Ovih dana u izdavaštvu Dobre knjige iz Sarajeva izišla je knjiga poezije, pod nazivom "Gravitacije" autora Omera Redžića. Ovo je prva zbirka pjesama mladog i prespektivnog imama Čaršijske džamije u Prijedoru. Ovom knjigom efendija Omer upotpunjuje i nastavlja svoje duhovno i umjetničko putovanje. Obzirom da se dobro poznajemo, siguran sam da je ovo tek Omerova uvertira i da ćemo u skorijoj budućnosti, svjedočiti njegovoj poetskoj kreativnosti i u narednim zbirkama pjesama.

O "Gravitacijama" Omera Redžića, Hadžem Hajdarević, predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine je napisao:

"Nimalo slučajno da se u Gravitacijama pjesnički subjekt pita sljedeće: “Hoće li biti dovoljno Abela za sve nerođene Kaine?” Time se želi naglasiti da su zla već dogođena, da se zla ponovljivo događaju “otkako je svijeta i vijeka”, prolaznost je, međutim, i dalje neumitna, budućnost nikoga ne čeka, pjesnikovo je da, miloševski kazano, pamti na način poetskoetičkog pristupa preostalim sastavinama čovjekova svijeta i očuvana života u njemu. Osobna i društvena iskustva valja, dakle, resocijalizirati, tj. valja ih gravitacijski uravnotežiti na način da ih se transformira u nove, humanističkije vrijednosti za vremena koja dolaze.

Iz tog je razloga Redžićev lirski subjekt zanesen prirodnim radostima i nepredvidivostima, zanesen, primjerice, duhom zrele jeseni i prostranstvima bosanskog ćilima, zanesen znakovitim ogledalima i krovovima, čuđenjem o uspaničenim dobima i o gradovima koji uporno šute, pa o sjećanjima na ljude koji su bremenili važna životna iskustva i o ustima koja se nevoljko dotiču priče o ratu i zlu u vrijeme rata, nadnesen je nad onima koji su bili žrtve i koji su bili saučenici u zlu, govori potom o grijehu i drami čovjekove savjesti, sve se u Redžićevim Gravitacijama skladno prelijeva iz jedne pjesničke slike u drugu pjesničku sliku na način da uvijek postoji snažna mozaična veza između onoga što prepoznajemo kao jasnu psihološku i biofiziološku gravitacijsku uvjetovanost. Tako, bez zdrave gravitacijske pozicioniranosti i osjećaja za osobnu i zajedničku, Bogom darovanu ravnotežu život je neizvjesno lebdenje u “svemu” i u “ničemu”.



Izdvajamo nekoliko Omerovih pjesama:

GRAD KOJI ŠUTI
ovdje se priča
tiho, tek toliko
da čuješ samoga sebe
jer nespretnu riječ zaglavljenu u odveć važnoj misli
ovdje ugrobljuju duboko pod zemlju
i to masovno

USPAVANKA
sve mi se čini da između redova postaje vruće
i riječi nam se suše kao barut nama je tako lahko zapucati niko više ne pamti zbog sebe
nego zbog drugog
ti ne umiješ razaznati riječi od metka možda je tako i bolje
metak zna promašiti
ovdje boje ne služe da ukrase nego da rezervišu budućnost na groblju
u kojem na male otvore nišana namigujemo jedni drugima

MILODAR
na jeziku tvom kao i na jeziku mom,
istom adamovskom, riječi kao i sve drugo su milodar usrcio sam sve ljude
porodicu oca moga
ispod svakog damara leže braća i sestre bit će ocu žao što kidišeš na slijed
kada kao i on koji je sa zemlje
vascijele samo njegove
praznih dlanova uzemljio
a nad činijom poslije njega kašikama grabeći
jedni drugima oči povadiše bojeći se gladi
otac bi bio ponosan na onoga koji prvi ustane od stola

NOKAUT
pod rebrima gnjilo i plavo mjesto je to za još poneki lakat
i tuđe otiske vilica srce nosi
kao nedovršeno izgrižena jabuka
ne bode trnje oko čela koliko rulja koja navija