BOŠNJAČKI SABOR 1993. GODINE – OD VRAĆANJA HISTORIJSKOG IMENA BOŠNJAK
Autor: B.net Objavljeno: 28. Sep 2022. 17:09:03
Dana 27. i 28. septembra 1993. godine održan je Prvi bošnjački sabor, u sarajevskom hotelu “Holiday Inn”. Opće je poznato da je na njemu vraćen historijski naziv ‘Bošnjak’, umjesto dotadašnjeg ‘Musliman’. U svim kasnijim političkim i pravnim dokumentima unutar Bosne i Hercegovine, na osnovnu Ustavnog zakona iz aprila 1994. godine, izvršeno je preimenovanje Muslimana u Bošnjake. Uvid u snimak Bošnjačkog sabora, koji predstavlja glavni izvor za ovu temu, pokazuje tri bitna utiska. Postojala je potpuna saglasnost učesnika o vraćanju naziva Bošnjak kao historijskog nacionalnog imena. O tome gotovo da nije ni bilo rasprave. Značajne razlike su postojale u tome kako su definirani Bošnjaci kao nacija te kako je definirana BiH kao država. Transkript rasprava na Bošnjačkom saboru pokazuje kako su bošnjački predstavnici vidjeli sebe i svoje odnose s drugim nacijama u jednom od najosjetljivijih trenutaka savremene historije BiH. Takav uvid potvrđuje da Sabor nije sazvan samo radi vraćanja historijskog imena, već i da je jedan od bitnih razloga priprema za izjašnjavanje u ime Bošnjaka – Muslimana o mirovnim pregovorima čiji su posrednici bili David Oven i Thorvald Stoltenberg. Taj mirovni plan podrazumijevao je formiranje tri etničke republike i time međunarodnu legalizaciju moguću podjelu BiH, nakon dvije godine života u Uniji. Dakle, na Bošnjačkom saboru su bošnjački politički, vjerski i kulturni lideri raspravljali i o mogućoj nacionalnoj državi Bošnjaka i podjeli BiH. Ova rasprava počinje tvrdnjom Ediba Bukvića, člana izvršnog odbora SDA, da je dosadašnja BiH i sa tri naroda između Une i Drine postala nerealna i nemoguća te da Bošnjaci trebaju definisati svoju nacionalnu državu. Drugo važno pitanje bilo je pitanje definiranja Bošnjaka kao nacije. U svom uvodnom govoru Alija Isaković je rekao da “ne osjeća potrebu da objašnjava [naše] tradicionalno ime Bošnjak, ime [našeg] jezika bosanskog i ime [naše] zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju”. Muhamed Filipović je naveo da su “Bošnjaci nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država, kao povijesni subjekat bila”. Govoreći na Saboru, ratni predsjednik općina Konjic, Jablanica i Prozor je izjavio da nema promjene državnih granica BiH bez promjene granica ostalih republika bivše Jugoslavije. Edin Bukvić, član Izvršnog odbora SDA je naveo: “U ovom trenutku kada svi ovdje prisutni moramo da budemo svjesni te čine prihvatanja ili neprihvatanja ponuđenog paketa, to jest svjesni kratkoročnih i dugoročnih posljedica tog čina, bez obrazlaganja posljedica onoga što bi nam trebalo biti jasno, želim da upozorim da radi nekih mogućih kratkoročnih olakšanja ne donesemo odluku koja će budućnost sviju nas učiniti nesnošljivom. Do sada je bosanska odnosno muslimanska strana optuživana da nema svojih inicijativa, da nema svojih karata, svojih definiranih ciljeva. Mislim da smo mi sve do sada imali jasan cilj: to je ona BiH između Une i Drine i sada, kada je taj cilj postao nedohvatljiv, postao neostvariv, jer ga naše komšije nisu htjele ili ga nisu dovoljno voljele da bi se za taj cilj sa nama borile, mi moramo definirati svoj, samo svoj, realan, dohvatljiv i ostvariv cilj koji će biti ono za šta ćemo se boriti i