Iako sam, kao musliman, svjestan da odlazak s ovog svijeta nije kraj puta već samo prelazak iz ovog prolaznog života u Kuću vječnosti (ahiret), vijest o smrti šejha El-Karadavija duboko me je potresla. Zbog toga mi ovo pisanje nije lahko, jer s uvaženim Šejhom poznajem se već duže od tri decenije, od davne 1991. godine, kada sam kao student Al-Azhara uspio otići na hadž i na mubarek Arefatu upoznati šejhovu kćerku Ulu el-Karadavi i zeta Husama Halefa. Od tada, moja veza sa šejhom El-Karadavijem postala je intenzivna, imao sam priliku da učim od njega ne samo iz njegovih knjiga i predavanja, već i izravnih susreta i druženja u njegovoj kući u Kairu i Dohi, zatim u Istanbulu, Konji, Bejrutu i drugim mjestima gdje smo se susretali.

Život ispunjen ilumom
Šejh Jusuf El-Karadavi (1926-2022) istaknuti je savremeni islamski učenjak, pravnik, pisac i erudit. Autor je preko dvije stotine knjiga i studija o islamu, islamskom zakonodavstvu, kulturi, civilizaciji, etici, odgoju i obrazovanju. Bio je predsjednik Svjetske unije islamskih učenjaka, Evropskog vijeća za fetve i istraživanja i brojnih drugih islamskih naučnih i internacionalnih asocijacija.

Poznat je kao pobornik srednjeg ili umjerenog pravca (el-wesatiyya el-islamiyya) u tumačenju islama, njegovih učenja, propisa i odredbi. To je pravac koji ne dopušta bilo kakav ekstremizam, ali, istovremeno, ne dozvoljava ni opuštenost i labilan pristup islamu. Zahvaljujući toj činjenici šejh El-Karadavi uživa povjerenje ogromnog broja muslimana diljem zemaljske kugle, od Indonezije do Maroka, od Južne Afrike do Kanade, a posebno među muslimanima koji žive u zemljama zapadne Evrope i Amerike. Rahmetli Šejh je često isticao da je ponosan na takav pristup, da je uložio veliki trud radeći na njegovom utemeljenju i da će mu ostati vjeran do kraja života. Tako je uistinu i bilo, sva njegova djela prožeta su idejom wesatiyye, što bi se moglo prevesti kao islamska središnjost ili ono što izvire iz same srži (biti, suštine) islama. U takvom pristupu tumačenju islama nema mjesta ektremizmu ili pretjerivanju bilo koje vrste.


Ali isto tako, El-Karadavijev pristup islamu, kao što ne dopušta ekstremizam, ne dozvoljava ni opuštenost, proizvoljnost ili tumačenje islama "po narudžbi" ili, pak, zarad nečijeg hatara, interesa, naklonosti ili zadovoljstva. Rahmetli Šejh je stalno isticao da je Božije zadovoljstvo iznad bilo čijeg drugog. Opušteno, neodgovorno i tendenciozno tumačenje islama veoma je opasno i štetno za muslimanski ummet. To je, zapravo, jedna od najvećih opasnosti za muslimane, posebno u današnjem vremenu, kada svako može da se oglašava i na taj način širi svoje ideje, ma koliko one bile štetne i destruktivne po čovjeka, porodicu, društvo i prirodu (okruženje).

Također, Šejh je često naglašavao da je dovođenje u sumnju islamskih konstanti (sewābit el-islām) putem relativiziranja onoga što je trajno i nepromjenjivo u islamu izuzetno opasno i štetno. To vodi ka tome da se diskredituje islam u cjelosti. Naravno, pojašnjavao je on, svi oni koji su izučavali islam zanju da u islamu postoji ono što je podložno mijenjanju (el-mutegajjir), ali temelji vjerovanja (akāid), morala (ahlāk) i obredoslovlja ('ibādāt) predstavljaju konstante koje se ne mogu i ne smiju mijenjati. Rušenje tih konstanti je, smatrao je Šejh, rušenje sāmog islama, pa je u vezi s tim pitanjima potrebno biti krajnje obazriv i oprezan.

Mudžeddid – obnovitelj vjere
Zbog svog širokog naučnog opusa i i činjenice da mu je Svemilosni podari dug ovozemaljski život (preselio u 97. godini, tj. u 100. godini po lunarnom računanju vremena), šejh El-Karadavi je bio predmetom mnogih naučnih studija. Njegov bliski saradnik prof. dr. Isam el-Bešir je povodom Šejhove smrti iznio podatak da je o liku i djelu šejhu El-Karadaviju u svijetu do sada urađeno blizu stotinu magistarskih i dokorskih disertacija, što dovoljno govori o kakvm učenjaku je riječ. Zato nije nimalo lahko govoriti o njegovom intelekstualnom, spisateljskom, davetskom, društvenom i kultrunom i drugim angažmanimau, jer riječ je o velikanu u pravom smislu te riječi.


