BOŠNJACI, SVJEDOČIMO DA JESMO
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 14. Oct 2022. 16:10:39
Bošnjaci, svjedočimo da jesmo, na pravom putu sa spoznajom i nalazeći pravi put pomoću Allahova svjetla, onda stavimo akcent na moralne vrijednosti, učvršćenje vjerovanja, temelje islama, kompaktnosti društva i njegovu etiku, te uspostavljanje spona s prvom generacijom, najodabranijom i najčistijom zajednicom, ashaba, koji su najbolje razumjevali i primjenjivali islam, nastojeći valorizirati naš iman, naša djela i razmišljanje u svjetlu njihovog odnosa, povezujući dunjaluk sa ahiretom, život s onim što slijedi poslije smrti. A to je istina koju nije moguće zanemariti, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da smo izgubile hilade i hiljade naše braće u bosanskoj tragediji – genocidu.

„Ostavio sam vas na čistoj stazi po kojoj je isto ići noću i danju, s nje skreće samo onaj ko je propao“ – veli Poslanik, a.s.

„Ostavio sam vam dvije stvari: ako ih se budete pridržavali, nećete zalutati nikada: Allahovu knjigu i moj sunet!“ – veli Poslanik, a.s., također.

Ove poruke Poslanika, a.s. su univerzalne i one važe na svakom pedlju planete Zemlje, pa i naše domovine Bosne i Hercegovine.

Molimo Allaha da ovo znanje bude od koristi, da ga učini blagoslovljenim i trajnim dobrim djelom i da nagradi svakog Bošnjaka koji ima za cilj i svrhu egzistencije činjenja ibadeta Allahu.
Poznato je da u onim mjestima i državama gdje muslimani žive sa drugim narodima, može se zapaziti da su zaostali za njima, pa ih je malo koji se s njima porede. Da li u ovom 21. stoljeću ima primjera gdje muslimani žive pomješani s pristalicama drugih konfesija a da nisu zaostali za njima? Jedino u tome čine iznimku, Bošnjaci, bosanski muslimani, koji nisu na nižem nivou od svojih sugrađana katolika ili pravoslavnih, ni duhovno, ni materijalno, nego ih u tome nadmašuju. Zato su udruženim snagama kroz stoljeća pokušavali Bošnjake asimilirati, a kada su primjetili da to ne ide onda su kroz ratove i genocide pokušavali da ih unište.

ABC Bošnjaka - muslimana
Ime

Ime Bošnjak i Bošnjanin dobiše po majci zemlji Bosni, kroz koju protiče i istoimena rijeka Bosna, koja ih stoljećima pazi i mazi u svom mehkom majčinskom krilu.
Bošnjaci su narod ilirskog i dijelom južnoslavenskog porijekla čiji su korijeni u zemlji Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu...

U mnogim službenim spisima Porte naziv Bošnjak se sreće u raznim konstrukcijama (Bosnaklar, Bosanak taifes, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm – bosanski narod).
Ime Bošnjanin može se naći u pisanom obliku, a nalazi se u carskoj tituli Manojla Komina iz 1166. godine, a onda imamo i pisani trag za ime Bošnjak s početka 16. stoljeća gdje Marko Marulić pjeva:
„Boj su bili š njima Hrvati Bošnjaci.“

Austro – Ugarska teza je bila: da u Bosni i Hercegovini živi jedan narod, Bošnjaci - pravoslavni, Bošnjaci - muslimani, i Bošnjaci - katolici.

Naziv musliman potječe od arapske riječi muslim, što znači pripadnik islamske vjere. U posebnim historijskim prilikama taj pojam u posljednji sto godina dobio značenje etničke, odnosno nacionalne oznake muslimanskog stanovništva slavenskog podrijetla u Bosni i Hercegovini, djelovima Srbije, i Crne Gore (Sandžaku). Kroz čitavo vrijeme osmanlijske vladavine za muslimane u Bosni upotrebljavala su se dva naziva. Prema Osmanlijama i prema vlastima u Carigradu bosanskohercegovački muslimani se sebe u etničkom i političkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima.
Bošnjaci ili bosanski narod, upotrebljavao se i u pismima koja su istaknuti sudionici pokreta Husein – kapetan Gradaščević upućivali austrijskim vlastima i knezu Milošu.

Poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878., počeo se službeno za muslimane upotrebljavati termin muhamedanci (prema njemačkom jeziku Muhammedaner). Člancima u svojoj štampi muslimanska je javnost 1900. godine zahtijevala da se termin muhamedanac, kao netačan i neadekvatan, izbaci iz službene upotrebe i zamjeni nazivom Bošnjak ili musliman. Naziv musliman, što i narod s vremenom prihvaća kao svoju suvremenu etničku, odnosno nacionalnu oznaku, nije se uzimao ozboljno pa i prilikom popisa stanovništva upisivani su kao muslimani sa malim slovom (m), kao vjerska skupina, a najčešće kao neopredijeljeni.

Politika asimilacije Bošnjaka nije dala nikakve stvarne rezultate. Oni su to shvatili kao pritisak na njihovu kulturu i način života i odupirali joj se svim raspoloživim sredstvima. Bošnjačke mase na koje su apelovali da se opredjele za srpsku, odnosno hrvatsku narodnost, reagovali su od prilike ovako: „Hvala vam komšije, vi ste vrlo ljubazni, svakako ćemo doći k vama, ali se malo strpite“, a što je ovo značilo – „Samo se vi otimajte o nas, to znači da smo vam potrebni, a mi ćemo gledati svoga posla“. Ako se je neki državni činovnik i izjasnio kao Srbin ili Hrvat, svi su znali da je to zbog neke nužde ili računice, pa su ga razumjeli i nisu mu ni zamjerili. Oni koji nisu to nipošto htjeli prihvatiti upisivani su kao „neopredijeljeni“.

Krajem 60 - tih prošlog stoljeća dobijaju nacionalno ime Muslimani s velikim slovom (M). Prema popisu iz 1971. godine Muslimana je bilo oko 1.730 000 što je činilo 8,4% cjelokupnog jugoslovenskog stanovništva. Najviše Muslimana, 1. 482 430 živilo je u Bosni i Hercegovini. Popis iz 1991. godine u Bosni i Hercegovini nam govori o brojki od 1. 902 956 (43,47%) Muslimana.

Na popisu 2013. godine bilo je 1. 769 592 (50,1%) Bošnjaka, jer su se tada mogli tako izjasniti. Razlika u dva popisa je velika ako imamo na umu da je 90-tih u Bosni i Hercegovini bjesnio agresorski rat u kome su agresori vršili ubijanja, progone, a onda i – genocid.

Islam
Islam – arapski glagol pokoravati se božijoj volji; iz toga je izveden particip musliman, tj. onaj koji je pokoran božijoj volji, preko koga je došlo u bosanski jezik kao musliman – pristalica islama.
Uz mnoga bogatstva Bošnjaci imaju i islam, svoju vjeru koji im je pomogao da u srcu kršćanske (hršćanske) Evrope naprave posebnu civilizaciju, koja je udarila svoj pečat i koja se zasniva na Kur'anu i Sunetu. Ovdje treba posebno naglasiti da su to uspjeli na jedan jedinstven način, a to je da su u jednoj ruci imali Kur'an, a u drugoj pero i trasirali svoj put. Hvala Allahu, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna. Hvala Allahu, Koji je one koji vjeruju iz tmina na svjetlo izveo i na pravi put ih uputio:
„I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova“ (El –En'am, 153).
Uzvišeni Allah, također, veli:
„Reci: 'Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez – Zumer, 9).
Najuzvišenija znanost jeste spoznaja Allaha, a ona nas vodi spoznaji načina ispovjedanja vjere Njemu.

Historija
Etnički i historijski razvitak Bošnjaka počinje u 15. stoljeću, kada su Osmanlije počeli postepeno osvajati Bosnu (i Hercegovinu) te širiti islam i islamsku civilizaciju na njenom tlu. Zato se postavlja pitanje:

Da li je bilo islamizacije?
Da je islamizacija izvršena, to nije sporno za nauku. Ali, u postojećoj literaturi nema cjelovitijeg odgovora na pitanje kada i kako je izvršena islamizacija domaćeg, posebno slovenskog stanovništva u našim krajevima. Islamizacijom počinje formiranje i kulturne osobenosti Bošnjaka. Na kraju vladavine Osmanlija u Bosni i Hercegovini je bilo preko 80% islamiziranih porodica koje su živjele od neposredne proizvodnje. Od toga pola u zemljoradnji. Uz pomoć islamiziranog stanovništva osmanlijski feudalci su zadržali vlast u ovim krajevima sve do 1878. godine.