što ćemo, uz Božiju pomoć, za sva vremena sačuvati. Pokušavajući da sagledam naše stanje u kome se nalazimo, došao sam do sljedećih zaključaka: dosadašnja Bosna i Hercegovina, sa svoja tri naroda, postala je nerealna. Poslije ovakvog genocidnog rata, dugoročno, Muslimani, Srbi i Hrvati nisu u stanju da stvore bilo kakvu zajedničku državu. Ovaj će rat jednog dana završiti formiranjem nacionalnih država Muslimana, Srba, Hrvata, Albanaca i, eventualno, Makedonaca (…) Uvažavajući navedeno kao i naše realne mogućnosti, neophodno je definirati prostor države muslimanskog naroda, koji će zadovoljiti sljedeće kriterije: da je to kompaktan prostor koji se može braniti; da ima svoj izlaz na more; da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih Muslimana…” Obraćajući se na Saboru prof. Ibrahim Bušatlija navodi da se ne poseže za nekim potpisima već da se oklijeva jedno vrijeme. Neophodno je da srpska strana vrati šest općina uz Drinu i šest u Bosanskoj krajini. “Ne bih žurio pa bih kazao ovako, evo vam prolaz, prođite, ali vi ćete meni dati sada 13 općina koje ste zauzeli i jedan važan most između Jajca i Ključa. Taj most nama je jako važan kao i vama ovaj prolaz. Sad nešto za nas. Ako bi se taj most ostvario, onda bi osovina od Bihaća do Foče figurirala kao osnova armature za BiH, koja ima sad drugu armaturu – od Neuma – Kleka pa do Brčkog. Bez te armature, nema države.” U svom izlaganju na Saboru naročito je bio energičan Nijaz Duraković, član Predsjedništva RBiH: “(…) Dakle, koliko smo sigurni u te garancije i neće li upravo taj zahtjev za mir pod svaku cijenu, mir uz poniženje, mir uz nepravdu, mir uz dalje etničko čišćenje, mir uz progone i ubijanja, mir uz gubitak dvije trećine historijskog teritorija države BiH, hiljadugodišnje države, dvije trećine definitivno dajemo. Ako potpišemo, sigurni budite da ih više niko neće vratiti. To su iluzije. Hoće li to, dakle, biti potpis za novi rat. Naravno, možda ne rat, ako vojnici naše armije nisu spremni da ratuju ovako kao što su do sada, jer smo iscrpljeni i znamo svi s kojim ograničenjima i uz kakve teškoće i uz kakvu lošu logistiku, itd. Ali rat može da se vodi i gerilskim načinom i diverzantskim i stravičnim terorizmom i drugim vidom osvete i na jedan način koji može biti još stravičniji i pogubniji i po naš narod i po čitav ovaj prostor. Preveć toga, mi sve dajemo i gubimo i već sada smo izgubili. Ovo nije etnička podjela, kako mnogu kažu Nažalost u ovoj situaciji, čak i nažalost. Ona jeste nametnuta, diktirana, vojnom silom producirana, ali ovo je podjela, ovo je, zapravo, pljačka teritorija države BiH. Ovo je borba prije svega za teritorije. Jer da je etnička podjela, onda, gospodo, ne bismo se tako lako odrekli ni Zvornika, ni Bratunca, ni Vlasenice, ni Višegrada, ni Foče, ni Rogatice, ni Prijedora, ni Sanskog Mosta, ni Doboja, ni Jajca, ni tako dalje. To su sve gradovi u kojima su Muslimani po zadnjem popisu bili većina.” Suad Rešidbegović iz Tuzlanskog okruga je naveo da ne treba prihvatiti sporazum o podjeli Bosne i da se treba fokusirati na oslobađanje svih dijelova RBiH, a ne samo prostora sa dominantnom bošnjačkom većinom. Šaćir Redžepagić iz Sarajeva je smatrao da u tom trenutku nisu postojali dovoljni politički i vojni kapaciteti za cjelovitu BiH i da treba potpisati mirovni ugovor, iako nije bio zbog toga ali je mir