak. U 1929. godini postao je vođa svoje stranke u parlamentu. Za njega vele da je bio oštrouman i otvoren za socijalna pitanja što ga je kvalificiralo za kancelara. Služio je u Prvom svjetskom ratu na prvoj liniji fronta i to mu je bila najbolja preporuka. Ali, ne treba zaboraviti da je to bila godina kada je započela velika depresija i ekonomska kriza neslućenih razmjera. Zbog njegova politika koja se zasnivala na štednji postao je vrlo nepopularan političar. Njegovoj politici većina u Reichstagu se protivila. Youngov plan iz 1929. godine koji je zamijenio prethodni Dawesov smanjio je dobro ratnu odštetu koju su Nijemci bili obavezni da isplate saveznicima. Njemački dug je od 132 milijarde maraka spao na 113 milijardi i utvrđen je rok otplate na 59 godina, a ovim planom bila je ukinuta saveznička kontrola nad njemačkom privredom. Uz sve to SAD su Njemačkoj odobrile zajam za početak otplate reparacija. Ali, svejedno, i pored toga, sredstva koja je Njemačka dugovala pobjednicima iz Prvog svjetskog rata bila su ogromna. Vanarednim predsjedničkim dekretima prema članu 48 Vajmarskog ustava Brüningove mjere su sprovedene u ljeto. Deflatorne mjere dovele su do trgovinskog suficita i povećale su nezaposlenost i siromaštvo. Nezaposlenost je nastavila sa rastom. Njegova politika je bila usmjerena na ograničavanje državne potrošnje i sprečavanje inflacije. Smanjenje plata i javne pomoći, uz stalni rast cijena i poreza, učinilo je još većim siromaštvo među radnicima i nezaposlenima. Finansijskom i agrarnom politikom Brüningova vlada je pokušavala ublažiti privrednu krizu. Od sebe je udaljio finansijere i industrijalce kao i veleposjednike (junkere).

Čini se da je bio posljednji političar koji je imao nekakve izglede da spriječi nacističko preuzimanje vlasti. Suprotstavio se jačanju nacizma u Njemačkoj odobravajući vojnom ministru generalu Wilhelmu Groeneru raspuštanje jedinica SA i SS. Očajnički je pokušavao sačuvati demokratsku državu hitnim dekretima koji, međutim, nisu uspjeli smanjiti veliku nezaposlenost.

Nacističko proljeće
Na izborima održanim u septembru 1930. godine stranke velike koalicije izgubile su mnoga mjesta u parlamentu. DNVP, naprimjer, izgubio je 32 mjesta u odnosu na izbore iz maja 1928 godine, a Narodna stranka (DVP) 15 zastupničkih mjesta. Socijaldemokrati su osvojili 143 mjesta, što je za 10 manje nego na prethodnim izborima, dok su komunisti i nacionalsocijalisti (nacisti) ostvarili velike dobitke. Komunisti koji su u maju 1928. osvojili 54 mjesta na izborima u septembru 1930. povećali su broj na 77 poslanika, više 23 poslanika. Ni socijaldemokrati ni tradicionalne stranke centra niti desnice nisu, zapravo, imale programe za izlazak iz krize. One nisu mogle odgovoriti na veliku depresiju. Samo su nacisti imali program, a na izborima u septembru 1930. dobili su 18% glasova. Zahvaljujući tome sa 12 mjesta (izbori 1928.) skočili su na 107 mjesta u Reichstagu (njemačkom parlamentu), imali su više 95 poslanika. Najviše glasova nacionalsocijalisti su dobili od seljaka, a za njih su glasali, također, ratni vojni veterani i srednji sloj. Zapravo to su bili slojevi naroda koji su bili direktno pogođeni ekonomskom krizom i nezaposlenošću u vrijeme velike depresije dvadesetih godina. Radnička klasa je u početku naprosto zanemarivala opasnost od nacizma i samog Hitlera. Ruhrska oblast kao i Berlin bili su protiv Hitlera i nacista. Ipak, rezultati koje su postigli nacionalsocijalisti govore da je ovo bilo njihovo proljeće. Postali su druga stranka po veličini.

Brüningu je bilo jasno da neće moći formirati većinu u Reichstagu. U takvoj situaciji Brüning dobija od predsjednika Republike Paula von Hindeburga ovlašćenje da može vladati dekretima, što i čini. Svojim saradnicima Heinrich Brüning otkriva da je njegov prvenstveni cilj oslobađanje privrede od prevelikih nameta reparacija i ogromnog vanjskog duga. To je zahtjevalo internu devalvaciju, što između ostalog znači vraćanje svih povećanja na stavci plate. Brüning je imao skormnu podršku u Reichstagu. Nastavio je da vlada hitnim dekretima (Notverordnungom). Prema historičaru Eberhardu Kolbu, predsjedničke vlade (Bruning, von Papen i Schleicher) koje su uspostavljene od 1930. do stvaranja nacističke države 1933. godine predstavljale su „puzajući državni udar“. Vlada je postajala sve manje demokratska a sve više autoritarna. Ona je, ustvari, porodila nacistički režim 1933. godine.

Brüning je sam izmislio termin "autoritativna demokratija". Ova vlast se zasnivala na saradnji predsjednika i parlamenta. Zanimljivo da je odmah po dolasku na vlast kancelar zaratio sa štampom koju je ograničio O tome svjedoči podatak da je 100 novinskih izdanja bilo zabranjivano svakog mjeseca. U početku je kancelar Brüning imao prećutnu podršku socijaldemokrata dok su ga konzervatici gurali stalno udesno. I predsjednik Hindenburg, uz Schleicherovu podršku zagovarao je takav kurs i insistirao na rekonstrukciji vlade posebno tražeći smjenu ministara Josepha Wirtha i Theodora von Guérarda, obojice iz Brüningove Stranke centra. Ne postoji jedinstven stav o Brüningu. Uglavnom smatra se kontroverznom ličnošću u njemačkoj historiji. On je i danas predmet rasprava. Postoji podjela oko toga koliko je Brüning uopće imao manevarskog prostora tokom depresije i perioda velike političke nestabilnosti.

(Sutra: Pad Brüningove vlade)