“Kuj me, živote, kuj! Ako sam kremen – sijevaću, ako sam čelik - pjevaću,
ako sam staklo – nek se zdrobim!” (Oton Župančič)

Autor romana G(l)adne godine, dr. Sait Kačapor, je renomirani univerzitetski profesor, čovjek širokog obrazovanja, a, ponajprije, istaknuti ekspert za naučnu disciplinu pedagogiju. Do sada je napisao i objavio na desetine naučno-stručnih knjiga i udžbenika, i stotine raznih drugih znanstveno-istraživačkih radova, projekata, rasprava, recenzija, članaka, eseja... Radi se, dakle, o sandžačko-bošnjačkom intelektualcu koji spada u sam vrh plejade ove vrste stručnjaka, poznatom ne samo na prostorima bivše Jugoslavije nego i mnogo šire. Kao bitnu njegovu referencu ističemo i to da se on u zadnjih desetak godina bavi i spisateljskim radom, pa je u toj branši već objavio dva zapažena djela - Pisma unucima, i, Sudbine.

Predmet ovog našeg kraćeg eseja jeste osvrt na njegovo najnovije, treće po redu, djelo, koje je, ustvari, njegov drugi roman, a kojem je on dao naslov G(l)adne godine. Čitaocu odmah zapada za oko način na koji je napisana riječ g(l)adne (slovo “l” je stavljeno u zagradu), iz čega se razumije da autor želi istaći “dvostrukost”, bolje reći višestrukost značenja te riječi, odnosno u samom nazivu romana želi istaći jednu multipliciraniju poruku koja ne ukazuje samo na glad. Drugim riječima, autor nam sugeriše da se fabula romana ne odnosi isključivo na gladne godine, već i na one druge koje su, istovremeno i na razne druge načine teške, strašne, mukotrpne, stradalačke, ratne. Ostavljajući mogućnost apstarhovanja slova “l” autor, dakle, želi kod čitaoca izazvati asocijaciju koja, narodnim žargonom rečeno, aludira na gadne godine.

Glad, kao osjećaj nelagodnosti i slabosti izazvane nedostatkom hrane u organizmu, koja u krajnjem može dovesti do smrti, tjera gladnog čovjeka na preduzimanje određenih radnji, nastojanja i postupaka koji mogu biti u suprotnosti sa moralnim, opšteljudskim, vjerskim, zakonskim i drugim normama, pravilima i uzusima. Stoga je glad tema koja je od praistorije do danas prisutna kako u narodnim predanjima tako i u naučnim raspravama, te u raznim zdravstvenim, humanitarnim, NVO i VO organizacijama, ali, naravno i kao neiscrpna i vrlo inspirativna tema u oblasti književnosti, umjetnosti i raznih drugih čovjekovih interesovanja. Očito je da je jedno ovakvo shvatanje pojma gladi ponukalo autora Kačapora da ovaj svoj roman naslovi sa G(l)adne godine.
Čitajući tekst romana razumijemo da glad, neimaština, bolesti i stradanja, nisu zadesili ljude onako - kao elementarna nepogoda, nego su posljedica ratova, nemira, nesigurnosti, nerodnih godina, pljački, pohara komitskih bandi, državnog terora, tako da bošnjačko stradanje, na koje pisac ovdje prvorazredno ukazuje, nastupa kao "sinteza" svih tih nedaća, uzroka i posljedica. Jer, iz samog sadržaja vidimo da radnja romana obuhvata više burnih vremenskih perioda: propast Osmanskog carstva, balkanske ratove, Austrougarsku monarhiju, pojavu Sandžačke komite, Prvi svjetski rat, Kraljevinu Albaniju, Veliku Albaniju, modernu Albaniju, regrutovanje sandžačke mladosti za bitke na Galiciji i Čanakalama (đurumlije), stvaranje moderne Turske republike, period između dva svjetska rata, Kraljevinu Jugoslaviju, fašističku Italiju i nacističku Njemačku, Drugi svjetski rat, FNRJ, i period socijalističke Jugoslavije.