neophodan “da se ne bi gubila nova mladost”. Bakir Alispahić je smatrao da predloženi plan nije bio povoljan za BiH i da se radilo o privremenom rješenju koje nije predstavljalo nikakvu garanciju za nastavljanje procesa razaranja BiH: “U ponuđenim rješenjima ne vidimo garancije da će se zakonskoj odgovornosti privesti počinioci najtežih oblika krivičnih djela protiv međunarodnog prava, genocida, zločina protiv čovječnosti i zločina protiv civilnog stanovništva i drugih, odnosno protagonisti i izvršioci politike nasilja, etničkog čišćenja, konclogora, silovanja i slično, koji su ovim metodama uspostavili svoje paradržavne tvorevine te takve sada nastoje pravno i politički legalizirati. Prihvate li se ponuđena rješenja, procjenjujemo da će u državama uspostavljanim na navedenim principima prevladati anarhično stanje bez pravne sigurnosti građana, naročito muslimanskog življa. Zakonski nivo će dobiti propisi koji su bili u funkciji etničkog čišćenja. Neće se moći osigurati uvjeti za gonjenje počinilaca najtežih krivičnih djela, koji će naći utočište u nekoj od konstitutivnih republika. Manjinsko stanovništvo će i dalje biti izloženo represalijama, povratak prognanih bit će onemogućen, a etnički i vjerski sukobi postat će latentni (…)” Ejup Ganić je tada naveo da je pitanje Neuma jedno od prioriteta i da je vidno neophodno da on ne bude dat “toj nekoj hrvatskoj republici”. Bez Neuma BiH bi izgubila jedinstven granični prijelaz i izlaz na otvorena mora koji bi u slučaju budućih sukoba bio vidno neophodan za dotur materijalno – tehničkih sredstava. “(…) Da se mi zaključamo, da nemamo ni komad međunarodne granice, to bi bilo samoubistvo. Vi ne možete sjesti u auto iz Sarajeva i otići u inostranstvo a da ne tražite dozvolu od Bobana i Karadžića. Mi možemo, šta ja znam, da imamo neki feribot od Neuma do Barija itd., naša je stvar da li ćemo razvijati dolje petrohemiju, trgovinu ili nešto drugo. Jednostavno, mnogo je uloženo u taj dio BiH, tamo, uostalom, ako izbrojite čije su kuće, najviše ima Sarajlija, sad, prema tome, to je prostor na kome se ne može popustiti.” Ismet Habibović je naveo da jedino rješenje leži u Armiji Republike Bosne i Hercegovina koja je “u stanju da uništi zatvor u kojem se našla BiH od strane ustaša i četnika, a da je čuvar tog zatvora organizacija UNPROFOR”. Prof. Hajrudin Numić je kazao kako “u biranju dva zla – nepravedni mir, odnosno nepravedni rat, treba izabrati nepravedni mir”. U ime Muslimanske akademske organizacije ‘Bosanka’ obratila se Azra Begić koja je navela da se probosanskoj strani zapravo nudi samo Sarajevo sa “avlija – državom” koju bi činile Zenica i eventualno Tuzla, ali je šokantna njezina tvrdnja da se Sarajevo mora sačuvati dok je u njezinom istupu jasno naglašeno da se Zenica i Tuzla mogu žrtvovati za neka druga mjesta: “Vi znate da je Zenica jedan poslijeratni grad, znate da je Tuzla grad koji tone… tu nema mjesta naše duhovnosti, nema tragova naše arhitekture… Sarajevo moramo sačuvati za nas, nema Bosne bez Sarajeva i nema Sarajeva bez Bosne.” Muhamed Nezirović je u svom obraćanju kazao da je katastrofalno što se daje mogućnost da se članice bosanske Unije poslije dvije godine mogu otcjepiti i proglasiti samostalnost, ali da je uslijed “ostanka svega 800 000 Muslimana u Bosni” mir itekako neophodan i da on glasa za njega. “(…) Ja sam jučer u