Bosnu i Hercegovinu je te godine, kao što je poznato okupirala Austrougarska. Srbija nije mogla da to učini, a evo i dan danas to pokušava.

Dr. Mita Klicin, u svom radu: „Otpor muslimana protiv okupacije Bosne i Hercegovine“- navodi:
„Na pripajanju Bosne i Hercegovine Austrougarskoj radilo se u Beču, naročito od 1866. godine, iako je slavni ćesarov đeneral Radecki još 1856. godine predložio da zauzme Bosnu i Hercegovinu, radi zaleđine Dalmacije i Istre“.

„Kongres u Berlinu je na prijedlog Engleske dao Austrougarskoj mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, jer je tobože samo ona kao velika sila mogla da umiri te zemlje u kojima je narod bio pocijepan religioznom mržnjom i društvenim razdorom“.

Etabliranje islamske civilizacije temelji se na srednjovjekovnom bosansko – slavenskom etnosu, štokavskom narječju i na zatečenoj materijalnoj kulturi, koja je s vremenom bitno obogaćena i izmijenjenim elementima s Orijenta. Na tu je podlogu kod znatnog dijela stanovnika Bosne uspješno nakalamljena jedna posve nova, islamska, civilizacijska nadgradnja, koja je kroz daljnji povijesni razvitak odredila njihovo suvremeno bošnjačko nacionalno biće.


U procesu učvršćavanja i etabliranja islama u Bosni od presudne je važnosti bilo to što je islamsku vjeru dobrovoljno prihvatio golem broj bosanskih seljaka, što se nije dogodilo ni u jednoj drugoj južnoslavenskoj zemlji.

Ta je činjenica posljedica sticaja različitih ideoloških, psiholoških i socijalnih momenata, među kojima je sigurno posebnu ulogu imala tzv. bogumilska komponenta. Oni su bili bogumili, ali i bosnimili.

Njihov uticaj bio je posebno snažan u matičnim dijelovima Bosne (istočna i centralna Bosna) gdje je proces islamiziranja bio najsnažniji i najdublji.

Islamska je civilizacija činjenica o kojoj se ne može prepirati, a ima i bezbroj dijela o islamskoj civilizaciji. Islamska civilizacija jedna je od poznatih civilizacija, kojom je ukrašena opća historija svijeta pa i Bosne i Hercegovine i koja je svojim blistavim djelima poplavila vječne stranice historije. Bošnjaci imaju burnu historiju i bezbroj historijskih datuma na koje su danas ponosni, jer su i sami u tome učestvovali, kao heroji, ali i kao žrtve.
Evo tih bitnih i važnih datuma:
25. novembar - Dan državnosti Bosne i Hercegovine,
1. mart - Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine,
28. septembar - Dan Bošnjaka,
11. juli - Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Jezik
Bosanski jezik, je jezik Bošnjaka. Nije potrebno ulaziti u širu raspravu o tome i dokazivati da je u hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine jezik bio svih Bosanaca i Hercegovaca, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.

U pisanoj tradiciji Bošnjaci su svoj jezik nazivali bosanskim, a to je u austrougarskom razdoblju bio službeni naziv za jezik kojim je govorilo stanovništvo u Bosni i Hercegovini sve do 4. oktobra 1907., kada su vlasti izdale naredbu po kojoj se taj jezik ima nazivati srpskohrvatskim.
Uzimajući u obzir da je naziv bosanski jezik ukorijenjen za materinski jezik u Bošnjaka, zemaljska je vlada novom naredbom od 29. novembra 1907., propisala da se u okviru bošnjačkih autonomnih institucija može i dalje jezik službeno nazivati bosanskim u svim dokumentima, kao što su školske svjedožbe i sl. Bošnjaci su isključivi štokavci, s tim što su u ranijim razdobljima u Bosni bili ikavci, a u Hercegovini i Sandžaku ijekavci. Znatan broj Bošnjaka koji su se u vrijeme austrougarske okupacije i u međuratnom razdoblju odselili u Tursku sačuvali su i do danas svoj maternji jezik i to ikavicu.