U svim tim periodima, a kao posljedica sopstvenog stradanja, bošnjački narod je bio opterećen sudbinskom dilemom - "otići ili ostati", odnosno, nalazio se u jednoj faktičkoj duševnoj rastrojenosti: s jedne strane, mislio je - “bolje je da se iselimo u Tursku ili negdje drugdje i tako barem biološki preživimo”, odnosno, s druge strane je mislio - “bolje je da ostanemo ovdje na babovini, vjerujući da je i tu moguće (pre)živjeti, jer nisu svi Srbi i Crnogorci četnici, niti su svi Hrvati ustaše, već i među njima ima ljudi sa kojima je suživot moguć”. Takav raspolućen i nesiguran život je Bošnjacima onemogućavao sigurne dugoročne planove za "ostanak ovdje", pa su oni tu bitisali pod teretom stalnog osjećanja "privremenosti". Dobar psihoanalitičar bi rekao da su se Bošnjaci ovih prostora uvijek nalazili u nekoj vrsti permanentne "kognitivne disonance", a to je onaj dugotrajući mentalni proces koji se javlja kada su neka dva moguća stava, dva izazova, dva rješenja, dva plana - u međusobnoj koliziji, i kada nastupa problem “pravog” izbora. Zato, ne samo roman G(l)adne godine, nego su gotovo sva djela bošnjačkih pisaca prožeta sličnom dilemom. Meša Selimović npr. u svom Dervišu i smrti, konstatuje "...Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. ...Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav."

Takođe, uopšteno govoreći, a na što nas upućuje suština romana G(l)adne godine, bošnjačko stradanje se može posmatrati barem još kroz dva aspekta – to su kolektivni, i, individualni aspekt. Taj kolektivni nas, svojom hronologijom vodi preko “dobrovoljnog” iseljavanja, pokrštavanja, progona, ubijanja - koje je u krajnjem ishodu dovodilo do genocida, a individualni, koji obiluje unutrašnjim ljudskim patnjama, porodičnim tragedijama, siromaštvom, umiranjima, suzama majki i plačem djece - upravo sagledavamo kroz tragičnu sudbinu glavnih likova romana G(l)adne godine. Ti likovi su, najprije, otac Mujo i supruga mu Hasima koji umriješe nedočekavši da im se djeca vrate iz đurumlija, zatim sinovi Mehmed i Hamdija koji svoje kosti ostaviše negdje u Galiciji gdje su na prevaru odvedeni “da se bore za halifat i sultana”, Ramiz koji preživje bitku na Čanakalama ali ostade da živi u Turskoj, Ešref koji ode u komitu a potom prebježe u Albaniju, najmlađi Mahmut koji jedini ostade na babovini pokušavajući da pronađe braću, i sestru Zumu, koju daidžinica prodade kosovaru Sulejmanu za tovar brašna. Dakle, autor kroz individualne sudbine ovih likova razvija radnju romana, stavljajući je u kontekst čitavog spleta okolnosti i društvenih previranja, što u konačnici rezultira faktičkim gašenjem kuće, domaćinstva i imanja nekada brojne, ponosne, ugledne i jake Mujove porodice.

Ukazujući na tragediju Mujove porodice, koja predstavlja paradigmu stradanja Bošnjaka Sandžaka kao naroda, pisac upravo kroz njen usud slika vjekovno stradanje i patnju prosječne sandžačke individue - kako muškarca, tako i žene, koji i u najtežim životnim iskušenjima, kada se čini da su situacije postale potpuno bezizlezne, ne predaju se, već pod instinktom održanja pokušavaju naći oduška u dovi, u namazu, u obraćanju Bogu. Taj muškarac pati najprije kao dijete, zatim kao mlad, onda i kao zreo čovjek, i, na kraju, kao otac porodice i iznemogli starac, skrhan brigom za evladom, utučen vremenskim neprilikama, bolešću, neimaštinom, glađu, smrću djece, ili, često puta njihovim nestankom i pogibijama u ratnim vihorima i nemirnim vremenima. Takođe, sandžačka bošnjačka žena je od kolijevke “predodređena” da pati i strada - njoj se često puta nisu obradovali ni kad se rodila. A kada bi već poodrasla i stasala za udaju ona bi sasvim “normalno” prihvatila takvu svoju sudbinu. Najčešće su je udavali bez njenog pristanka, bez pitanja i “na neviđeno” (ili pak prodavali za tovar brašna, kao npr. Zumu u G(l)adnim godinama). No, i pored svega, ona je bila glavni kućni “direk” i radila težak posao, iako je malo ko uvažavao i razumijevao, i primjećivao njene ne tako rijetke suze, koje je skrivala i kradom brisala perom šamije, lijući ih za djecom koja su se rasturila po svijetu, i do groba ne bi dočekala njihov povratak i ponovno okupljanje u porodičnom domu. Ta se sandžačka žena, koju u ovom romanu personifikuju – Mujovica Hasima, Mahmutovica Esma i sestra Zuma (i daidžinica, kao negativan lik), - ne brine za svoje lično zdravlje i život, ne, ona prihvata usud koji je snašao i pristaje da bude doživotna žrtva za druge. Naravno, ona se potpuno svjesno žrtvuje i, što je najtragičnije, često puta i ne misli na sebe - ni da obuče, ni da pojede, ni da popije, ni da se odmori, ni da se naspava - zadnja ide na počinak, prva ustaje… Važno joj je samo da što duže "traje" da bi mogla, dovijeka, da čini hizmet i da “rimba”. Najbolja njena definicija je ona koju je ona sama o sebi izrekla: "Uh, ćorava ja što se poparih te se nagrdih. No, nije mi što se poparih no što okvasih dimije". A kad joj kćeri odrastu i poudaju se, ona tada sama sa sobom razgovara: "Bogme, lako je našoj snahi da pomuze sto ovaca, šta ima to - mirne ka meljajćat, no kako će moja Šeća u Pešter’ pomus' trista vragova". Ili - "Umrijeću, neću dočekat da mi se dijete vrati iz đurumlija". Upravo autor Kačapor slika takva teška g(l)adna i strašna vremena, posmatrajući ih kroz prizmu običnog ljudskog bića, koje nije naviklo da uživa, da se smije i da se raduje, već da sa zebnjom i strahom dočekuje svaki novi dan i da, pritom, bude pripravno da, ako zatreba, odmah krene da bježi, da ostavi i kuću i zemlju i stoku, i da negdje u bijelom svijetu potraži bolju i sigurniju budućnost, za sebe i svoje potomstvo. I, kao posljedica takvog hala i nevolje sandžačkih Bošnjaka danas ima više na svim meridijanima i u svim državama svijeta, nego što ih je ostalo u svom zavičaju.

