DR. MESUD A. RAMIĆ: Pitanje državne imovine i popuštanja međunarodnih predstavnika politikama koje su nas dovele u situaciju da ginemo, naizgled su nas postavile pred zid i bezizlaznu situaciju. A ne mora baš i biti tako. Međunarodni predstavnici nastupaju pragmatično i testiraju svoje modele i dalekosežne ideje na nama. Kad kažem nama, onda mislim na sve Bosance i njihovu državu Bosni i Hercegovinu.

Koruptivni političari
Kapitalistima obećavaju
Naša imanja prodaju.
Izbornim zakonom
Državnu imovinu otimaju
Naše da zapostave
Djecu bez zraka, zemlje i vode da ostave.

Sastavilo se ovih dana puno loših vijesti. Po riječima gospodina dr. Silajdžića pritislo sa svih strana. Nije naša politika toliko oslabila, koliko politike mimo ispravne gube tlo pod nogama. Razlog više, pa obećavaju svjetskim dužnosnicima da im mogu obezbjediti vrijednost na uštrb naše domovine i državne imovine. Kapitalizam sa jedne strane poznaje potrošača i tržište, a vidno je zasićeno i poteškoće u plasmanu su evidentne. Sa druge strane kapitalizam treba povoljnu ulaznu sirovinu, a zašto to ne bi bila nečija državna imovina. Protagonisti politika devedesetih sakrivenih iza nacionalizma preko izbornog zakona i oduzimanja državne imovine kupe simpatije i zalog međunarodnih pragmatičnih političara.

Ne treba biti dobar političar da se brojevi saberu. A ti brojevi opet kažu ponešto, pogotovo ako govore o kontinuitetu prava na izbor u jednom demokratskom društvu. Analizirajući broj glasova za Predsjedništvo BiH od 1996 - 2018, na hrvatskog člana Predsjedništva je otišlo 2.440.056 glasova. U totalu, za taj period na gospodina Komšića je otišlo 678.627 ili 28% glasova. Na sve ostale kandidate, uključujući i gosp. Čovića je otišlo 1.761.429 glasova ili 72%. Demokratija u izvedbi prve klase. Moglo bi se tako reći da nije gubitničke priče o ugroženosti. Naime gospodin Čović je svojom politikom u tom periodu zadobio povjerenje samo mizernih 19% u odnosu na sve glasove za hrvatskog člana, ne računajući one koji su otišli na gosp. Komšića. U suštini, udaviše nas i pumpa se slučaj Komšić odnosno Čović, a brojke kažu da ima sasvim dovoljno demokratskih glasova. Nabijaju Bošnjacima kompleks sa tezom da biraju hrvatskog člana, ali je u suštini loša politika dovela do gubitka pobjedničkih glasova. Malo mačku teleća glava, pa sad nije dobar izborni zakon. Brojke kažu da zakon „svoje radi“, očigledno je dobar za razliku od kandidata i njihovih politika. Ova plasirana politika nas više umara, nametanje i insistiranje na priči o ugroženosti je obesmislila svaki mogući kompromis i pokazivanje dobre volje. Gradite mostove koje ste porušili, to vam je put sigurnog povećanja udjela u zbiru glasova za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Bosanska politika i pluralizam od Mostara nema alternativu!