Najstariji jezični spomenici koji se protežu kroz cijelo osmanlijsko razdoblje, jesu pisma bošnjačkih krajišnika pisana bosančicom, od sredine 16. stoljeća do sredine 19. stoljeća. Osim bosančice, kojom se pisalo u kurzivnom obliku, u upotrebi je bila i arabica, tj. arapsko pismo koje su Bošnjaci prilagodili svom materinskom jeziku.

Austrijski popis stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 1910. godine našao je 2 289 ljudi koji znaju turski, a 448 koji znaju arapski jezik.

Ovim pismom napisana si i prva umjetnička djela na materinskom jeziku (za razliku od razvijene tradicije pisanja istim pismom na orijentalnim jezicima koja pripadaju tzv. aljamidao (alhamijado) književnost, a u austrougarskom razdoblju tim su pismom štampane knjige i izdavani časopisi. Ćirilica i latinica počinje se upotrebljavati tek sredinom 19. stoljeća.
S obzirom na to da u Bosni i Hercegovini žive Bošnjaci, Hrvati , Srbi i Ostali, prema važećem Ustavu, u službenoj upotrebi je: bosanski, hrvatski i srpski jezik (bhs).
Književnost
Bošnjačka književnost može se podijeliti u četiri razdoblja: osmanlijsko (1463 – 1878), austrougarsko (1878 – 1918), međuratno (1918 – 1941) i poslijeratno (od 1945 dalje). Izvan kronološke ostaje usmena bošnjačka književnost.

Osmanlijsko razdoblje dijeli se na književnost na orijentalnim jezicima i na alhamijado književnost. Veliki broj pisaca (preko 300) ogledalo se u različitim književnim vrstama, najčešće u stihu.
Austrougarsko razdoblje je isto velikog opusa i u tom periodu izrodilo pisce Bošnjake neke od njih ću pomeniti: Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak, Safvet – beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Riza – beg Kapetanović, Avdo Karabegović, Osman Dikić, Edhem Mulabdić...

Međuratno razdoblje je sa prisutnosti motiva i veza s usmenom ljubavnom lirikom, ali je uočljiv i utjecaj evropskih pjesničkih strujanja. Glavni predstavnici su bili: Hamza Humo, Salih Alić, Hamid Dizdar, Hasan Kikić, Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, Enver Čolaković, Zija Dizdarević, Rasim Filipović, Rizo Ramić, Akif Šermet, Safet Krupić. Poslijeratno razdoblje se ogledaju u različitim pjesničkim iskustvima, raznih pjesničkih generacija. Evo nekih predstavnika:
Skender Kulenović, Mak Dizdar, Sait Orahovac, Izet Sarajlić, Abdulah Sidran, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Alija Isaković, Nedžad Ibrišimović, Irfan Horozović, Zaim Topčić, Muhamed Abdagić Muhsin Rizvić, Munib Maglajlić...

Usmena ili narodna književnost u kojoj je najrazvjenija ljubavna pjesma (sevdalinka). Zatim lirsko – epska vrsta balade i romance. Balada pjeva o složenim porodičnim odnosima, sukobima jedinke s nazorima patrijahalne sredine.
Uz glasovitu Hasanagincu, najpoznatije su balade o Omeru i Merimi, braći Morićima, Hifzi – begu Dumišiću. Epika se bavi junačkim djelima u kojima se opisuju Đerzelez Alija, Mustaj – bega Lički, braća Hrnjice...