Bogata je literatura o svim tim kataklizmama koje su se dešavale, prije svega Bošnjacima ali i drugim narodima na ovim prostorima. No, ovdje ukazujemo da postoje tomovi napisanih knjiga, radova, studija, svjedočenja, o stradanju nehrišćanskih naroda, za sve te periode koje apostrofira roman G(l)adne godine. Na primjer, o političkoj situaciji na Balkanu i stradanjima Albanaca u Prvom svjetskom ratu pisao je Dimitrije Tucović u svojoj studiji Srbija i Arbanija – jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije, dok su o Drugom svjetskom ratu, između ostalih pisali i Vladimir Dedijer i Antun Miletić u Genocidu nad Muslimanima. Naravno, postoji i druga slična dokumentacija u zvaničnim državnim spisima i arhivama, a, naročito, postoje svjedočenja i zapisi i brojnih bošnjačkih autora – Hakije i Avdije Avdića, Safeta Bandžovića, Mustafe Memića, kao što, naravno, piše i naš autor Kačapor u svojim djelima. Ili, npr. o genocidu nad Bošnjacima u Šahovićima vrlo upečatljivo i detaljno je pisao Titov partizan, kasnije poznati disident, Milovan Đilas, u Besudnoj zemlji, itd. itd. Svakako postoje i stotine sudskih presuda i milioni dokumenata o zadnjim stradanjima i genocidu nad Bošnjacima sačuvanih u arhivama Haškog tribunala, te u sudovima Bosne i Hercegovine, Sbije, Hrvatske, Crne Gore.

Nažalost, mnoge činjenice o stradanju Bošnjaka, kao i drugih nehrišćanskih naroda na Balkanu, ostale su skrivene i nedovoljno poznate široj, pa čak i naučnoj javnosti. U tom smislu ilustrativan je primjer – istraživanje, koje je ne tako davno obavio Justin McCarthy, profesor istorije na Univerzitetu u Louisvilleu u SAD, kao i njegova studija Balkanski ratovi 1912. - 1913. – Smrt i prisilno progonstvo osmanskih muslimana. On je, između ostalog, objelodanio, da:

“Braneći Edirne od bugarskih i srpskih trupa za više od četiri mjeseca osmanski vojnici su doprinijeli neuspjehu Bugara da zauzmu Istanbul, ali su platili visoku cijenu za svoju posvećenost dužnosti. Kada se Edirne konačno predalo, branioci su bili zatvoreni i izgladnjeni do smrti. (…) Bugari su uništili praktično sva muslimanska sela u mjestima koja su okupirali u Trakiji. Srbi su uništili muslimanska sela na sjeveru Makedonije i Albanije. Crnogorci su ostavili pustoš na sjeveru Albanije. U svakoj oblasti mještanima su opljačkani stoka i sjeme od čega su njihovi životi ovisili. Oni nisu imali hrane a osvajači im ništa nisu obezbijedili, tako da su gladovali. (…) 632.000 (šest stotina trideset i dvije hiljade, m.p.), odnosno 27% muslimana osmanske Evrope je umrlo, što je najgori civilni mortalitet od bilo kojeg u modernim evropskim ratovima”.