ulici Kralja Tomislava vidio Brojglerovu scenu iz srednjeg vijeka. Pored jednog kontejnera jeo je i pas i čovjek u istom položaju, zato razmislimo kad kažemo ‘za’ i ‘protiv’, i kod tih naših dušmana će radikalne snage da spadnu, onoga trenutka kad prestane rat. Zašto se jednom ne kladimo u mir? Ja glasam za mir.” Tarik Sadović: “Uzmimo naprimjer slučaj mog Trebinja, gdje je protjerano oko šest hiljada Bošnjaka – Muslimana kao i Hrvata. Oni su danas rasuti po bijelom svijetu u preko 25 zemalja, a najviše u Danskoj, Švedskoj, Turskoj, Njemačkoj i Austriji. U BiH ih je danas oko 25 ili manje od 5 posto. Gdje će se oni vratiti? Ko će im to moći pogledati u oči i reći da se vrate dok su na vlasti oni koji su ih ubijali, maltretirali i protjerivali, oni koji su pred vratima čekali da se isele iz svojih kuća da bi se oni uselili. To je, nažalost, sudbina mnogih manjih mjesta gdje su Bošnjaci bili manjina. Ta mjesta više niko ni ne spominje. Jednostavno su precrtana, jer se i u ona mjesta gdje su bili u većini, a sada su okupirana, neće moći vratiti. Ne možemo graditi ni tu skraćenu Bosnu na toj izbjegličkoj katastrofi a niti se sad ponašati. Pošto su odgovori na sva tri pitanja postavljena na početku ovog izlaganja negativni, zaključujem da potpisivanjem Ženevskog paketa ne dobijamo ni mir, ni cjelovitu državu, ni povratak prognanih.” Dr. Bajram Redžepagić je naveo da je za mir iako je mir nepravedan, ali i da potpis ne znači kapitulaciju. Zijad Rešidagić je kategorično naveo da su razlozi protiv prihvatanja dokumenta ubjedljiviji i opravdaniji. Dr. Bećir Heljić da niko poslije etničkog čišćenja i ubijanja nema pravo odreći se bosanskohercegovačkih teritorija. Faruk Sijerić daje posebno zanimljivo poređenje: “(…) ako ga potpišemo za nekoliko mjeseci niški graničar će stajati na Kozijoj ćupriji ili 100 metara gore dolje (…)”. Halid Čengić iz Foče navodi: “Kad sam nazvao selam, znači za mir sam, ali za jedan pošten mir, nikako za mir u kome nemamo pravo na pošten život i na prostor (…)”. Načelnik Generalštaba ARBiH Rasim Delić je izjavio da bez obzira na trenutno stanje na terenu koje je katastrofalno po odbrambene snage “mi moramo nastaviti rat jer ćemo biti prisiljeni na to”. Smail Klarić, jedan od komandantana 4. korpusa ARBiH sa sjedištem u Mostaru je naveo da bez obzira na odluke neće dozvoliti nestanak Bošnjaka u dolini Neretve i da zahtjeva isti status i brigu za Mostar kakav to ima Sarajevo. Bakir Tanović je izričito bio protiv sporazuma o Uniji tj. podjeli BiH, za kojeg je rekao da derogira suverenitet i cjelovitost BiH. “Našem nacionalnom interesu ponajbolje odgovara jedinstvena, cjelovita država u današnjim njenim granicama, država u kojoj će svi njeni građani biti vraćeni na svoja ognjišta, a zločinci kažnjeni”. U ime delegacije iz Srebrenice, koja zbog otežanog transporta nije stigla na vrijeme, obratio se Fahrudin Salihović: “(…) Srebrenica je u prijeratnom periodu teritorijalno zapremala 530 kvadratnih kilometara prostora i imala je 35 hiljada stanovnika. Danas je situacija sasvim drugačija. Na prostoru od 140 kvadratnih kilometara sabijeno je 52 000 ljudi, žena i djece. Izvolite pa sami razmislite da li je podnošljiv život u ovakvom ambijentu u ovakvim uvjetima. Da bismo ekonomski opstali, trebamo imati prije svega cjelokupnu teritoriju Srebrenice. Ako imamo i cjelokupnu