"U Briselu se danas ne govori o Dodiku, već o radikalizaciji Bošnjaka u BiH", izjavio je Elmedin Konakovic, ministar vanjskih poslova BiH, nakon svoje prve posjete evropskim institucijama.

Hoćemo da vjerujemo da je od svojih sagovornika zaista čuo izrečene teze i da ovo nije njegova slobodna interpretacija vođenih razgovora. Bože moj, može čovjek i pogriješiti.

Ali to je manje vjerovatno, posebno ako se zna da je Konaković imao susrete sa Željanom Zovko, njenim partnerom Davidom McAlisterom i komesarom za proširenje Oliverom Varhelyijem.

Cinici bi, mirne duše, mogli dodati - "od zla oca i gore matere". Bar što se stavova ovih evropskih zvaničnika tiče prema Bosni i Bošnjacima.

Jer ovakvu notornu neistinu može izgovoriti samo neko zaista neobaviješten, zlonamjeran, pokvaren, islamofob ili Zovko&co.

A u njenu vjerodostojnost još jedino može povjerovati Dino Konaković, zbog svoje fascinacije da je razgovarao sa političarima koje je do jučer mogao vidjeti samo na televiziji.

Dobro, ne računamo Dodika, jer je to muzika za njegove uši i često je rado ponavlja, dodajući da "muslimani glasaju onako kako im sugerira Islamska zajednica".

Jer, kakva je to politička radikalizacija ako nije dovoljno začinjena i vjerskom (islamskom)komponentom.

Jasno je zašto taj narativ plasiraju Zovko i Dodik, lako je objašnjivo i zašto je toliko prijemčiv za srpske i hrvatske lobiste Varhelyija i McAlistera, ali je potpuna nepoznanica šutnja političkog i intelektualnog Sarajeva na ovu opasnu bedastoću.

A ona se može demaskirati sa nekoliko prostih činjenica.

Krenimo redom.

U Srbiji su na vlasti stranke (SRS,odnosno SNS i SPS) čiji su bivši predsjednici optuženi i osuđeni u Hagu za najteže ratne zločine. Naravno, radi se o Šešelju i Miloševiću. To što je Vučić promjenio naziv stranke i djelimično retoriku, apsolutno ništa ne znači, ako se zna da je Šešeljeva ideologija srpskog nacionalizma, na kojoj pliva Vučić, postala dominantna i preovlađujuća u tamošnjem društvu. Uostalom, Šešelj u svemu podržava svog najboljeg učenika.

Opozicija je opozicija samo Vučiću, ali ne i njegovoj politici. Proevropske stranke su marginalne, a desničarske i ekstremističke u usponu i nameću se kao glavna alternativa aktuelnoj vlasti. Nedavno je, čak, i predsjednik jedne od ekoloških stranaka, istovremeno i poslanik u Skupštini Srbije, izjavio da je "Srbija trebalo riješavati problem Kosova kao što je svojevremeno Bugarska rješavala problem Turaka".

Za one mlađe, to znači ili ih protjerati ili im promijeniti imena.

Podrška članstvu u EU je oko 35%, a protiv uvođenja sankcija Rusiji je više od 80% populacije.

Uloga Srpske pravoslavne crkve u društvu nikada nije bila veća, posebno oko Kosova i drugih regionalnih pitanja.

U Crnoj Gori, na primjer, svještenici tokom izbora vrlo aktivno sudjeluju u kampanji, podupirući kandidate koje podržava zvanični Beograd.

Tokom izbora 2020. išli su od kuće do kuće i uz kletve ili molitve agitirali za prosrpske stranke. Od izjava raznih vladika, od pokojnih Amfihlohija i Atanasija do aktuelnih Joanikija i Hrizostoma, moglo bi se dobro šovinističko štivo, u više tomova, sastaviti, kao dio predvojničke obuke za nove ratove.

U Hrvatskoj, istine radi, situacija nije tako drastična. Ali na vlasti je i dalje stranka Franje Tuđmana, koga je samo smrt spasila da ne završi u Hagu, zajedno sa Praljkom i ostalim optuženim za UZP. Današnji HDZ nije napravio nikakav otklon od zločina koji su počinjeni u BiH. Šta više, Plenkovićeva vlada na mjestu nekadašnjeg logora u Mostaru finansira izgradnju muzeja. U Saboru Hrvatske nije bilo dovoljne većine da se izglasa odluka o slanju vojne pomoći Ukrajini. Političke stranke se bore za naklonost Katoličke crkve čiji je uticaj ogroman na političke i društvene procese.