Likovna umjetnost
Primanje islama, čime su se Bošnjaci našli u okrilju istočnjačke islamske kulture, imalo je za razvoj likovne umjetnosti posebnu važnost. Bit islama sadržana je u pominjanju božanstava: Allah je deus absconditus; on je skriven, ne može se zorno predstaviti, niti s bilo čime usporediti, što je imalo dalekosežan utjecaj na islamsku umjetnost.
Zabrana likovnog prikazivanja božanstva i živih bića dala je osobit smjer islamskom slikarstvu i kiparstvu, određujući im isključivo dekorativnu funkciju.
U osmanlijskom razdoblju bošnjačke povijesti arhitektura je imala najznačajnije mjesto. Glavni spomenici sakralne arhitekture jesu džamije, medrese, biblioteke, tekije, i turbeta,a svjetovne feudalni odžaci i konaci, sahat – kule, hanovi, bezistani, hamami, mostovi, šadrvani i česme.
Djelomično okretanje Bošnjaka ka evropskom kulturnom krugu, koje je donijela austrougarska okupacija, dovelo je do spontane pojave prvih slikara, kakav je na primjer samunski stolački slikar Mehmed ef. Šarić, koji je za jednu od svojih slika bio nagrađen na Milenijskoj izložbi u Budimpešti. Prvi akademski obrazovani slikari među Bošnjacima javljaju se tek u međuratnom razdoblju: Omer Mujadžić, Hakija Kulenović, Ismet Mujezinović, Rizah Štetić, Behudin Selmanović.
U posleratnom razdoblju stasao je i razvio se veći broj slikara, kada bi ih navodio lista bi bila preduga.

Nauka
U osmanlijskom razdoblju u Bosni i Hercegovini pored teologije, gajile su se u nauke o: jeziku, pravu, historiji i književnoj kritici. Manje su zastupljeni radovi s područja filozofije, matematike, logike, geografije, astronomije i dr. U proučavanju orijentalnih jezika ističu se: Muhamed Musić Sarajlija, Hasan Kafija Pruščak, Mustafa Ejubić Mostarac, Ahmed Sudi i drugi, a na području historije poznati su: Ibrahim Pečezija, Husejn Sarajlija, zvani Kodža Muerrir i drugi. U književnoj kritici naročito se ističe Ahmer Sadi koga i danas smatraju najboljim kritičarem perzijskih klasika.
Zaštitnik moderne nauke među Bošnjacima je Safvet – beg Bašagić, a nastavlja akademik Hamdija Kreševljaković i mnogi drugi.
Poslije oslobođenja, a osobito poslije osnivanja Univerziteta u Sarajevu, 1949. godine i naučnog društva 1951., odnosno Akademije nauka i umjetnosti 1966.., otvoren je put i za masovno visoko obrazovanje Bošnjaka i njihov stvarni prodor u sve oblasti nauke.

Muzika
Tradicionalni muzički izraz Bošnjaka u Bosni i Hercegovini postoji i u selu i u gradu. Bogata je osobito malovaroška tradicija u okviru koje se razvio specifičan lirski muzičko – pjesnički oblik poznat pod nazivom sevdalinka (od turskog sevda: ljubav) u svom izvornom neiskvarenom obliku sevdalinka sadržava znatne muzičke vrijednosti.
Novija istraživanja pokazuju da se sevdalinka nije njegovala samo u vladajućim bošnjačkim slojevima, nego su je prihvatili širi slojevi, a i svi drugi narode Bosne i Hercegovine. Bošnjaci kao muhadžiri prenijeli su sevdalinku širim svijeta, oni je pjevaju ili slušaju.
Sevdalinka je nastajala u posebnoj atmosferi ratujućeg feudalizma. To je atmosfera fizičke nesigurnosti zbog mobilnosti u borbi na granicama prema hršćanskom svijetu, kao i prema susjednim hršćanima.
Sevdalinku je stvarala žena koja iza rešetaka čeka voljenog muškarca koji je otišao u vojsku. Sevdalinku je stvorio muškarac koji pogleda za mladim ženama koje ponekad promaknu sa česme i krišom otkriju dio lica, pokazujući unutarnji osjećaj čežnje za muškarcem. Sevdalinka je najbolje održavala život Bošnjaka.