Rahmetli šejh El-Karadavi je, prije svega, bio fakih – šerijatski pravnik. Glavna odlika njegovog pristupa fikhu je to što je on uspio da spoji tradiciju i savremenost. Često je govorio da fakih mora jednom okom gledati u Kur'an i sunnet, a drugim u vrijeme u kojem žive muslimani. Na taj način će odgovori na probleme i izazove s kojima se vjernici susreću imati svoju utemeljenost u primarnim izvorima islama i bit će od koristi. Kazano drugačije, pomoći će ljudima da žive u skladu sa svojom časnom vjerom i u današnjem vremenu koje je uistinu složeno i teško. Njegove knjige Halal i haram u islamu (doživjela nekoliko stotina izdanja samo na arapskom), Savremene fetve (4 toma), Razumijevanje prioriteta, Razumijvanje sunneta, Džihad – vrste i implikacije kao i mnoge druge, koje se prevode i traže na sve strane, najbolji su pokazatelj koliko je takav pristup važan u današnjem vremenu. Nažalost, u našem dobu postoje alimi koji, kada govore o islamu ili tumače njegove propise, izgledaju kao da to govore nekome ko je živio prije više stotina godina. Takav pristup je daleko od stvarnosti i potreba koje imaju vjernici u ovom turbulentnom vremenu.

Rahmetli Šejh nije bio samo prvak u fikhu. Mnogi istaknuti učenjaci koji su bili negovi savremenici priznaju da je El-Karadavi dostigao stepen idžtihāda (sposobnost samostalnog iznalaženja rješenja na osnovu primarnih izvora islama). Pored toga, on je bio vrstan govornik (hatīb), čak i pjesnik (šā'ir) koji nadahnuto sklada poeziju. Ukratko, to je velikan kojeg krase vrline istinskog alima, preciznost i razboritost fakiha, promišljanje filozofa, snzibilitet pjesnika, vještina književnika, ponos vjernika i pogled viziona koji daleko gleda. Bio je borac koji brine brigu o vjeri i zajednici, snažan u svome vjerovanju, ustrajan u svome znanju, omiljen među širokim muslimanskim masama diljem svijeta. Zbog toga ne iznenađuje da su ga mnogi smatrali mudžeddidom – obnoviteljem islama u savremenom dobu.

Možda ovih nekoliko misli uvaženog Šejha, koje je iznio u svojim djelima, najbolje govore o njegovom pristupu u razumijevanju islama i tumačenju njegovih propisa:

„Mi pozivamo u izvorni islam, onakav kakav je bio prije nego što su mu pridodate primjese, novotarije i izmišljotine. Mi želimo čist i izvoran islam, onakav kako ga je razumijevala najbolja generacija ove zajednice, a to su ashabi i oni koji su po dobroti bili odmah iza njih. To su ljudi koji su najbolje shvatali duh i ciljeve islama. Mi sebi uputu trebamo tražiti u njihovom razumijevanju. Međutim, iz kazivanja svakog pojedinca se može i preuzimati i ostavljati, osim kad se radi o bezgrješnom Poslaniku a.s.“


„Mi smo u stanju sve svoje savremene probleme rješavati u svjetlu pravog islamskog idžtihada koji, dok jednim okom smjernice traži u osnovama iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta, a uputu u baštini preuzetoj od vrijednih prethodnika, drugim okom pažljivo motri vrijeme, njegova strujanja i njegove probleme.“

Šejh El-Karadavi ističe u svojih djelima da je jedna od vrlo važnih specifičnosti islama u činjenici da je riječ o učenju u kojem su spojeni nauka i vjera, uspostavljena ravnoteža između duha i materije i nije razdvojen ovaj od budućeg svijeta. To je, zapravo, bitna odlika islama u odnosu na druge svjetonazore koji primarnu pažnju poklanjaju materijalnoj strani života, tjelesnim potrebama i ljudskim porivima, pridajući, putem iznalaženja mogućnosti što bržeg zadovoljenja potreba za užitkom, veću pažnju ovosvjetskom životu, ne nalazeći odgovarajuće mjesto za Boga i budući svijet u svojoj filozofiji i svome misaonom i obrazovnom organizovanju. Islamska civilizacija zbližila je čovjeka s Bogom, povezala Zemlju s nebesima, ovaj svijet potčinila budućem, spojila duh i materiju, uspostavila ravnotežu između razuma i srca, te napravila spoj između nauke i vjerovanja – podigavši značaj moralnog uzdizanja na razinu značaja materijalnog uspona. Zahvaljujući tome, islam i njegovi sljebenici dali su veliki doprinos razvoju svjetske civilizacije.