Sisački biskup Vlado Kosić "briljira" u kontinuitetu sa svojim izjavama bez ikakvih posljedica. "Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba", rekao je svojevremeno "dobri" i nimalo radikalizirani biskup.

Da ne idemo baš dvije godine unazad, imamo i svježiji "biser" iz ove nedjelje:



"Mediji koji propagiraju razne pornografske i erotske sadržaje, sad hoće nas da optuže za pedofiliju,i to baš pred Uskrs".

A zapravo, radi se o slučaju svećenika kojeg je nadbiskup Đuro Hranić sve do smrti držao u župi, iako je bio optužen za seksualno napastvovanje djevojčica.

Kuka i motika bi se digla, ukoliko bi bilo koji imam u BiH izgovorio i deseti dio onoga o čemu, recimo govori biskup Kosić.

Uz to, Hrvatska ima predsjednika države koji je neka kombinacija Trampa i Orbana, doduše za siromašne, i koji ne krije svoje simpatije prema Putinu i Rusiji. Podržava Dodika, kritizira EU, prezire muslimane i negira genocid u Srebrenici. Što je najgore, on je danas najpopularniji političar u Hrvatskoj i vjerovatno i njen budući predsjednik. Bar tako govore sve dosadašnje ankete.

Vratimo se sada "radikaliziranim Bošnjacima".

Najveći njihov uspjeh je upravo to što se nisu radikalizirali ni poslije agresije, genocida, strašnih zločina i pogibije više od 100.000 ljudi.

Političkog pluralizma u BiH ima samo na područijima gdje žive Bošnjaci.

Medijskih i drugih sloboda, također.

Nema ni u tragovima ekstremnih političkih stranaka, za razliku od Srbije i Hrvatske gdje su takve organizacije redovno zastupljene u parlamentima, a nekada i u vladi.

Ne postoji bošnjački političar koji je dao i jednu prorusku ili proputinovsku izjavu od početka agresije na Ukrajinu. Sve stranke, registrirane u Sarajevu, bez izuzetka se zalažu za EU i NATO. Samo bošnjački političari, ako se nađu na američkim crnim listama, mogu odmah okačiti kopačke o klin, za razliku od hrvatskih, a naročito srpskih, kojima to u javnosti samo donosi dodatne političke poene.

Da li neko uopće može zamisliti situaciju da u Srbiji ili Hrvatskoj postoji neki visoki predstavnik koji donosi odluke koje su direktno usmjerene protiv opstanka tih država?

Takav šmit ne bi se dugo zadržao ni u Beogradu ni u Zagrebu, pobjegao bi glavom bez obzira, zbog stalnih protesta i demonstracija.

Srbija i Hrvatska danas imaju bolje odnose sa mnogim arapskim i muslimanskim zemljama nego što ih ima BiH. Što naravno nije za pohvalu, ali je važno u ovom kontekstu i to istaći.

I na kraju, možda i najvažnije, politička uloga Islamske zajednice, neuporedivo je manja i od SPC i od Katoličke crkve.

Bivši reis Cerić, nakon završenog mandata kandidirao se za člana Predsjedništva BiH i dobio 2.5% glasova.

Više je bilo nevažećih listića nego što je višegodišnji (20 godina) prvi čovjek IZ imao podrške tih istih Bošnjaka.

Da ne idemo u prošlost, i na prošlogodišnjim izborima, dio opozicije u Sarajevu optuživao je IZ da polutajno podržava SDA, a ta stranka je ipak izgubila vlast. Ni u postizbornom periodu ne možete naći bilo koju izjavu reisa Kavazovića ili bilo kog drugog funkcionera IZ kojom bi i u naznakama sugerirali o javnom favoriziranju bilo kog političkog subjekta, bez obzira na lične preferencije i želje.

Demokratsko načelo o odvojenosti "crkve i države" više je izraženo kod IZ nego kod SPC i Katolicke crkve zajedno.

Da završimo sa još jednim hipotetičkim pitanjem: Da li bi u Srbiji i Hrvatskoj mirno i sa oduševljenjem posmatrali kako im neki ambasador, makar bio i američki, sastavlja vladu, određuje ko može, a ko ne, biti u izvršnoj vlasti?

Možda bi se ta vlada i sastavila, ali sigurno ne bi bila dugog vijeka.

U Bosni je to prošlo uz pojedinačna gunđanja i kahvanska ogovaranja.

Baš kao što prolaze i česte Dodikove provokacije, ponižavajuće izjave date u samom Sarajevu, kojima se negira čitav narod i država u kojoj živi.

Bošnjaci su definitivno prije anestezirani nego da su radikalizirani.

Obje ove krajnosti su opasne i nadasve štetne. Piše: Damir Rastoder, politicki.ba