IBRAHIM KAJAN: Smrti i nema za onoga koji je poput rahmetli Enesa Čengića ostavio iza sebe ostavio tako golemi rad – knjige, koje su puno više od publicistike. S tim je knjigama, kojima vriejdnost postaje vremenom sve viša, obogatio i hrvatsku i bošnjačku kulturu. One isijavaju ljudskom prisnošću, težnjom da s enešto svoje doda svijetu. Želimo smiraj njegovoj duši, a Vama dobro i mir u srcu.

Fragment iz Dnevnika „Svila i krv“
Mali proslov o Enesu
Enes Čengić (Foča, 4. IV. 1926. – Zagreb, 17. VIII. 1994.), publicist i dugogodišnji direktor dopisništva sarajevskog “Oslobođenja” u Zagrebu. U Foči je završio građansku školu, a u Sarajevu Željeznički tehnikum. Nakon odsluženja vojnog roka 1946-1949., ostao je zaposlen u vojnoj službi do 1955. Novinarstvom se počinje baviti kasnije, prvo kao vanjski dopisnik “Oslobođenja”, a potom kao profesionalni predstavnik lista u Hrvatskoj. Znamenit je postao nakon objavljivanja četiri velika toma dnevnika S Krležom iz dana u dan 1983. godine, te cijeli niz knjiga monografskog karaktera o Gustavu Krklecu, Branku Ćopicu i drugim velikim autorima Jugoslavije. Najnačajniji mu je projekt Sabrana djela Miroslava Krleže u 50 svezaka 1977-1988.

S Enesom sam se viđao povremeno. Bio je vrlo vedar čovjek, izuzetno komunikativan, pun bosanskog duha i šarma. Bio je čovjek koji je, izgleda, “odrastao u šinjelu”, prilagodljiva duha novim vremenima. Na svakom je koraku afirmirao svoju užu domovinu, Bosnu i Hercegovinu. To je osobito izraženo baš u četvero-tomnom dnevniku S Krležom iz dana u dan, želio afirmirati Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo i ljude.

Enes Čengić: Htio bih se vidjeti s Papom
4. VIII. 1994.

Vrućine su nepodnošljive. Ni danas ne izlazim iz kuće. Javljam se samo telefonom. (...)
„Zdravo, zdravo...“ – čujem u slušalici. Ne prepoznajem čiji je glas.
„Ne znam ko je“ – kažem sugovorniku koji se upravo javio.
„Enes Čengić!“
„Zar si u Zagrebu po ovoj pasjoj vrućini?!“ – pitam s nevjericom.
„Tu sam. Dobio sam Behar i moram reći sve najbolje. Ovo što sam pričitao, zaista se vidi, prije svega, dobra urednička ruka. Ta svjetovna nota je važna!
„E, moj Enese, sve je užasno teško! Nisam imao pojma šta znači u našim prilikama raditi Behar, a početi bez dinara!“
„Znam, a znaš li ti kako je onaj hodža u nekom selu kod Banja Luke, kad su imali neki sastanak, rekao... Sluša on govoranciju nekog predsjednika – funkcionera: „Izgradit ćemo ovo, izgradit ćemo ono, pa ono, pa ono..., a hodža ustaje pa kaže: „Ma jes', hoćemo, znam ja nas – (....)...“ Nego, vidi: Čuo sam vijest da će se papa Ivan Pavao II. susresti sa hrvatskim i muslimanskim intelektualcima, htio bih ga vidjeti, trebao bih nekako biti u toj grupi....“
„Pravo da ti kažem prvi put čujem o tome. Ne znam ni da će doći. U Mešihatu sigurno znaju, ako je u organizaciji Kaptola...
„Da, u njihovoj je, nije u državnoj.“
„Raspitat ću se, pa ću ti javiti.... Bilo bi dobro da se vidimo, da pokupim „neku tvoju“ za Behar!“
„Odlično, krajem nedjelje, ako se slažeš?
„Dogovoreno. Haj zdravo, Allahimanet. Doviđenja...

Zbrkana HTV vijest o Enesovoj smrti...
18. VIII. 1994.
U kasnim poslijepodnevnim satima, gotovo predvečer, spremam se napustiti prostorije Društva i poći do Ediba Muftića. Prebacujem telefon na sekretaricu. Tek tada uočavam, jer me Mirsada nije upozorila, na signal neke već snimljene poruke.... preslušavam je: čujem plač i isprekidane riječi kroz glasno jecanje. „Nafa Čengić. Ibrahime, javljam ti da je jutros umro Enes, Enes Čengić. Javljam ti da znaš, eto, zdravno!“

Zapanjen sam i ne znam šta bih učinio. Da je odmah nazovem ili da odem do njihove kuće u Mlinima. Ipak, odlučih se javiti kasnije, jer ne znam, kad je poruka snimljena.