teritoriju Srebrenice a nemamo teritorijalnu povezanost s ostatkom naše Republike, također nismo u mogućnosti da opstanemo. Naime, opcija koja se nudi nama u ovom mirovnom paketu, teritorijalna povezanost – koridor prema Žepi i Goraždu – svakako je neprihvatljiv. Mi insistiramo i zahtijevamo da se traži teritorijalna povezanost s Tuzlom. Jedino u toj opciji možemo razmišljati o opstanku kakvom – takvom na prostorima na kojima se trenutno nalazimo (…)”. Nedžad Bektić se obratio u ime boraca Srebrenice kazavši da su u jesen 1992. godine borci istočne Bosne pod komandom Nasera Orića držali 95% srebreničke općine, 90% bratunačke, 60% vlaseničke i 50% zvorničke i da ih je pasivnost Komande Drugog korpusa ARBiH na čelu sa generalom Željkom Knezom spriječila u oslobođenju cijele istočne Bosne. “(…) Borci Srebrenice poručuju da je njihov izlaz i izlaz njenog naroda u povratku na vjekovna ognjišta i samo njihovo totalno uništenje ih može u tome spriječiti. Poruka boraca Srebrenice glasi – mi smo za mir, ali pravedan mir, jednom smo izigrani i prevareni i to više nikad nećemo dozvoliti.” Mirsad Ćeman je svoje izlaganje zaključio stavom da bez obzira kakva se odluka donese, narod mora biti na prvom mjestu. Mesud Duvnjak je zahtijevao da se oko ovog pitanja sprovede referendum uz pomoć međunarodne zajednice. Premijer RBiH Haris Silajdžić je u svom izlaganju naveo: ”(…) S međunarodnopravnog stanovišta, Savjet bezbjednosti UN-a je, naš poticaj, dakle, Rezolucijom 859, nedvosmisleno potvrdio da promjena naziva i unutrašnjeg ustavnog uređenja nema nikakvog utjecaja niti dovodi u sumnju međunarodno – pravni subjektivitet i kontinuitet države BiH kao ni njenog članstva u organizaciji UN-a. Ženevski dokumenti to u cijelosti, dakle, prihvataju. Prava i obaveze BiH, iz svih međunarodnih ugovora, ostaju nesporni kao i kontinuitet uspostavljenih diplomatskih odnosa i članstva u brojnim međunarodnim organizacijama. Njen ugovorni kapacitet je ovim modificiran, ali nije ničim umanjen. Unija zadržava vanjske međunarodno priznate državne granice (…)” Pozivajući se na činjenični podatak da je do sada u cijelom Podrinju, Vlasenici, Bratuncu, Srebrenici, sjeveroistočnoj Bosni, živjelo do 73% Bošnjaka, a da ih je do 15 000 ubijeno i 100 000 prognano, Izet Mehinagić iz Zvornika je kategorično odbio prihvatanje potpisivanja mirovnog sporazuma. Dr. Munib Maglajlić je smatrao da ponuđeni prostor ne osigurava mogućnost opstanka u njemu te da se svi ponuđeni papiri o miru trebaju odbiti. Dr. Abdulah Konjicija je također naveo da bi prihvatanje mira bilo pogubno uz konstataciju: “… ja nemam straha, sve što mi mogu uzeti, mogu život, a ja i to mogu podnijeti i radije ću glavu dati nego istočnu Bosnu i Krajinu.” Posebno je čudan bio istup Ismaila Hataba iz Trebinja, koji nije bio za cjelovitu BiH, “jer u njoj živi 44% Muslimana, pa po tom ključu Muslimanima i pripada 44% BiH”. Također, naveo je ono što se dobije i kada se formira Ustav u njega treba navesti da je to “država muslimanskog naroda”. Još je više šokantno što je Ismail za svoj istup dobio gromoglasan aplauz. Ispred boraca iz Bosanske krajine koji su se nalazili u sastavu 17. krajiške i 27. krajiške brigade ARBiH se obratio Sakib Ribić smatrajući da se rat treba nastaviti i da je on spreman sa svojim suborcima ići čak i na Grude ali da za to traži podršku Sarajeva. U