Na današnji dan, 15.02.1970., rođen je akademik muftija Muamer Zukorlić u selu Orlje kod Tutina (Sandžak). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Medresu „Gazi Husrev-beg“ u Sarajevu. Studije filozofije šeriatskog prava (Usuli fikh) okončao na Islamskom univerzitetu „El-Emir Abdel-Kadir“ u Konstantini (Alžir), zvanje magistra stekao iz oblasti egzegeze Kur'ana (Tefsir) na Univerzitetu „El-Džinan“ u Tripoliju (Liban), a doktorirao je na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Bio je osnivač i redovni član Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU).

Funkciju predsjednika Mešihata Islamske zajednice Sandžaka i muftije sandžačkog obnašao je od 1993. do 2007, a glavnog muftije i predsjednika Mešihata IZ-e u Srbiji od njenog objedinjenja 2007. do 2014. od kada je muftija sandžački.

Bio je predavač u Medresi „Gazi Isa-beg“ i Fakultetu za islamske studije u Novom Pazaru. Profesor je na katedri epistemologije na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, čiji je ujedno osnivač.

Obnašao je funkciju dekana Islamske pedagoške akademije 2001, rektora Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru od njegovog osnivanja 2002. do 2008, a zatim i predsjednik Univerziteta od 2008. do 2016. godine.
Osnivač je brojnih institucija od vrtića do univerziteta. Pokretač izgradnje vakufa - džamija, centara, narodnih kuhinja. Osnivač je i lider Stranke pravde i pomirenja.

Nakon burnog i predanog intelektualnog rada za svoj narod u 51. godini života preselio je na Ahiret, 6. novembra 2021. u Novom Pazaru, ukop je obavljen u rodnom Orlju kod Tutina.
Njegovim odlaskom sa ovog dunjaluka ostala je jedna velika praznina u bošnjačkom narodu u Sandžaku i Bosni, ali i šire, koji iskreno žale za njegovim preranim odlaskom.
Izvod iz rubrike: DOBRI BOŠNJANI

U nastavku objavljujemo pjesmu Etne Mujević koju je napisala nakon preseljenja Akademika Zukorlića i kazivala na večeri velikana i sjećanja koje je priređeno u New Yorku u decembru prošle godine.

NA NAMA JE
Kažu: “Volio je Orlje!”
Volio je on proplanke i šume,
duge i hladne pešterske zime…

Volio je gorštačko lice sijede brade,
ukrašeno dubokim borama ponosa i garda,
iskonske borbe na putu progona i zala.

Volio je sandžačke nane
što rodiše ponosne sinove,
borce istine i pravde… Djecu što bezbrižno trče.

Volio je ptice selice, koje nostalgično lete
domu svome kad ugrije sunce.

Posebno je volio orla, što neukrotivo leti,
nedozvolivši da mu slome krila.
Volio je čak i onog malog vrapca,
što šćućuren čeka neke bolje dane, voleći ognjište svoje.
Kažu: “Volio je Orlje”
Ma, Muftija je volio sve što se Sandžačko zove!

Voljeli smo i mi njega!
Upijali sve njegove besjede i šale.
Slušali smo svaku izgovorenu riječ,
uklesali je u svaku ćeliju našeg bića.

Pričao je Muftija, mi slušali pomno.
Svaka njegova riječ, bila je muhur (pečat) naših misli i snova,
ponajviše našeg neizmjernog bola.

Bio je Muftija, akademik…a nadasve čovjek.
Izgaralo je srce njegovo za istinom, pravdom i vjerom u Boga.

Uvakufio je život za jedinstvo i dostojanstvo naroda svoga,
za osmjeh na licu svake djevojčice i dječaka
što će smiono i gordo hodati slobodarskim stazama
uspona i nade.

Gospodaru je bio draži i uze ga ka sebi,
a nama osta bolna praznina
i nijet da ispoštujemo velikog hinsana.

Uvakufio je sebe za sve nas.

Na nama je da slijedimo put našeg Gazije.
Da čvrsto stojimo na braniku istine i pravde,
koračamo dostojanstveno i smjelo … svi za jednog, jedan za sve.
Na nama je!!!