Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

POSVAĐANA LJEVICA (11): Izbori koji su održani 14. septembra 1930. godine doveli su do znatne promjene na političkoj sceni već uzburkane Njemačke, a iz korijena će je izmijeniti tri godine kasnije. Pred same izbore oborena je pruska socijaldemokratska vlada udarom nazvanim Preussenschlag. Vidjelo se da NSDAP ide uzlaznom linijom što će potvrditi rezultati izbora za Reichstag koji su održani posljednjeg julskog dana 1932. godine. Najviše glasova, 13.745.680 osvojili su nacionalsocijalisti (37,27%) pripalo im je 230 mjesta u skupštinskim klupama. Na izbore izlaze i konzervativci, DNVP (Deutschnationale Volkspartei) osvajaju 2.178.024 glasa ili 5,91%, što im donosi 37 mjesta u Reichstagu, a Njemačka narodna stranka (Deutsche Volkspartei, DVP) osvaja 436.000 glasova, ili 1,18%, odnosno 7 mjesta u parlamentarnim klupama.

Tri mjeseca kasnije održavaju se novi izbori. Šestog dana novembra 1932. Nacionalsocijalistička stranka postiže ponovo fantastičan rezultat, istina nešto slabiji nego u maju 1932. godine kada osvaja 11.737.021 glasova, što je 33,09%, i 196 mjesta u Reichstagu. Konzervativni DNVP izborio je 53 poslaničke klupe (8,51%), a Njemačka narodna stranka (1,86%) odnosno 11 sjedala u Reichstagu.
U prethodnom nastavku smo naznačili da su nakon četiri mjeseca održani novi izbori.

Nacionalsocijalistička radnička partija trijumfuje i na izborima 5. marta 1933. godine sa 17.277.189 glasa ili 43,91% i ulazi u Reichstag sa 288 poslanika. DNVP (Borbeni front crno-bijelo-crveno) imao je 52 mjesta, a DVP (Njemačka narodna stranka) još više je pala u odnosnu na prethodne izbore, osvojila je svega 2 mjesta u Reichstagu.

U odnosu na izbore 1930. godine Njemačka narodna stranka (DVP) doživjela je najveći pad, imala je tada 1.577.365 glasova i 30 osvojenih mjesta. Centristička stranka (Zentrum), koja je okupljala katolike, uglavnom je ostala postojana i u prosjeku je imala 70-tak zastupnika. Izbori tridesetih godina mijenjali su i njemačko političko lice. Uticaj DNVP počeo je opadati, jer je dobar broj radnika i seljaka počeo podržavati populistički i svakako manje aristokratski NSDAP, dok su opet glasači više i srednje klase podržali naciste kao "stranku reda" koja može, kako su mislili, slomiti marksizam. Vremenom, međutim, DNVP i DVP će se stopiti sa Nacionalsocijalstičkom radničkom partijom (NSDAP), a oni koji to nisu učinili bit će brutalno rastjerani od nacista 1933. godine.