ime Gačana se obratio Ismet Fazlagić prenoseći tople pozdrave prognanih stanovnika Gacka koji su spas pronašlo u dolini Neretve jedino uz molbu da ne budu zaboravljeni. Samir Šutković je naveo da “Srbe i Hrvate treba pobijediti ili im vratiti ono što su nama nanijeli (…) ne damo svoj Donji Vakuf, svoje Jajce, svoj Prijedor, svoju Bosansku Krupu, svoj Višegrad, svoj Zvornik, svoju Foču”. Netko Muhamedović je bio za prihvatanje sporazuma ali uz uvjet da se zatraže mogućnosti teritorijalnog proširenja bosanske republike u uniji republika. Irfan Ljevaković iz Tešnja je kazao da očekuju mir a ako ga ne bude da će vojnim putem probiti koridor kod Žepča i spojiti se sa slobodnim dijelovima. Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović je u svom obraćaju kazao: “Mi smo procijenili da je odbijanje najčešće bilo motivirano time što se nisu vratile teritorije. Recimo da se vrate teritorije… Da li je tad prihvatljiva formula? Za onoga za koga ni tada nije prihvatljiva formula, on može da zaokruži odgovor ‘Ne’. Mi smatramo da je velika većina ljudi ovdje bila motivirana time što je vidjela ovakvu kartu. Ne vjerujem da je ta karta bila pravično sastavljena, da je ona obuhvatila muslimanske (teritorije), da bi ovdje bilo (takvo) izjašnjavanje. Bilo bi ljudi koji bi tada, iz nostalgije za ranijom Bosnom i Hercegovinom, kako je izgledala, zajednička država muslimansko – srpsko – hrvatska, možda bi i tada bilo ljudi koji bi to odbili, ali nakon svega što se dogodilo, mislim da bi većina ljudi, barem u muslimanskom narodu, bila spremna prihvatiti novi koncept Bosne i Hercegovine, kao jedne unije, u kojoj bi muslimanske teritorije bile pod kontrolom bosanskohercegovačke vlasti. Mislim, to je bila naša procjena. Ako smo tu pogriješili, vi sad recite. (…) S druge strane, imali smo još jednu stvar u vidu. Može biti da je ovaj treći odgovor praktički negativan odgovor, znate, to je praktički odbijanje paketa, to je negativni odgovor, jer postoji samo da ili ne u ovom momentu, ono što se kaže – uzmi ili ostavi. Prema tome, to je praktički negativan odgovor, koji u svijetu odjekuje na neki način prihvatljivo. Ljudi će shvatiti da moramo odbiti paket jer teritorije nisu vraćene, jer to svako može razumjeti, posljednja domaćica u Americi može to razumjeti, i u Evropi, da ne kažem obaviješteni ljudi. (…) I ja mislim da, kad bi se sad većina našeg naroda pitala, naročito ona izbjegla većina, ona bi rekla: ‘Vratite nam teritorije, pa ću glasati za taj paket!’ (…) Referendum nije moguć jer je polovina ljudi odsutna, ali kad bi ona mogla da se skupi, ja mislim da bi svi rekli – hoćemo mir, ali vratite nam teritorije. To je bio glavni motiv što smo mi tako formirali ovo pitanje.” U nastavku sjednice, koja je bila otvorena za javnost, saopćeni su rezultati glasanja sabornika: za prihvatanje plana bila su 53 glasa, protiv 78 glasova ili 22,30%, dok je 218 glasova ili 62,64% bilo za prihvatanje plana ali uz uvjet da se silom vrati okupirana teritorija RBiH. Iz rezultata se može zaključiti da je većina sabornika bila za nastavak rata i odbijanje ženevskog plana o podjeli BiH na tri republike. Argumenti koji nisu išli u prilog pozitivnoj opciji su da bi bošnjački dio obuhvatao tek 22% zemljoradnički obradive zemlje, legitimisale bi se Republika Srpska i Herceg Bosna, dok bi povratak izbjeglica bio nemoguć. |