SAČUVAJ NAS BOŽE MILANOVIĆEVE KULTURE
Autor: Dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 04. May 2022. 13:05:14
PROF. DR. ADAMIR JERKOVIĆ: Previše je smutljivaca i svadljivaca, prizemnog vrijeđanja, uličarskog pokazivanja srednjeg prsta, dreke na novinare i neučtive prakse koja ne priliči nikome, a kamoli prvim ljudima u „banana republikama“ nastalim u procesu yu razdruživanja '90. godina prošlog vijeka. Ipak, dva lika su posebno upečatljiva. Bosanski Srbin Milorad Dodik, o kojem sam već pisao, i Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske, kojeg sam pominjao tu i tamo u više navrata. Milanović je svevremeno vrijeđao Bošnjake, kojima je poručivao da prvo uzmu „sapun pa onda parfem“ i njegovo „papagajsko“ ponavljanje da se izborni zakon mora urediti po pravilima HDZ-a, na temelju etničke pripadnosti i mjestu prebivališta.
U južnoslovenskoj areni godinama uglavnom vladaju politički patuljci, nedorasli kepeci što glumataju državnike velikog kalibra, koji kod običnog svijeta što čeka pozitivne promjene a njih nikako nema, izazivaju u najmnaju ruku osjećanja bijesa. Ovo se naročito vidi zadnjih godina. Previše je smutljivaca i svadljivaca, prizemnog vrijeđanja, uličarskog pokazivanja srednjeg prsta, dreke na novinare i neučtive prakse koja ne priliči nikome, a kamoli prvim ljudima u „banana republikama“ nastalim u procesu yu razdruživanja '90. godina prošlog vijeka. Ipak, dva lika su posebno upečatljiva. Bosanski Srbin Milorad Dodik, o kojem sam već pisao, i Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske, kojeg sam pominjao tu i tamo u više navrata. Milanović je svevremeno vrijeđao Bošnjake, kojima je poručivao da prvo uzmu „sapun pa onda parfem“ i njegovo „papagajsko“ ponavljanje da se izborni zakon mora urediti po pravilima HDZ-a, na temelju etničke pripadnosti i mjestu prebivališta. U konačnici, ovo bi bilo prenošenje dijela suvereniteta BiH na susjedne države. To je, zapravo, u najkraćem ogoljena suština ovog prijedloga. Milanović koristi do kosti svađalačku retoriku prema državnom vrhu BiH, ali optužuje i samog premijera Plenkovića za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa, iako obojica imaju isti cilj, do kojeg žele doći svako na svoj način. Za Plenkovića kaže da „ako već ima ogroman utjecaj u Briselu“, kako se hvali, zašto ga onda ne koristi za Hrvate u BiH nego dopušta da im se tamo „napijaju krvi“. Kaže da Plenković drži anesteziju dok Hrvatima u BiH „otkidaju političku glavu“ i zaključuje da je „premijer izdajnik“. Plenkovićeva ocjena je ispravna da je Milanović kod Bošnjaka stvorio odium „sapunom i parfemom“ i da ovu uvredu „neće isprati ni mostarske kiše ni Nijagarini vodopadi“. Nizom uvreda stvorio je Milanović nepodnošljivu atmosferu i unutar hrvatske političke scene, ali i van nje, kod Šveđana i Finaca, naprimjer, kojima je priprijetio da će blokirati njihov ulaz u NATO sve dok se ne riješi izborni zakon u BiH po mjeri HDZ-a. Stvorio je problem i sa Nijemacima i drugima u EU zbog svojih rusofilskih stavova. Izgleda da nije samo kod Orbana, prokazanog ruskog igrača unutar evropske porodice. Ali, za razliku od njega, koji snagom diktatora drži Mađarsku u pokornosti, Milanović nije ni blizu toga. Još je manji od bosanskog Srbina M. Dodika, sa kojim je blizak u otvorenom neprijateljstvu prema BiH. Plenković naziva predsjednika Hrvatske „karijesom“, a Milanović njega “Udbašenkovićem“. Realnost je nakon svega – sljedeća. Sve dok je predsjednik Hrvatske Z. Milanović sužen je prostor za poboljšanje odnosa dvije države. Plenković je mnogo vispreniji političar i kulturniji od Milanovića. On ne vrijeđa sa tolikim arsenalom gadosti, bar ne u međudržavnim relacijama, kao što to čini Milanović, koji ruši sve mostove na hrvatskoj političkoj sceni, a kako se čini i u BiH. Planeković ima takta, ali Milanović mu, ipak, ruši kapacitet. Razmjena uvreda stalno se pojačava: „karijes s Pantovščaka, lopovi, lažovi, banda, izdajnici, Udbašenkovići, štetočine, trovači, kukavice, bezveznjaci...“ Sve su to izrazi iz vokabulara predsjednika i premijera. Žaleći se javnosti Milanović kaže „nisam Gotovinu proglasio udbašem – on je (Plenković).