Krupni kapital uz Hitlera
U to vrijeme KPD (Komunistička partija) nametnula je samoizolaciju. U isto vrijeme vladajuća stranka nije umjela pronaći recept za ozdravljenje privrede. Sve je to išlo u prilog Hitleru. Nemogućnost demokratskih stranka da stvore ujedinjeni front srodnih partija, samonametnuta izolacija KPD-a (komunista) i skoro nebriga o ekonomiji vladajuće stranke, Hitleru je itekako koristila. On se nametnuo kao vođa opozicije. Djelimično se promijenio i odnos preduzetnika koji su sada u NSDAP-u počeli gledati novu snagu. Neki među njima kao Fritz Thyssen (Fric Tisen) bili su očigledne pristalice nacionalsocijalizma. Oni su davali šakom i kapom u blagajne nacističke stranke i tako je snažili. Ili, koncern Krupp, čije je sjedište u Essenu i koji je imao 87 industrijskih kompleksa. Nakon sloma Trećeg reicha savezničke vojne vlasti uhapsile su vlasnike i osudile na 12 godina - Alfreda Kruppa zbog učešća u nacističkoj uroti protiv mira, finansiranju agresije, pljačkama tuđe imovine i korištenja robovske snage u svojim tvornicama. No, dobar broj preduzetnika nije još imao povjerenje u „kukasti krst“ pa je radije svoje povjerenje davao tradicionalnim strankama, kao što su DNVP, DVP ili Zentrum. Na ulicama njemačkih gradova se osjećala kriza koja je mirisala represiju i budući rat. U to vrijeme kancelar je bio dr. Heinrich Brüning koji je pokušavao uvesti mjere stabilizacije, ali one nisu dale očekivane rezulate. Kako su dolazili predsjednički izbori vlada je pokušavala stupiti u dogovor sa nacistima oko produženje mandata Paula von Hindenburga. Hitler je to odbio.
U martu 1932. godine došli su predsjednički izbori. Na njima je pored Hindenburga učestvovao i Adolf Hitler. Nijemci su poštovali feldmaršala Paula von Hindenburga kao vojskovođu iz Prvog svjetskog rata. Svima su bile u sjećanju pobjede nad ruskom vojskom kod Tannenberga i Mazurskih jezera u avgustu i septembru 1914. godine. Sve do potpisivanja Versajskih ugovora Hindenburg je bio na čelu njemačke armade, kada je dao ostavku. Poslije toga, 1925. godine on je izabran za predsjednika Njemačke. Ovo se dogodilo nakon smrti predsjednika Friedricha Eberta. Kandidati za predsjednika bili su uz Hindenburga Hitler, komunista Ernst Thälmann, Teodor Duesterberg iz Stahlhelma i Gustav A. Winter. Drugi krug izbora je održan 10.4.1932. godine na kojima je nadmoćno pobijedio Paul Hindenberg sa osvojenih 19,360.000 glasova odnosno 53.05%. Hitler je dostigao 13.418.547 glasova (36,77%) što je bio odličan rezulat. Tada je već bilo jasno da će on u danima što slijede imati posebno važnu ulogu u političkim zbivanjima na tlu Njemačke, a agresivna politika sa ulica upućivala je na radikalan prilaz svakom problemu. Naravno, kada sam govorio o ulici, mislio sam na sukobljavanja Hitlerove udarne pesnice, SA jurišnih odreda, tzv. smeđih košulja, sa pristalicama demokratskih snaga, a prije svega sa ljevičarima iz KPD i SPD-a. U prvim danima svoje vladavine Hitler se služio političkom kamuflažom pa je radnicima obećavao „red i mir“. Od toga, međutim, nije bilo ništa, jer su odredi SA stalno radili incidente i nerede u kojima su stradavali ljudi. Nacizam je proklamirao antisemitizam koji će u godinama iza dobiti najstrašnije lice.

Hilerovo oratorstvo
Hitler je bio izvanredno dobar govornik čime je uspijevao pridobijati mase. Počeo je da dobija izbore o čemu sam pisao naprijed. Nijemci su zbog toga počeli masovno davati povjerenje nacističkom vođi, ne osvrćući se na njegove prijetnje cijelim narodima. Hitler je obećavao završetak privredne krize. Govorio je da će zaustaviti negativni val „nebirajućim sredstvima“ i da će vratiti dostojanstvo njemačkoj naciji, koja je bila ponižena odlukama iz Versaja (Versailles) 1919. godine po završetku Prvog svjetskog rata. Kao izraziti antiboljševik stalno je proklamirao borbu protiv komunizma i spas Njemačke.

Izbori održani u julu i novembru 1932. godine pokazali su strogu polarizaciju na njemačkoj političkoj pozornici. Na jednoj strani su se našli nacionalsocijalisti (nacisti), koji su osvojili najprije 230 mjesta, pa onda 196, dok je na drugoj strani bila razjedinjena ljevica, komunisti i socijaldemokrati. Prvi su dobili 89 odnosno 100 mjesta, dok su socijaldemokrati imali 133 odnosno 121 mjesto. Stroga polarizacija njemačkog društva. Na strani ljevice vladao je opći metež i nepovjerenje jednih u druge, stalno je tinjala mržnja koja se nije mogla sakriti. Nepovjerenje je potpirivano iz centra komunističkog pokreta u Moskvi. Komunisiti su smatrali socijaldemokrate neprijateljima radničkog pokreta a nerijetko su ih zvali „socijalnim fašistima“. Savezništvo je u takvim okolnostima bilo nemoguće, što je direktno pogodovalo nacionalsocijalistima koji su na sve načine svojom propagandnom nastavljali da svađaju komuniste i socijaldemokrate iz čega su izvlačili korist. Formiranje koalicione vlade bilo je nemoguće u takvoj situaciji, jer nacisti nisu htjeli sa ljevicom, posebno ne sa komunistima. Socijalisti i boljševici na drugoj strani nisu mogli također zajedno. Razlike između ljevice i narodnih stranaka bile su također velike. Na kraju će nacistima poći za rukom da uguraju DVP i DNVP u svoje redove i to neće biti stapanje prirodnim putem nego silom. Oslabljeni DNVP je najprije ušao 1933. godine u koaliciju sa NSDAP, a onda je prestao sa radom. Da se to nije dogodilo oni bi i tako bili ukinuti, jer je Hitler prethodno zabranio sve političke organizacije i stranke osim svoje Nacionalsocijalističke radničke partije (NSDAP). Pokušaj stvaranja nove političke stranke smatran je zločinom i NSDAP je tako postala jedina legalna stranka u Njemačkoj.

(Sutra: Brüningova vlada kao posljednja šansa)