Hapšenje demonstranata u Bjelorusiji u septembru 2020.
FELJTON: PUTINOVA GEOMETRIJA-OBNOVA ILI PROPAST POVIJESNE RUSIJE (23)
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 21. Nov 2022. 19:11:59
Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka.
U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.


NAJDUGOVJEČNIJI EVROPSKI DIKTATOR


Aleksandar Lukašenko je šef države sa najdužim stažom na postsovjetskom prostoru. Taj 68. godišnji autokrata proslavio je 28. godišnjicu na vlasti. U posljednjim godinama, kao dužnik Vladimira Putina, ujednačio je politiku Bjelorusije sa ruskom stranom.

Aleksandar Lukašenko je već dobro etablirani bjeloruski političar koji nema nikakve opozicione konkurencije. U narodu još uvijek ima podršku, jer u unutrašnjoj politici provodi sovjetski privredni koncept. Razvija relativno uspješan industrijski i poljoprivredni sektor koji ima koristi od državne podrške, a prije svega od političkog saveza s Rusijom. Ali ovo je dovelo i do zavisnosti – koju Rusija voli često koristiti i u Bjelorusiji, ali i na drugim mjestima gdje se infiltrira. Lukašenko je u vanjskoj politici pak zagovarao antiameričke i antizapadne mjere. Njegova politika je vješto klizanje između Zapada i Istoku. On je u principu prosovjetski političar, saveznik Vladimira Putina, kojeg s vremena na vrijeme „hladi“ i Zapadu daje lažne nade. Ali, uvijek se vraća Rusima.

Treći put se kandidira za predsjednika države 2006. godine uz veliki otpor opozicije. Ona prijeti da će ga srušiti tzv. „plavom revolucijom“, slično kako su to protestanti učinili u Narandžastoj revoluciji u Ukrajini koji su se odvijali od kraja oktobra 2004. godine do januara 2005. godine. To se, međutim, nije dogodilo. Predsjednik Lukašenko je bio potpuno uvjeren da će i na sljedećim izborima 2010. godine osvojiti novi predsjednički mandat, što mu polazi za rukom i to tako uvjerljivo sa skoro 80% glasova. Razbija naprosto svojih devet protivnika. Opozicija je potučena do nogu, jer je toliko nejedinstvena. Najbolji rezultat je imao Andrej Sannikov koji je osvojio tek 2,6% glasova, a ostalih osam pretendenata nisu skupili ni 2 odsto. Džaba su kasnije iskazivali svoj neposluh i protestirali, dobili su samo zatvorske kazne. Aleksandar Lukašenko je šef države s najdužim stažom na post-sovjetskom prostoru Taj 68-godišnji autokrat s prepoznatljivim brkovima proslavio je 28. godišnjicu na vlasti (2022.). Ali, prošlo je vrijeme tepanja predsjedniku kojim su sunarodnici kroz riječ „baćka" izražavali svoju privrženost „ocu nacije“ (baćka, znači otac). Ipak Lukašenko je za vrijeme ratnih događaja između Rusije i Ukrajine 2014. godine ostao „neutralan“. Organizirao je pregovore, što mu je vratilo naklonost Zapada, posebno nakon omekšavanja odnosa vlasti prema opozciji 2016. godine. I pored toga, vidjet će se da Bjelorusija nije postala demokratska država. Iako pozvan nije učestvovao na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2019. godine. Sve se to dogodilo poslije sastanka Aleksandra Lukašenka sa Putinom. Unija Rusije i Bjelorusije je bila zajednica samo na papiru sve do 2020. godine. Nakon ponovnog izbora za bjeloruskog predsjednika rasli su protiv njega protesti u zemlji, a Lukašenko se na vlasti održao samo uz upotrebu KGB i policije odnosno finansijske podrške koju mu je dao ruski predsjednik Vladimir Putin. Neraspoloženje koje je Lukašenki imao za približavanje Rusiji nestalo je preko noći. Sada je trebalo vraćati dugove a idealna prilika ruskom šefu države se pružila nakon izvršene ruske agresije na Ukrajinu 2022. godine. Diktator iz Minska sada je igrao po ruskim notama. Ujedinačio je politiku sa Vladimirom Putinom. Iako obojica pričaju da su protivnici fašizma sa svojim ideologijama oni mu se itekako približavaju. Putin preko Ivana Iljina, a Lukašenko svojom izjavom o Adolfu Hitleru kada je pohvalio fürerov stil. Navodim tu izjavu koja je izazvala salvu kritika svuda u svijetu:

„Trebala su stoljeća da se uspostavi red u Njemačkoj. Vrhunac je ova formacija dosegla pod Hitlerom. To odgovara našem razumijevanju predsjedničke republike i uloge predsjednika u njoj. U svoje vrijeme Njemačka je podignuta iz ruševina zahvaljujući vrlo strogom vodstvu, a nije sve u Njemačkoj što je imalo veze s poznatim Adolfom Hitlerom bilo loše.“

(Sutra: Sprema se unija Rusije i Bjelorusije)