SPORA PRAVDA, GOTOVA NEPRAVDA
Autor: Velija Murić
Objavljeno: 22. Oct 2022. 12:10:06
Javnost je upoznata da je dana 21. 10. 2022. g. sud za ratne zločine u Sarajevu u slučaju ratnog zločina protiv civilnog stanovništva poznat kao zločin u Štrpcima, optuženima izrekao zatvorske kazne u trajanju od po 13 godina, odnosno ukupno 91 godinu zatvora.

Zbog motiva koji je vodio optužene, vremena i mjesta kada se taj bolesni naum ostvario, broja žrtava i ukupnih posljedica, u slučaju zločina „Štrpci“, nijesu oštećene samo porodice, posebno one koje još uvijek tragaju za ostacima tijela svojih najmilijih. Oštećeni su svi Bošnjaci Sandžaka, Bosne i Hercegovine, pa i oni koji su natjerani tim zločinom da radi spasa napuste ove prostore. Oštećen je svaki pravdoljubivi čovjek svijeta, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, jer to je zločin planetarnih razmjera, zločin koji se kao takav, po prvi put desio na ovim prostorima. Na drugoj strani, za zločin nijesu i ne mogu biti odgovorni samo neposredni izvršioci, već uz to prvorazredna je odgovornost na mentorima, na centrima tadašnje moći, na najužem krugu vojnih i policijskih struktura tadašnjeg političkog i vojnog establišmenta Srbije i Republike Srpske.

Ostavljajući sve to po strani, vratimo se ovovremenskoj sarajevskoj sudnici, zakonu, pravnoj i onoj ljudskoj pravdi, ali samo sa jednim jedinim pitanjem: - da li se u ovom slučaju sudska odluka sa kaznama kako su one pojedinačno odmjerene optuženima može doživjeti kao pravična, time i zakonita. U svakom mogućem pokušaju da se u skladu sa primijenjenim zakonom iznađu tako bitno olakšavajuće okolnosti, koje je eto kako se vidi sud uzeo u obzir, suočit ćemo se sa razočarajućim odgovorom. Pravnicima je poznato da se krivičnopravna sankcija odmjerava po tačno propisanim pravilima koja između ostaloga podrazumijevaju: broj izvršilaca zločina, kolektivni i pojedinačni motiv svakog od izvršilaca, monstrouznost i način izvršenja zločina, sve aspekte posljedica, i to ne samo one neposredne, već i posljedice koje je u najširem smislu zločin produkovao na sve ljude određene nacionalne i vjerske skupine. Dovodeći u vezu sa tim pravilima činjenicu, da je predmet sudskog odlučivanja bio najteži tip zločina – ratni zločin protiv civilnih žrtava za koji svi pravni sistemi u svijetu propisuju najveće moguće kazne, u ovom slučaju, ozbiljno se valja zapitati čime se to postupajući Sud BiH rukovodio kada se opredijelio na izricanje praktično minornih zatvorskih kazni od po 13 godina. Tako izrečenim kaznama, između ostaloga, sud je doveo u neravnopravan položaj osuđenog Nebojšu Ranisavljevića koji je u bjelopoljskom procesu za isti događaj kao saizvršilac optuženih, dobio 15 godina zatvora, a da se pritom radnja njegove krivice nipočem ne razlikuje od uloge i radnji optuženih. Zato, potpuno uvjeren, pritom ne ulazeći u nezavisnost sudskog poziva i odlučivanja da izrečena presuda grupno od 91 godinu, zbog same prirode izvršenog krivičnog djela, posljedice i svih pratećih okolnosti, neće odgovoriti na osnovna pitanja kao što su: da li će se njome ostvariti propisana generalna i specijalna prevencija tj. da se ubuduće takva nezakonita djela neće događati?, da li će se u potrebnom obimu stručna i laička javnost uvjeriti u objektivnost i pravičnost sudske odluke?; da li će porodice kao žrtve zločina, izrečenim kaznama doživjeti potreban vid i nivo satisfakcije?; da li će takva sudska odluka uvjeriti relevantne državne adrese koje bi bile dužne da se suoče sa istinom i time odrede prema zločinu i zločincima?; konačno, da li izrečena sudska odluka slijedi međunarnodno potvrđenu sudsku praksu kada je riječ o ratnim zločinima?. Sva ova pitanja, a ima ih još bezbroj, osuđena su presudom na negativne odgovore. Stoga, kada je to tako, a tako je, objektivno nameće se jedini mogući odgovor a to je – presuda je po svemu sudeći proizvod pravno-političkih kalkulacija a ne odraz sudske pravde kakva bi ona ustvari trebala da uslijedi u ovovom slučaju, koji već tri decenije opterećuje pavnu i građansku javnost.

Na drugoj strani, za zločin nisu i ne mogu biti odgovorni samo neposredni izvršioci, već uz to prvorazredna je odgovornost na mentorima, na centrima tadašnje moći, na najužem krugu vojnih i policijskih struktura tadašnjeg političkog i vojnog establišmenta Srbije i Republike Srpske.

Uz sve to, svjestan da jedna sudska odluka ne može biti mehlem za brojne ovovremenske nepravde, zločine, nepočinstva i političke rukotovorine, ali uz to kada se događaj svede na sudsku pravdu, kada zločinci i oštećeni uđu u sudnicu, obaveza djelilaca pavde je da svoju pažnju svedu na konkretne radnje, na ljude izvršioce i one druge kojima je nanijet trajni bol, u krajnjem u zamišljenoj ulozi jedne ili druge strane, da pođu od sebe, te da u nijednom trenutku ne ispuštajući zakon iz ruku, donesu hrabru ali pravednu odluku, što se očigledno u ovom sljučaju nije desilo.

Zakljčit ću činjenicom da se zločin dogodio u vrijeme važenja Krivičnog zakona koji je sam po sebi ograničavajući faktor izricanju drastično viših zatvorskih kazni, ali isto tako i da on nije bio prepreka da je optuženima za ovaj zločin bilo moguće odmjeriti kazne u zoni gornje granice zakonom propisane kazne za izvršeno krivično djelo.



Autor Velija Murić, adv., ujedno i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava – pravni zastupnik oštećenih porodica u sudskom procesu vđenom u Bijelom Polju