Politika
Imperijalizam Osmanlija je faktički isključio Bošnjake iz političke borbe u Bosni i Hercegovini. Od okupacije do 1908. godine Bosna i Hercegovina je u međunarodno – pravnom pogledu bila pokrajina Turske privremeno povjerena na upravu vlade Austro - Ugarske. Tek od 1908. godine ona je i formalno priključena Austro – Ugarskoj. Imperijalizam Austro – Ugarske, morao se, međutim, sukobljavati ne samo sa različitim interesima društvenih snaga u Bosni i Hercegovini, već i sa balkanskim interesima Rusije, sa teritorijalnim pretenzijama Srbije i Crne Gore, sa aspiracijama građanske klase u Hrvatskoj. „Uticaj iz Srbije polazio je od teze da je Bosna srpska zemlja, i to bez diskusije“, (Masleša: Mlada Bosna).
Pretenzija građanske klase u Hrvatskoj najbolje je odražavao program Stranke prava od 3. 11. 1893. godine, u kome se kroz član I kaže: „Hrvatsko državno i prirodno pravo ima se ostvarivati:
1. Uspostavom cjelokupnosti Kraljevine Hrvatske sjedinjenjem Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Međumurja, Bosne, Hercegovine, Istre, Kranjske, Koruške i Štajerske u okviru habsburške monarhije.“
Bošnjaci su tražili rješenje kojim se najbolje mogu osigurati njihova fizička egzistencija, ekonomski i kulturni interesi. Oni su se našli pred problemom kako da sačuvaju fizički integritet i ograniče gubitak pozicije stečenih pod Turskom, kako sačuvati kulturnu posebnost i životne navike. Problem se, kao što se moglo vidjeti, svodio na pitanje: Čija će biti Bosna i Hercegovina, ko će u njoj imati dominirajući uticaj, kome će se rješenju prikloniti većina njenog stanovništva, jer od toga najviše zavisi stabilnost i definitivnost samog rješenja.
Masleša ovako ocjenjuje odnos pojedinih etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini prema okupaciji od strane Austro – Ugarske: „Osnovna politička misao kod Srba, poslije okupacije, bila je uglavnom ova: Kad već ne može „da dođe“ Srbija, onda je bolje da bude i Austrija nego Turska, jer će ova bar zavesti red i mir u zemlji“. „Bar jedan dio naših zahtjeva nova vlast će rešiti...“
„Muslimani, pod uticajem vere i usled gubljenja političke vlasti, bili su nepovjerljivi i neprijateljski prema novoj vlasti. Posle prvog oružanog otpora samoj okupaciji, oni su počeli da se u masama iseljavaju“.
Jedino je kod Hrvata postojala struja koja se politički pozitivno odnosila prema novoj vlasti“.
Nacionalno sazrijevanje Bošnjaka trajalo, preko jednog teškog i dugog stoljećai pod nemogućim uvjetima. A onda se 27. i 28. septembra 1993. godine u Sarajevu dok je bijesnio rat i kada je Bosna i Hercegovina kao država i Bošnjaci kao narod trebali nestati događa se sazivanje Prvog bošnjačkog sabora, na kome od Musliman kao imena nacije dobiva povratak nacionalnog imena Bošnjak. Bio je to važan sudbinski događaj. Koliko je ime Musliman bilo bitno drugi su o njemu odlučivali pa po potrebi su ga pisali sa malim ili velikim početnim slovom. A sada se zna kako se piše Bošnjak, u kojoj državi žive, koji jezik i vjeru koriste, i da drugi ne mogu više nikada o njima odlučivati.
Bošnjaci konačno postaju moderan politički narod koji se čvrsto opredijelio da opstane u svom i na svom i da se nađe na svjetskoj pozornici politički suveren, kulturološki poseban i prije svega državotvoran narod. Ova sudbonosna odluka koja se tiče čitavog naroda i njegove sudbine vrhunski je čin i demokratije i državničke mudrosti i odgovornosti.
Negirati i dovoditi danas u pitanje takve odluke, čiju je ispravnost potvrdilo i proteklo vrijeme, znači negirati i dovoditi u pitanje i Bošnjake kao narod i Bosnu i Hercegovinu kao državu.
Ima i onih koji Bošnjake, ali i Bosnu i Hercegovinu negiraju, a to Bošnjacima govori da ne bivaju lakomisleni i naivni. Zato se mora bošnjačka inteligencija uključiti u državni aparat, da se identifikuje s državom jer se uzajamno trebaju imati pravi odnos prema bošnjačkoj naciji, vjeri islamu i jeziku bosanskom.

Literatura:
ABC Muslimana – „Bosna“ Sarajevo, 1990. godine (Atif Purivatra, Muhamed Hadžijahić),
Muslimani srpskohrvatskog jezika – „Svjetlost“ Sarajevo, 1968. godine. (Salim Ćerić).