Bosnjaci.Net

FERID MUHIĆ: …pokazalo se da je moje putovanje u Tajan bilo paradigma cijelog mog života, odgonetka smisla svih mojih putovanja i svih mojih traganja. Život jeste putovanje u Tajan, u to nepoznato, nezapamćeno, ali i nezaboravljeno područje iz koga smo svi došli, sve do onih najtanjih žilica naših korijena! Sve što nastaje, sve što se rađa, dolazi iz istog mjesta, iz onog zajedničkog tajnog svijeta iz koga potiče sve na ovom svijetu, pa i sam ovaj svijet, i svi svjetovi! Na kraju i na početku svega jeste TAJAN, iz koga smo svi došli i u koji ćemo se jednom svi vratiti.

ŠEMSO AGOVIĆ: Vi znate: Muhić nije bilo ko. Znate da je višestruki akademik, izuzetno darovit pjesnik, književnik, filozof svjetskog renomea, „bošnjački Platon“, nepopravljivi zaljubljenik u planine, planinarski avanturista, ali ne znate da na njega nijedna od nabrojanih referenci – niti sve zajedno –, ne utiču u smislu da se ne bi družio sa čobanima, ratarima i seljacima, sa jednakim poštovanjem kao i sa direktorima, premijerima i naučnicima. O toj njegovoj istinski jakoj empatiji ćemo kasnije, osvrnimo se direktno na Putovanje u Tajan.

Rado čitam; dobra knjiga mi znači mnogo. Dobra knjiga je i rijetka knjiga: u moru novih izdanja poneko zasija kao meteor preko zvjezdanog neba, mislim literarnog. Upravo je takva Muhićeva Putovanje u Tajan. Štampana je 2021. godine u izdanju Connectuma iz Sarajeva.

Svakoj novoj knjizi prilazim s poštovanjem i ritualno: prvo pročitam recenziju. Recenzija je kapija kroz koju uđem u svijet što ga je autor stvorio svojim umjetničkim umijećem. A u ovom slučaju sam iznenađen, jer recenzije nema! Ubrzo sam shvatio i zašto – bila bi suvišna. Autor nam je sam sazdao čak dvije kapije – prolog i epilog, kroz koje naširoko možemo ući i pridružiti mu se na čarobno putovanje u Tajan. Ono će za nas biti metafizičko, a on ga je zaista izveo, vjerovali ili ne. Trajalo je deset dana i noći; start je bio u Skopju a cilj u njegovom rodnom selu Mahoju, u srednjoj Bosni.

Vi znate: Muhić nije bilo ko. Znate da je višestruki akademik, izuzetno darovit pjesnik, književnik, filozof svjetskog renomea, „bošnjački Platon“, nepopravljivi zaljubljenik u planine, planinarski avanturista, ali ne znate da na njega nijedna od nabrojanih referenci – niti sve zajedno –, ne utiču u smislu da se ne bi družio sa čobanima, ratarima i seljacima, sa jednakim poštovanjem kao i sa direktorima, premijerima i naučnicima. O toj njegovoj istinski jakoj empatiji ćemo kasnije, osvrnimo se direktno na Putovanje u Tajan.

Taj autobiografski roman Muhić je stvarao dugi niz godina. Stil pisanja je tipičan muhićevski – rečenice sa preciznom sintaksom su jasne, izraz slikovit i jak. Kompozicija podsjeća na DNK spiralu: jedna traka opisuje desetodnevno putovanje iz Skopja do Mahoja, a druga život Dječaka, jednog od glavnih protagonista, od njegovog sedmog mjeseca starosti do zrelog doba. Spojene, trake daju cjelinu koja obuhvata Muhićev život i život njegove primarne familije. Dinamika uvijanja pomenutih traka je fascinantna, i ne pušta čitaoca da stane s čitanjem. Hajmo onda prvo pogledati putovanje.
Muhića ne zanima trivijalnost i prosječnost: atraktivnost i ekskluzivnost su mu imperativ u poduhvatima bilo koje vrste. Ako treba planinarit – neka to bude kako niko drugi nije planinario i ne planinari. Planinariti (u našem slučaju putovati) znači sjediniti se s prirodom; postati njen sastavni dio, koji se sasvim uklapa u ambijent. Posljedično – sa sobom se ne smije uzeti nikakvo oružje, nikakvo oruđe, alat, sportske rekvizite, upaljač, svjetiljke, šator, čak ni hranu. Samo tako ćeš se zaista izjednačiti sa bićima u prirodi, samo tako ćeš ući u neku simbiozu sa njima, samo takvog će te prihvatiti. Muhić je postupio baš tako. Na dugi i opasni put krenuo je u patikama i goloruk. Jedina sermija mu je njegov kultni drenov štap.

I stvarno, uskoro na brežuljku Šar planine imamo sliku dženneta: čovjek sa povelikim štapom u ruci u praskozorje leži na travi, dok divokoze mirno pasu oko njega. Zaprepašteni čobani sa suprotne strane gledaju nevjerovatnu scenu i uzvikuju: Ljudi, čovjek pase divokoze! Tako su kasnije i oslovljavali Muhića prilikom njihovih susreta: čovjek koji pase divokoze.

