Neposredno pred kraj Prvog svjetskog rata, dakle u toku rata, reis Džemaludin efendija Čaušević piše muftijskim uredima i kotarskim vakufskomearifskim povjerenstvima u BiH o važnosti odgoja i obrazovanja mladih u BiH.

„Nakon velikih trzavica u prvoj godini (rata), kada većina škola bijaše zbog ratnih mjera zatvoreno, malo po malo se utvrdiše ratne prilike, škole se opet otvoriše ali bijahu slabo pohađane. Roditelji i staratelji odoše braniti cara i domovinu (Austorougarsku, čitaj Evropu) a ostaviše svoj sibjan na amanet onima, koji ostaše kod svojih domova. Nešto stoga što se nema tko vruće zauzeti za siročad a najviše zbog poteškoća prehranjivanja, oskudice i siromaštva opade strašno broj djece u školama.“

Reis je činio sve kako bi se broj muslimanske djece u školama povećao. Pozivao je vjerske službenike, učitelje i druge da djeluju „...na roditelje, očeve i matere da svoju djecu i štićenike što više šalju u školu, te da oni u tom budu na ruci riječju i djelima.“

Obećavao je stipendije učenicima srednjih škola, otvaranje đačkih kuhinja, gdje bi učenici dobivali toplu hranu te prostorije u kojima bi učenici zimi mogli učiti i spremati gradivo. (GHB, Arhiv IZ, zbirka: varia, sign: V-43-62_1918).

Evropa nam danas nudi dualno obrazovanje (učenje kroz rad), bolje reći moralno izumiranje?!

Priredio: Muhamed Hodžić