Pored istraživanja McCarthy-ja, o razmjerama ovih zločina postoje napisi, istraživanja i svjedočenja Lava Trockog, ondašnjeg ruskog novinskog dopisnika sa Balkana, kao i izvještaji Istražne komisije Carnegie fondacije, SAD. (Karčić, F.: Balkanski ratovi - 100 godina poslije, Oslobođenje, Sarajevo, oktobra, 2012).

Autoru romana G(l)adne godine, profesoru Kačaporu, treba odati priznanje što je, kao i u svojim prethodnim djelima i u ovom romanu uspio veoma uvjerljivo prikazati sudbinu naroda kome i sam pripada. Od Mujove porodice, koja je u samom centru pažnje romana, preživjelo je tek nekoliko članova, ali, na kraju, niko od njih nije ostao da živi na babovini, u rodnom selu, u zavičaju. Nakon smrti Mujovih sinova, njegovi unuci – Mahmutova djeca, su se posljednja odselila u Tursku. I neželjeni zet, kosovar Sulejman, umrije pa se Zuma preudade i formira novu porodicu. U završnici romana autor nas obavještava: “U stvarnom životu, osoba koju smo željeli dočarati kroz lik Zume, nastavila je da živi sve do svoje smrti u drugom braku, u jednom selu nedaleko od Đakovice. Njena djeca, a kasnije i unuci i praunuci postali su veoma uspješni ljudi. Porodica drugog glavnog junaka koga smo tek dotakli kroz lik Mahmuta, odselila se u Tursku. (…) Nikada nisu zaboravili svoje porijeklo, rodni kraj i selo, a istu želju i ljubav nastojali su prenijeti na djecu i unuke. Često su posjećivali rodbinu u Sandžaku, Srbiji i Crnoj Gori, a još radije primali goste i ukazivali im toplo gostoprimstvo.”

Važno je napomenuti da posebnu ljepotu deskripcije i naracije u romanu, čini tzv. narodni, “sandžaški jezik” i tzv. “sandžačka leksika”, koje autor obilato koristi, a što doprinosi umjetničkoj dimenziji romana. Isto tako bitnu karakteristiku i posebnu atrakciju za čitaoca, upravo čini saznanje - da je sadržina romana istinita. Autor i sam ukazuje na tu činjenicu pa podvlači: “...čitava radnja romana motivisana je stvarnim događajima (…)”, zato, “...autor posebno moli one koji prepoznaju dijelove ili cjelinu priče koji liče na sudbinu ljudi koje su poznavali ili im bili rodbina, da ne shvate da je to opis stvarnog života tih ljudi”, već su, zaista, “stvarne sudbine nekih Bošnjaka i Bošnjakinja iz Sandžaka poslužile samo kao ideja za ovaj roman.”

I, u konačnici ovog našeg eseja, iskazujemo jedno svoje potpuno uvjerenje, a to je – da će svako onaj koji pročita roman G(l)adne godine, neminovno imati pomiješana osjećanja i utiske - u rasponu između radosti i tuge, ali, da će ipak sa iskrenom zahvalnošću zaključiti da je autor bez sumnje potvrdio onu istinu – da su bošnjačkom narodu itekako potrebni njegovi, bošnjački, pisci, odnosno, još više - da su sandžačkom čovjeku potrebni sandžački pisci, koji poznaju njegov identitet, njegov život, njegovo stradanje, njegov jezik, njegovu duhovnost, njegovu prošlost i njegovu sadašnjost. Takođe, zaključiće – da, na rang listi tih sandžačkih pisaca, profesoru dr. Saitu Kačapru, zasigurno pripada visoko mjesto.

P.S. Sandžački čovjek i sandžačka žena, u svom cikličnom istorijskom hodu, punom uspona i padova, danas se nalaze u fazi sve jačeg osjećanja sopstvene sigurnosti i emancipacije, puni želje, samopouzdanja, snage i volje da u zavičaju grade svoju ljepšu sadašnjost i srećniju budućnost. Zato, glavna poruka, koja proizilazi iz sadržine romana G(l)adne godine, a koju u ovom eseju mi dodajemo na gornje stihove Otona Župančiča, glasi: “Ne, neću se zdrobiti - izdržaću i opstaću”.