Polazeći od ovakvih osnova, jasno je zašto je cijenjeni šejh El-Karadavi u svojim djelima tretirao razne teme i područja ljudskog djelovanja i egzistencije; u svakom segmentu treba ljudima približavati Allahovu vjeru i iznijeti stav islama, jednako se čuvajući pri tome i pretjerivanja i umanjivanja. Sa idejama uravnoteženosti i islamske središnjosti prožeta su sva djela i fetve cijenjenog šejha El-Karadavija.

Također, bitna odlika El-Kardavijevog pristupa tumačenju islama, u vezi s njegovom davetskom metodologijom je tzv. silmijjet (ar. es-silmiyya), tj. poziv na mirno rješavanje problema i izbjegavanje upotrebe sile. U svojim djelima, istupima, govorima i hutbama on nigdje ne poziva u nasilje ( ‘unf); naprotiv, on se suprotstavlja nasilju i nasilnicima u svim svoji djelima, hutbama i istupima. Među prvima, ili još preciznije: on je prvi među muslimanskim učenjacima koji je osudio napade 11. septembra 2001. godine u SAD-u i nazvao ih terorističkim činom, a vijest o tome su prenijeli brojni svjetski mediji.

Važne poruke muslimanima ovog vremena
Šejh El-Karadavi je učestvovao na brojnim međunarodnim konferencijama i naučnim skupovima. Poseban kuriozitet bila su njegova druženja sa svojim učenicima. Godine 2007. osnovana je Internacionalna Liga Karadavijevih učenika (Rabita Telamiz el-Karadavi), koja je okupljala nekoliko hiljada njegovih učenika iz raznih dijelova svijeta. Navedena asocijacija je više puta origanizirala susrete s uvaženim Šejhom. To bi bila izvanredna prilika da se, za vrijeme tih susreta koji bi trajali više dana, učenici intenzivno druže sa šejhom El-Karadvijem, da od njega izravno slušaju, saznaju i uče, kao što je to bio slučaj u prijašnjim generacijama muslimana kada se učilo i preuzimalo znanje od učitelja (šejha) u direktnoj komunikaciji, prvo slušajući a onda diskutujući o raznim temama i pitanjima koja bi se postavljala na tim susretima.


Za vrijeme svojih izlaganja, komentara, zapitanosti i odgovora uvaženi šejh El-Karadavi je iznio brojne, izuzetno korisne misli i poruke, od kojih ćemo prenijeti sljedeće:
“Nahnu la nukeffiru men jukeffiruna!” , što znači: “Mi ne tekfirimo, tj. ne proglašavamo nevjernikom (kāfirom) onoga ko nas tekfiri – proglašava nas kafirima.” Ovo je, uistinu, veoma važna poruka, naročito u današnjem vremenu kada se fenomen tekfīra (proglašavanje muslimana kafirom) uveliko raširio, i kada neki neuki, umišljeni i neodgovorni pojedinci, a u posljednje vrijeme i organizacije, s lahkoćom tekfire druge muslimane, naročito muslimansku ulemu, ponekad i zbog najmanjeg razilaženja u mišljenju. Šejh često ističe da je tekfīr izuzetno opasna pojava i u vezi s tim mora se postupati krajnje oprezno i obazrivo.
“Vjernik nikada ne gubi nadu, on se uvijek nada boljem sutra i radi na tom planu.” Ovu misao šejh El-Karadavi stalno je isticao, jer neprijatelji islama ulaže veliki napor kako bi muslimane doveli u stanje očaja i beznadežnosti s obzirom da osobe koje su zapale u takvo stanje neće ništa raditi na tome da mijenjaju svoju situaciju. Musliman se uvijek nada dobru i Božijoj milosti i nastoji da popravi ono što se može popraviti. U tom pogledu poznata je Šejhova dova, koju on često uči:

“Allahumedž’al jevmena hajren min emsina, vedž’al gadena hajren min jevnina…”, što znači: “Allahu, molimo Te da naše danas učiniš boljim od našeg jučer, a da naše sutra bude bolje od našega danas!” Musliman radi dobro, misli dobro, dobru se nada, i dok je tako, inšallah, bit će dobro. Time uvaženi Šejh poručuje da, i pored teške situacije u koju su zapali muslimani ovog vremena, ne treba gubiti nadu, treba se nadati dobru, raditi za dobro i zalagati se na tom put, jer ovaj svijet je kuća kušnje, svi smo mi na određenom ispitu i svi ćemo se Allahu vratiti.