Pitanje državne imovine i popuštanja međunarodnih predstavnika politikama koje su nas dovele u situaciju da ginemo, naizgled su nas postavile pred zid i bezizlaznu situaciju. A ne mora baš i biti tako. Međunarodni predstavnici nastupaju pragmatično i testiraju svoje modele i dalekosežne ideje na nama. Kad kažem nama, onda mislim na sve Bosance i njihovu državu Bosni i Hercegovinu. U Ukrajini se trenutno odvija sve isto kao po obrascu koji je bio serviran nama. I u Ukrajini, kao onda kod nas, postoje velikodržavne ideje koje idu toliko daleko da se otvoreno govori o denacifikaciji jednog društva. Kad su vjetrovi promjena devedesetih zapuhali, Bošnjaci su prema tom obrascu ponijeli najveću žrtvu, ali držeći se ispravne politike i univerzalnih principa uspjeli su izaći kao pobjednici i avangarda čovječnosti za spomena. Što se mene tiče, ove druge politike u tom periodu su bile promašene i ravne vandalizmu. Tako će biti i sa Ukrajincima, pokupiće slavu a neko će na popravni među vandale. Druga faza, koju upravo pokušavaju da modeliraju međunarodni dužnosnici u Bosni je način preuzimanja državne imovine i njeno stavljanje na raspolaganje velikim korporacijama i globalnom kapitau. Ovaj i ovakav kapitalizam nema drugi put, a mi smo opet model na kojem se to treba provjeriti i usavršiti. Ti pragmatični međunarodni predstavnici nisu već nečim zadobijeni, oni se tek sad utvrđuju i pioniri su tog koncepta preuzimanja državne imovine i ubacivanja u globalne privatne finansijske tokove. Drugim riječima, kad se državi oduzme imovina onda može biti svačija samo bespovratno nije više naša, državna. Pošto Bošnjake nije direktno lomila globalna politika koju smo dobro razumjeli, nego komšijske vandalske politike, postoji opravdana bojazan da oduzimanjem državne imovine prvo prelijevanja ode u grunt velike Srbije, a znajući njenu državnu politiku to znači nestanak jednog civiliziranog, vrijednog i dobrog naroda. To bi bila posljedica, a suštinski bi to bio zalog Srbije i garancija da preko Bosne odnosno manjeg entiteta, prihvati novi koncept denacionalizacije jednog društva i smirivanje međunarodnih kapitalističkih apetita preko naše muke. To znači da djeca i unuci ovih sadašnjih generacija mogu slobodno da računaju da će plaćati danak za svoju vodu, zemlju i zrak nekim korporacijama i njihovim interesima.

Ova pojava se zove javno-privatno partnerstvo, a napredni model koji bude razrađen kod nas će se primjenjivati na druge slabe države i društva. Zato treba prihvatiti činjenicu da taj koncept postoji i ne gurati glavu u pijesak. Svakako se sve tektonski pomjera, pa ako ćemo biti pioniri nečega onda neka budemo pioniri zaštite života i dobra svih ljudi i njihovih prava na državnu imovinu. Vakuf, zadužbina ili zaklada bi mogao biti koncept koji bi se kod nas mogao nositi sa tim novim agresivnim kapitalizmom. Ako ovaj pritisak urodi plodom i ako Bosanci pokleknu pred oduzimanjem državne imovine, koja će u drugom koraku postati nečija privatna, onda najbolje neka postane bosanska privatna imovina. Na bankama stoji preko 10 milijardi maraka ušteđevine našeg društva. Da budemo jasni, nisu to pare malih radnika i sitnih privatnika, to je krupni kaptal koji pripada bosanskim kapitalistima ili novoj generaciji privrednika i poduzetnika, koji se tu pojavljuju sa jednim dijelom prve akumulacije kapitala. Jesu oni imali hrabrost i sposobnost, ali svakodnevnu dodanu vrijednost su pravile rukice, mozgovi i vrijeme mnogo malih radnika. Drugim riječima, od društva su to dobili pa neka sad dio toga društvu i vrate. Neka od svake kompanije uvakufe do maksimalno 15% na dvadeset godina i neka se taj dio novca prelije isključivo u manji bosanski entitet. Taj nerazvijeniji bosanski entitet nosi svoj potencijal, treba nove investicije, postoji radna snaga a i domaća je. Islamska zajednica se pokazala veoma vitalnom i sposobnom pomiriti, nacionalno, duhovno i materijalno, tako da vjerujem da bi mogla biti sposobna da taj oslobođeni kapital organizuje u korist našeg društva i države. Porodice su u potrebi i ne gledaju čiji je novac, bitno je da rade i serviraju svoje troškove. Zauzvrat vlast manjeg bosanskog entiteta bi dobila svjež privredni tok koji bi zaposlio ljude a imovina bi ostala i njihovoj i našoj djeci na raspolaganju, a nakon ugovorenog perioda bi se vratila u privatne ruke odakle je i potekla. Možda bi tako ojačala i bosanska politika od Banjaluke. A alternativu tome ne treba ni spominjati, svi je dobro pamtimo. Bolje je da dalje zajedno gradimo.