Pričam Edibu, već pri ulazu u njegov stan. Uto počinje i tv dnevnik. Evo vijesti o smrti Enesa Čengića. Potom slijedi filmski insert na kojem je Enes u vrtu (iza svoje kuće) prekriven spikeorovim glasom, biografijom koju čita mladi Kokot. Iznenada se Kokotov glas udaljava i potpuno nestaje, baš u trenutku započete rečenice o datumu i vremenu pokopa. Na vrlo neobičan način izranja Ljiljana Bunjevac Filipović i nastavlja čitati vijesti iz bijelog svijeta!

Na kraju Dnevnika gledateljstvu se ponovno obraća Ljiljana i saopćava da će se „pokop Enesu Kiševiću održati 23. kolovoza 1994. godine...“ Nisam vjerovao svojim ušima, šutio sam jer... jer, ako je to tako rečeno – morali su čuti i Edib i Hilda, možda sam doživio neku halucinaciju? Napokon, nakon cijele minute Hilda reče zaprepašteno: „Ma ljudi moji, jeste li vi ovo čuli?! Kaže žena da je pogreb Enesu Kiševiću!“

Nikada se, ni nakon emisije, niti neki drugi, naknadni dan, nije čulo izvinjenje Enesu Kiševiću!

Iznenadni odlazak Enes-bega Čengića
Zagreb, 19. VIlI. 1994.

Enes Čengić, portret iz godine 1965.

Jutros sam otipkao tekst brzojava u svoje ime i u ime članstva Preporoda, gospođi Nafi Čenić i kćerki Silvani.

Vrlo cijenjena gospođo Čengić!
Vama i Vašoj kćerki, Vašoj obitelji, šaljem izraze duboke sućuti za bolove koje trpite Enesovim odlaskom.

Enes je bio naš član i mi se ponosimo što smo ga imali u svojoj blizini, što je podupirao naše akcije koje su, u skladu s njegovim shvatanjem svijeta, proširivale horizonte svoje izvorne kulture, koje nisu patile od bilo kakve uskosti.

Smrti i nema za onoga koji je poput rahmetli Enesa Čengića ostavio iza sebe ostavio tako golemi rad – knjige, koje su puno više od publicistike. S tim je knjigama, kojima vriejdnost postaje vremenom sve viša, obogatio i hrvatsku i bošnjačku kulturu. One isijavaju ljudskom prisnošću, težnjom da s enešto svoje doda svijetu.

Želimo smiraj njegovoj duši, a Vama dobro i mir u srcu.

U Zagrebu 19. VIII. 1994. Ibrahim Kajan

Poslijepodne, istoga dana...
Smaila i ja smo kod Nafe Čengić, u popodnevnim satima, u njihovoj porodičnoj, ul. Mlinovi. oko 5 sati... Čujemo ženski glas: “...iznenada je umro Enes, dok se spuštao liftom u prizemlje svog stana u Draškovićevoj...“ Zatičemo Ulfetu Lojo, a Nafa je, izmorena, pokušavala bar malo sklopiti oči... Malo kasnije će doći i Seka Bajraktarević. Seka priča kako je zapamtila zadnji, skorašnji susret s Enesom, prije nekoliko dana. Sijelili su, a najviše se o Foči pričalo. O stradanju. za onoga rata Na kraju su "učili" ilahije i dijelove mevluda, zajedno. "Bio je baš veseo, ono, kao da je malo... hehehe! Ali, sve je te pjesmice iz dalekog djetinjstva znao napamet...“, - kaže.

Uto pristiže i Nafa. Najposlije dolazi vrlo elegantan mladić u bijeloj košulji i crnim hlačama. Predstavlja se, šalju ga iz Ambasade Bosne i Hercegovine, donosi telefaks saučešća gospodina predsjednika Alije Izetbegovića.
Nafa briznu u grozni plač. Momak sjedi, pokušava je utješiti, pa je najposlije nuka da pročita faks. Nafa čita i plače. Na kraju, kroz jecaje, kaže: Eto, nismo ga baš shvatili u početku... (misli na Aliju).


Dženaza
23. VIII. 1994.
Džennaza Enesu Čengiću. Mirogoj, govornici, počasna straža članova Društva hrvatskih književnika. Nafa mi govori, kada sam joj uz lijes još jednom izrazio sućut, da se javim Fabriu „zbog organizacije književničke počasne straže“. Vani sam ih vidio sve, kao i oni mene - vjerujem - pa ako su računali na moju malenkost bar će mi se jedan od njih javiti. Nije niko. Govore drže redom Nedjeljko Fabrio, predsjednik Društva hrvatskih književnika, Josip Šentija ispred Društva hrvatskih novinara i književnik Fadil Hadžić, intimus Enesov. O tim govorima ću kasnije govoriti, ali mi se svidio Šentijin, pa i Fadilov (...).