Muhićevo "Putovanje u Tajan", u izdanju sarajevskog Connectuma (2021)
Knjiga se može naručiti na amazon.com

Muhićeva maršruta je išla svakojakim krajolicima: smjenjivale su se šume i polja, brda i doline, planine pune svakojakih opasnosti, i mada je bila u pitanju država SFRJ, u kojoj si smio svuda leći, ali nisi smio svašta reći, količina rizika je bila prevelika. Ali, Muhić je htio baš to.
Obećali smo da ćemo nešto reći o njegovoj empatiji prema ljudima. Na maršruti ih je susretao svakodnevno: od žena u podnožju Šare, koje su odgojene u islamskoj tradiciji sa lokalnim osobenostima, recimo kao to da pri susretu stranom muškarcu okrenu leđa, jer mu ne dozvoljavaju da im vidi lice. U tom položaju mogu i razgovarati sa njim, ali lice im vidjeti neće. Jedne prilike, negdje na Kosovu, upustio se u razgovor s mještanima, koji su insistirali neka ide dalje autobusom, a on ih je odbijao tražeći samo da mu približno objasne put prema Peći. Žene su okrenute leđima pratile razgovor, i jedna od njih je predlagala neka mu daju malo novca – jasno je da je u pitanju siromah i srami se direktno tražiti. Na Muhićevo objašnjenje da ima novca ali da želi pješice nastaviti, žena mu bez suđenja presudi na licu mjesta: Nije džaba rečeno – svako si je baška budala! Muhić, čovjek sa empatijom, mirno prihvata izrečeno pokazujući da sagovornicu razumije i da je poštuje. Skoro identična situacija se ponovila kad je razgovarao sa izvjesnim hadžijom, koji je imao jednaku zdravu seljačku pamet kao hanuma s Kosova, i hrabrost da postavi dijagnozu očiglednom pacijentu.

Svu Muhićevu literaturu, naročito poeziju, prožima jedan isti light motiv: ljubav. Univerzalna, ljubav prema svemu mogućem što čini život. Tako i u Putovanju u Tajan nailazimo na refleksiju vrijednu citiranja: „…ljeto ima dvije ivice: prvu prema proljeću, drugu prema jeseni. Ova prva ivica označava prijelaz iz toplog u toplije, iz bujnog u bujnije, iz radosnog u zanos! To je vrijeme kada nadolazeći sokovi života pune i preplavljuju svoje korito, kada se snaga počinje prelijevati preko rubova vremena u vječnost, a žeđ za nepoznatim u žudnju za još nedoživljenim. Jednom riječju, u ljubav.“

Nakon manje ili više neobičnih peripetija, od kojih treba pomenuti potjeru koju su za planinarem organizirali mještani područja blizu Mahoja, misleći da se radi o antijugoslovenskom teroristi-diverzantu, autor hepiendom završava pripovijedanje o čudesnom putovanju.

Dok vedri narativ ovog dijela romana, krcat divnim i detaljnim opisima prirode i zgoda tu vedrinu neposredno prenosi na čitaoca, ovaj drugi – sa Dječakom u glavnoj ulozi –, svojom dramatikom uzima dah čitaocu i u njemu izaziva najdublja osjećanja svih oblika: od tuge i ogorčenosti, do ljutnje i zgroženosti. Ništa čudno – autor nas suočava sa strašnom sudbinom Bosne, koju je paralizirala fašistička agresija pod plaštom Drugog svjetskog rata.

Kao što je već rečeno, glavni lik ovog dijela je Dječak, čije pravo ime nam autor ne otkriva, što dodatno budi radoznalost čitaoca: ko je on. Pažljiv čitalac će to otkriti, mada ta tajna nije toliko važna: Dječak može ostati anoniman, ionako je Bosna tog vremena puna „Dječaka“, sirotana bez jednog ili oba roditelja, često bez ikog svog. Groza fašizma nad Bosnom je pak neumoljiva i nemjerljiva.
Dječak ima majku Sadriju, koja je ispratila u partizane svog voljenog muža. Dječaku je tada bilo sedam mjeseci, a njegov babo Ismet se nije nikada vratio iz rata. Ili možda jeste jednom, kada je iz hladne rijeke izvukao Dječaka koji se davio, svog sina. On je slučaj ispričao majci i svima koji su ga o tome pitali. Ali Ismet je nakon spašavanja otišao neznano kuda, to su vidjeli mališani, Dječakovi drugari. Uprkos svemu Dječak nije mogao dokazati da ga je iz vode izvadio baš njegov babo, ali se nije ljutio, jer je istinu znao. Svejedno žudnja za babom zbog toga nije bila ništa manja.
Sadrija je u ratu izgubila pored muža i šest svojih brata. A uprkos toj tragediji ostala je časna i marljiva udovica, majka dvojice mališana.

Dječak je imao i svoju nenu Fatu, Sadrijinu majku. Poginula Sadrijina braća su njeni sinovi. I ona svoju tragediju podnosi stoički. Kao prava hanuma iz aristokratske familije ostaje duhom jaka i s vjerom u Stvoritelja smirena. Ostali su joj Dječak i njegov stariji brat; brinut će se nena o svojim unucima.

Muhić je u Putovanju u Tajan stvorio niz pozitivnih likova. Pa ipak, znajući da se radi o autobiografiji sa elementima istorijskog romana ne možemo govoriti da ih je stvorio, zato što ih je on samo opisao onakve kakvi su stvarno bili.

Na kraju, red je da iz epiloga eksponiramo autorovo kratko razmišljanje o Putovanju u Tajan, i o svima nama:

„…pokazalo se da je moje putovanje u Tajan bilo paradigma cijelog mog života, odgonetka smisla svih mojih putovanja i svih mojih traganja. Život jeste putovanje u Tajan, u to nepoznato, nezapamćeno, ali i nezaboravljeno područje iz koga smo svi došli, sve do onih najtanjih žilica naših korijena!
Sve što nastaje, sve što se rađa, dolazi iz istog mjesta, iz onog zajedničkog tajnog svijeta iz koga potiče sve na ovom svijetu, pa i sam ovaj svijet, i svi svjetovi! Na kraju i na početku svega jeste TAJAN, iz koga smo svi došli i u koji ćemo se jednom svi vratiti.“