„Zulumćari, između nas i vas su Allahovi dani!“ I ovu poruku Šejh je često je ponavljao. Ona je, zapravo, upućena zulumćarima, onima koji su nasilni i nepravedni, a kojih ima puno u današnjem svijetu, posebno u onom dijelu koji se naziva „islamski“. Nažalost, čak i među onima koji su pozvani da tumače vjeru i koji nose obilježja uleme, i među takvima postoje pojedinci koji zulum čine, a najveći zulum je zloupotreba ili izdaja vjere za postizanje nekog dunjalučkog interesa i šićara. Bolna i krvava dešavanja posljednjih godina u islamskom svijetu, naročito u Egiptu i Siriji učinila su da spadnu maske i da se svako pokaže u pravom svjetlu. Nasilje i zulum koji se čine u tom dijelu svijeta nisu zaobišli ni šejha El-Karadavija, kojeg su, u njegovom rodnom Egiptu, optužili za „izdaju“ jer je stao na stranu legitimno izabranog predsjenika (koji je svrgnut u vojnom udaru), podržao njegov legitimitet i kazao da se ljudi koji mirno protestvuju na ulicama ne smiju ubijati. Vojni režim generala Sisija je pokrenuo krivičnu tužbu protiv šejha El-Karadavija, a zli jezici egipatskih i drugih medija poveli su protiv njega pravi rat.


U gore spomenuto poruci, gdje se spominju „Allahovi dani“, cijenjeni Šejh podsjeća da laž, ma koliko izgledala ubjedljivo, s protokom vremena biva otkrivena, a varalice i prevaranti bivaju otkriveni i poniženi još na ovom svijetu. „Allahovi dani su vrijeme i njegov protok; to otkriva izdaju izdajnika, varanje varalica, laž lažova, potvoru onih koji čine iftire itd... Svi oni dobivaju dio zaslužene kazne još na ovome svijetu, a na budućem svijetu je apsolutna pravda i detaljno polaganje računa“, govorio je šejh El-Karadavi, aludirajući na to da se treba istinski posvetiti radu za opće dobro ummeta i ne obraćati pažnju na one kojima to smeta pa šire laži i čine potvore, jer uvijek će biti onih kojima smeta rad na afirmaciji islama.

Veza s Bosnom i Bošnjacima
Rahmetli šejh El-Karadavi je izuzetno volio Bosnu i Hercegovinu. Samatrao je da su muslimani ovih prostora mnogo učinili za islam braneći vjekovima njegove svetinje, zemlju i obilježja. Za vrijeme agresije na našu zemlju pružio je značajnu pomoć.

Četiri puta je dolazio u Bosnu: prvi put u lejto 1997. godine, kada je u Sarajevu održana svečana sjednica Evropskog vijeća za fetve i istraživanja kojim je tada predsjedavao. Drugi put je dolazio 2007. povodom desete godišnjice spomenutog Vijeća.

Treća posjeta je bila 2010., kada je bio pozvan od strane kuvajtske kulturne i humanitrane organizacije "El-Babtīn" da primi nagradu. Njegova četvrta i zadnja posjeta bila je u ljeto 2013., radi učešća u jednom naučnom skupu. Prilikom svojih posjeta uvaženi Šejh je svaki put držao predavanja na tribinama i skupovima koje je organizirala Islamska zajednica, a bio je gost i nekih naših televizija.

Zapravo, rahmetli Šejh je još u jesen 1992., u jeku agresije na našu zemlju, htio doći u Sarajevo, kako bi na taj način dao podršku našoj Armiji i narodu u legitimnoj odbrani od agresije. I bio je krenuo na put, zajedno s velikim učenjakom rahmetli šejhom Muhammedom Gazalijem. Stigli su u Zagreb, ali tada su počeli problemi sa HVO-om, pa su bili onemogućeni da nastave svoj put prema Sarajevu. Tada je u Zagrebu održana međunarodna konferencija o dešavanjima u BiH. Šejh El-Karadavi je kasnije govorio, a to je i zabilježio u svojim fetvama, da je najteže i najbolnije pitanje koje mu je postavljeno u životu bilo ono u vezi silovanih Bošnjakinja i djece koja su se rodila kao rezultat tih zločina. To ga je puno pogodilo i o tome je napisao veoma emotivan odgovor.

Allaha Svemilosnog molimo da šejha Jusufa el-Karadavija uvede u okrilje Svoje milosti i magfireta, i da ga nagradi za sve ono što je učinio za islam i muslimane! (Tekst je objavljen i u Preporodu)