Tuđmanova škola
(Ilustracija: Šukrija Meholjić)

Spominje da mu je Plenković prijetio kada je postao predsjednik Hrvatske. Ozbiljni i odgovorni ljudi, a posebno državni „kapitalci“, morali bi izbjegavati ovake svađalačke priče, ne zbog sebe nego zbog državnog digniteta kojeg sada očigledno podrivaju. Što se tiče BiH oko koje imaju sporove kako da je „zarobe“ treba reći da Plenković posjeduje sofisticiraniji uklon. I mnogo je opasniji igrač, dok je Milanović ukoljica, „plići“ je i bahatiji, viri iz njega kabadahija i po tome podsjeća na Dodika. On je promijenio svoj politički profil, prešavši iz SDP lika u tvrdog hadezeovca. Naravno, zbog glasova, prije svega. Slično, kao što je Dodik kao „socijaldemokrata“ preuzeo mantru nekadašnjeg SDS-a i danas desničari u RS. Dok slušam ovu bujicu uvreda kojima se časte premijer i predsjednik „lijepe naše“, padaju mi na um riječi velikog književnika Miroslava Karleže „sačuvaj me Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture“. I, sad, vidi ovo. Hrvati bi trebalo da vode „nedorasle“ Bošnjake u Evropu, kako je superiorno sugerirao i najavljivao Dragan Čović, hvaleći se hrvatskom kulturom i evropeištinom. U federalnoj bh. stvarnosti, koja je mnogo kompleksija od hrvatske, ovakvih skaradnosti, na sreću, nema toliko. Iako u BiH djeluje preko stotinu političkih partija one, ipak, nemaju ovoliko pogibeljnih riječi (izuzimam SNSD) kao u susjednoj Hrvatskoj. Uljudno ponašanje je, ipak, osnova ljudske komunikacije. Stoga ne čudi zaprepašćenost Milanovićeve majke, starice od 85 ljeta, koja je, kako reče sam hrvatski predsjednik, „zgrožena mojom komunikacijom“. Podsjećanja radi, kada je hrvatski premijer Ivica Račan (koji je ustoličio Milanovića) stigao u posjetu BiH 27. jula 2000., predsjednik Alija Izetbegović mu je prebacio zbog separatnih razgovora sa bh. Hrvatima i „da mi očekujemo da se Hrvatska prema BiH ponaša kao prema cjelovitoj državi“. Račan mu je odgovorio oštrim tonom, ali pristojno, „da su neugodno iznenađeni ovim stavom, jer takav razgovor može samo pomoći u uspostavi stabilnosti u BiH“. Kao učesnik ovih razgovora izjavio sam da je „praksa otvorenog dijaloga, sučeljavanja argumenata i kontraargumenata bolja od prakse ranije hrvatske vlasti, koja je ispod stola radila protiv BiH, o čemu je govorio rekao sam „i premijer Račan“, koji je indirektno priznao „da će neke stvari koje su Hrvati blokirali, sada odblokirati“. Ni riječi o promjeni izbornog zakonodavstva. Ali, to je bilo 2000. godine. Nakon dva desetljeća od tada, ponovo je otvoreno pitanje izbornog zakonodavstva. Istorija se ponavlja – radi se ponovo ispod stola. Naravno ne sa bosanske strane. Nije teško pogoditi s koje. (Oslobođenje)

(Autor je bio savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića)