POTURI U SREDNJOVJEKOVNOM I OSMANSKOM PERIODU BOSNE
Autor: Ferid Ferko Šantić
Objavljeno: 28. Nov 2021. 15:11:36
 Osmanska riječ Potur ima potpuno drugačije značenje od slavenske riječi poturica ili poturčenjak, Turčin. Osmanska riječ pot, na starom osmanskom jeziku, imala je značenje bora, dok je stromanska osmanska riječ potur značila ono što je naborano, naborano, naborano. Osmanska ili turska riječ potur koristila se za označavanje odjeće s naborima, muških širokih pantalona, dugih košulja itd. |
U historijskoj nauci do sada se malo pisalo o Poturima. Na osnovu dosadašnjih saznanja i uvida u arhivsku građu i stručnu literaturu pokušao sam dati osnovne informacije ko su Poturi u srednjevjekovnom i osmanskom periodu Bosne. U prvim godinama širenja Turske Carevine na prostore etničke Bosne, turska administracija je zatečeno domaće, nemuslimansko stanovništvo, odnosno bosanske srednjevjekovne Bošnjane označila staroosmanskom riječju Poturi. U najstarijim sačuvanim historijskim dokumentima riječ Potur nije navedena na nekom od južnoslavenskih jezika (bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, srpskom) već je navedena na osmanskom jeziku -پۉتۆر = potur. Osmanska riječ Potur ima sasvim drugo značenje nego što ga ima slavenska riječ poturica, poturčenjak (skraćeno potur) sa kojom su se, u bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku, označavali novi muslimani, odnosno osobe koje su preko Turaka primili, islam pa su zbog toga, u srpskoj historijografiji, pogrdno nazivani „ Poturicama, Turcima...“
Prema tome osmanska riječ Potur, sa kojom je označeno domaće, nemuslimansko stanovništvo na prostoru etničke Bosne, odnosno sa kojom su označeni srednjevjekovni Bošnjani, nije slavenskog već osmanskog porijekla. Riječ Potur prvi put se spominje u historijskim dokumentima kao osmanska riječ a ne kao bosanska, crnogorska, hrvatska ili srpska riječ. To, u historijskim dokumentima najstarije sačuvano spominjanje osmanske riječi Potur, na prostorima Bosne, nalazi se u dokumentu vezanom za mušku djecu obuhvaćenu devširmom[1] , tj. u dokumentu koji se odnosi na prihvatanje dječaka u osmansku dvorsku i vojno-janjičarsku službu, odnosno u adžami-oglane.[2] Taj dokument u kojem se nalazi, na prostorima Bosne, najstarije sačuvano spominjanje osmanske riječi Potur, potiče iz 1539. god. [3] To je Kanunnama (zbirka zakona, napom. F. Šantić) iz 1539. god. za bosanski, hercegovački i zvornički sandžak. U Kanunnami se propisuje da se ispendža (lični porez koji su plaćali svi osmanski podanici bez obzira na vjeru, napom. F Šantić) od nemuslimana naplaćuje 25 akči a od Potura koji je oženjen 22 akče. Od punoljetnog a neoženjenog Potura uzimalo se na ime ispendže, isto kao i od kršćana, 25 akči. Istovremeno su Poturi - momci plaćali koliko i sinovi muslimana koji su živjeli sa ocem u istoj porodici... [4]
 Dio kanunname iz 1539. god. gdje se spominju hrišćani, muslimani i Poturi  Jasno razlikovanje hrišćana, muslimana i potura u kanunnamama |
Poznato je da je u Osmanskoj Imperiji bilo pravilo da su, van prostora Bosne, devširmom bila obuhvaćena samo nemuslimanska djeca. Međutim, bosanski muslimani su od 1515. god. dobili povlasticu, privilegiju da se i njihova muslimanska djeca obuhvate devširmom. Pored Bošnjaka ovu povlasticu su, nešto kasnije, dobili jedino još albanski muslimani i pripadnici kavkaskog plemena Abaza.[5] Prema osmanskim dokumentima u Bosni su postojale tri kategorije stanovništva koje su bile obuhvaćene devširmom: kršćani, muslimani i Poturi.[6] Kršćanska djeca obuhvaćena devširmom nazivana su adžami oglani - nemuslimanski dječaci. Muslimanska djeca, koja su bila obuhvaćena devširmom u osmanskim dokumentima su evidentirana kao sunetli-oglan = سۆنهتۆلۉغلآن što je značilo obrezani dječaci, osunećeni dječaci. Za treću kategoriju dječaka koristio se termin Potur-oglan = پۉتۆرۉغلآن što je značilo Poturski dječaci, dječaci od Potura.[7] Poslije ovog, u historijskim dokumentima najranijeg, spominjanja Potura oni se potom spominju u mnogim historijskim dokumenata. U carskoj zapovijesti iz 1589. god. bosanski beglerbeg se podsjeća da se i obrezani sinovi Potura-Potur ogullari koji su od davnina i po starom načinu uzimani iz Bosanskog ejaleta, ali koji ne znaju turski, smatraju kao adžami-oglani. Beglerbegu Halil-paši naređuje se da se dobro čuva da ne bi, suprotno carskoj zapovijesti, umiješao mladiće od drugih pod izgovorom da su to sinovi Potura.[8]
Nakon citiranja svih ovih historijskih dokumenata u kojima se spominju Poturi postavlja se pitanje: Koga je to u Bosni osmanska administracija označila staroosmanskom riječju Potur, Poturi?
Ko su bili ti Poturi? Zašto su tako nazvani?
Najkraći odgovor na ovo pitanje nalazi se ponovo u jednom od historiskih dokuumenata. U sultanskoj zapovijesti iz 1573. god. kadijama bosanskog, hercegovačkog i kliškog sandžaka se naređuje da ne prave nikakve smetnje anadolskom agi Ferhad-agi, koji je upućen da iz njihovih kadiluka kupi adžami-oglane bili oni od kršćana, muslimana ili od Potura - Potur taifesi.[9] Osmanski termin taifesi ima značenje: narod, grupa, pleme.[10]
 |
Znači, Poturi su bili poseban, nemuslimanski, narod koji je naseljavao prostore etničke, historijske Bosne. Staroosmanska riječ Potur, Poturi ne odsnosi se na vjeru, na vjersku pripadnost, već na narodnost. Sa njom je, na širim prostorima etničke, historijske Bosne označen jedan tadašnji narod-Potur taifesi-Poturi. Na pitanje zašto je taj nemuslimanski narod nazvan osmanskom riječju Poturi odgovor je, ponudio američki historičar Noel Malkom koji navodi: ... čudno je što ni jedan od naučnika koji su razbijali sebi glavu oko tog pitanja nije nikad ponudio najjednostavnije rješenje, a to je da izraz “potur” dolazi od turske riječi „potur“. Ta riječ označava vrstu vrećastih, naboranih širokih pantalona (turski pot znači bora) [11]
Upravo tako, riječ pot, u starom osmanskom jeziku imala je značenje bora, nabor, dok je stroosmanska riječ potur označavala ono što je naborano, naslagano u bore, plisirano (engl. pleat, fold, pleated). Osmanskom, odnosno turskom riječi potur označavana je odjeća na kojoj se nalaze nabori, muške široke pantalone, dugačke košulje i sl. [12] Današnja turska riječ poturlu, označva nekog ko nosi potur[13] , odnosno ko nosi jeziku kao poture pa albanski Akademijin rječnik ih definiše kao: široke muške pantalone kakve se nose u nekim dijelovima Albanije... [14]
 potur -turske muške krpene pantalone |
Na gornjoj slici je upravo Potur, odnosno poture kakve su, nosili muškarci u različitim dijelovima Turske Carevine vijekovima prije proširenja Turske Carevine na prostore Balkana[15] Dolazeći na prostore Bosne u XV vijeku Osmanlije su zapazile da domaće, muško stanovništva ima na sebi potur, poturlu, naborane i široke pantalone izrađene od grubog bijelog sukna upravo onakve kakve je nosilo osmansko stanovništvo u drugimm dijelovima Imperije. Pored naboranih širokih pantalona ovo bosansko srednjevjekovno stanovništvo nosilo je i naborane dugačke košulje koje su prekrivale tijelo sve do koljena.
Zbog toga su Osmanlije svo ovo bosansko stanovništvo, prvo u običnom govoru a kasnije i u zvaničnim dokumentima, označili kao Potur, Poturi.
Da su Osmanlije pri dolasku na prostore Bosne ovdje zatekli muško stanovništvo koje je, kao svoju nošnju, na sebi imalo naboranu,
nabranu, namrskanu odjeću na najbolji način potvrđuju slikovni prikazi na bosanskim srednjevjekovnim stećcima.
 |
Poturska, odnosno naborana, namrskana platnena odjeća kod srednjevjekovnih Bošnjana, odnosno kod nemuslimanskih i ženskih i muških stanovnika srednjevjekovne etničke, historijske Bosne
 |
 |
Iz svega gore navedenog da se zaključiti da su Poturi, na prostorima Bosne, u XV i XVI vjeku, u stvari, srednjevjekovni Bošnjani, odnosno autohtoni narod etničke Bosne, namijerno, od drugih nazivan pogriješnim nazivom Bogumili kako oni sebe nikad nisu nazivali. Bošnjane su, pri širenju Osmanske Imperije na Balkan, Osmanlije imenovale osmanskom riječju Potur, Poturi po njihovoj karakterističnoj nošnji na kojoj su se nalazili nabori. Bošnjani su i poslije priključenja bosanskog kraljevstva Osmanskoj imperiji zadržali svoj način odjevanja. Oni su na sebi imali svoju naboranu odjeću koja je po tome ličila na odjeću koju je nosilo seosko stanovništvo u drugim dijelovima Osmanske imperije. Pošto je ta odjeća Osmanlijama, pri njihovom dolasku na prostore Bosne, bila poznata kao potur, poture oni su po tome nazvali i bosansko srednjevjekovno, nemuslimansko stanovništvo, odnosno tzv. Bogumile. [16]
Postojanje poturske odjeće, potura, tj. odjeće sa naborima, kod Bošnjana, odnosno tzv. Bogumila, potvrđuje i zapis Benedigta Kuripešića iz 1530. god. U svojem putopisu, pri prolasku kroz Bosnu, Kuripešić bilježi: U pomenutoj kraljevini Bosni nasli smo tri nacije i tri vjere. Prvo su strosjedioci Bosanci... Drugo su oni koji se zovu Vlasima ili martolozima. Došli su iz Smedereva i grčkog Beograda a vjere su sv. Pavla. Treće su pravi Turci...Pomenuti hrišćani obiju vjerozakona odjevaju se gotovo kao i Turci... [17] Ovaj navod Pomenuti hrišćani obiju vjerozakona odjevaju se gotovo kao i Turci... sačinjen u najranijem periodu širenja Osmanske Imperije na prostore Bosne, odnosno 1530. god. na najbolji način potrvrđuje to da su srednjevjekovni Bošnjani imali odjeću koja je u velikoj mjeri podsjećala na odjeću novodošlih Osmanlija. Zbog toga su Osmanlije srednjevjekovne Bošnjane i nazvali svojom, osmanskom riječju Poturi koja je imala značenje oni koji nose naboranu, namrskanu odjeću koja liči na osmansku potursku odjeću.
Pored toga što su zadržali svoj način odjevanja veliki dijo Bošnjana, odnosno Potura je i nakon uspostave osmanske, muslimanske vlasti u Bosni, nastojao što duže zadržati i svoju srednjevjekovnu vjeru koja se u historijografiji pogriješno i zlonamjerno nazva bogumilstvom. Svoju srednjevjekovnu vjeru Bošnjani su označavali na dva načina i to: vjerom bosanskom ili kristijanstvom. Pošto su prezirali i katoličanstvo i pravoslavlje Bošnjani su svoju vjeru imenovali kristijanstvom u značenju da je to jedino pravo, originalno hrišćanstvo.
Nisu imali crkve, već su se zajednički molili u prirodi ili u svojim kućama. Učitelje su birali između sebe, i nisu imali posebnih sveštenika. Svako je ohrabrivan da nauči čitati Sveto pismo a ne da to radi samo sveštenstvo. Klanjanje ikonama su smatrali odvratnim idolopoklonstvom, a poštovanje moštiju svetaca sujeverjem. Bili su protiv krštavanja djece, jer djeca ne uviđaju značaj toga čina. Krst nisu smatrali svetim simbolom, već spravom za mučenje na kojoj je razapet najveći predstavnik dobra, odnosno Isus. Poricali su vaskrsenje tijela, smatrajući da samo duša može vaskrsnuti...
Osnova etike srednjevjekovnih Bošnjana bila je poštovanje života. Bili su protiv ubijanja, ne samo ljudi već svega što diše i što se kreće.
U ishrani su bili vegetarijanci pa su se zbog toga nazivali posni ljudi. Međutim, bilo je i onih koji su jeli meso, odnoso onih koji se nisu pridržavali ni nekih drugih bošnjanskih propisa ša su oni imenovani kao mrsni ljudi. U političkim pitanjima Bošnjani su bili pacifisti. Bavili su se uglavnom zemljoradnjom, zanatima i umjetnošću. Smatrali su da svako treba da živi od svojih ruku, pa je kod njih sramota bilo i davati i primati milostinju. Propovjedali su slobodu i jednakost među ljudima. Za razliku od zvaničnog hrišćanstva koje govori da je svaka vlast od Boga, Bošnjani su tvrdili da je sva vlast od Đavola.
Zbog gore navedenih karekteristika njihove duhovnosti, odnosno religije, mnogi autori, pa i Noel Malcom ukazuju na vezu između islama i srednjovjekovne Crkve bosanske odnosno Potura[18]. Crkva bosanska, odnosno Poturi su u svome učenju imali dosta dodirnih tačaka sa učenjem islama, ali i značajnih razlika. Historijska je činjenica da je proces prihvatanja islama u Bosni, i na Balkanu u opšte, bio veoma spor. Potvrđuje se to, pored ostalog, i postojanjem, odnosno prisustvom Potura - neislamiziranih Bošnjana praktično sve do XVIII vijeka.
Duže ili kraće postojanje Potura u pojedinim dijelovima etnička Bosne sasvim je logično. Historija svijeta pamti bezbrojne idejne i vjerske prevrate, te smijene različitih vlasti i režima. Nikad se nije desilo da je jedan novi vjerski ili idejni sistem odmah izbrisao u nekom narodu sve tragove njegovog prethodnog duhovnog života. To nije bio slučaj ni u Bosni pa bilo da su islam prihvatali Bošnjani, odnosno bosanski krstijani, katolici ili pravoslavni. Islam su bez sumnje u Bosni svi prihvatali, mada su nekadašnji Bošnjani kristijani, odnosno Poturi najčešće još dugo zadržavali neke manje ili više skrivene ostatke svojih ranijih vjerovanja. [19]
Puno je historijskih dokumenata koji se odnose na Poture, na njiovu duhovnost, kulturu... Ti dokumenti ne potiču samo od osmanskih, turskih... ili domaćih izvora već iz izvora latinske, rimske, austrijske... provinencije. Takav je i dokument Rerum turcarum commentarius koji je nastao početkom XVI vijeka, a publikovan je u Rimu 1636. god. Radi se o dijelu čiji autor je historičar Giovanni Battista Montalbani.
Motalbani je više godina proveo na prostorima Balkana koji su bili u sastavu Osmanke imperije pišući o historiji, geografiji, stanovništvu... tih prostora.
U svojim zapisima priličan prostor posvećuje i Bosni uvijek navodeći, uz njeno ime, da je to kraljevstvo. Posebno je interesantno da ime Bosne on piše u originalu Bosna mada ponekad koristi i latinski oblik naziva za Bosnu-Bosnae.
 |
Početkom 16. vijeka u djelu “Rerum turcarum commentarius”, pišući o Bosni, putopisac Montalbani, između ostalog, piše i o Poturima u Bosni: ...est aliud eo in regno hominum genus Potur appellatum, qui neqe Christiani sunt, neque Turcae circumeiduntur tamen, pessimique habentur.- ... U kraljevstvu Bosni nalaze se ljudi zvani Poturi koji nisu ni kršćani, ni Turci. Oni se obrezuju ali se ipak smatraju za loše vjernike.
 Poturi -...koji nisu ni kršćani ni turci... Poturi -...koji nisu ni kršćani ni turci... |
I na kraju svoje knjige, u indexu (sadržaju) Montalbani izdvja Poture kao narod upisućući njihov naziv sa velikim početnim slovom. Na isti način upisuje i Grke (Gresus) i ostale narode.
 |
U svojem Putopisu, koji je nastao u periodu između 1660. i 1680. god., Evlija Čelebi, na nekoliko mijesta, u Bosni i današnjem Sandžaku, spominje Poture, i poturski jezik... U opisu nekoliko mjesta E. Čelebi navodi da stanovništvo govori poturski (kao Poturi) a žive od trgovine. U jednom od mjesta E. Čelebi bilježi Poture, Bošnjake i Bugare.[20] Više osoba na visokim dvorskim, državnim položajima, paša, kadija... uz svoje ime nosilo je i dodatak Potur. Sa time su oni isticali svoju narodnosnu pripadnost, odnosno svoju pripadnost Bošnjanima. U prvom periodu, tj. u XV i XVI vijeku naziv Potur u Bosni se odnosio na sve Bošnjane. Potvrđuje se to i u Putopisu Evlije Čelebi koji vrlo često sve Bošnjake poistovjećuje sa Poturima.
Međutim, formiranjem i razvojem gradova, kojih na Balkanu, pa time ni u Bosni nije bilo prije širenja Osmanske Imperije na ove prostore, gradsko stanovništvo, kroz proces islamizacije počinje prihvatati drugačiji način odijevanja. Zbog toga su se poturska odjeća, odjeća sa naborima zadržala samo u seoskim naseljima, odnosno bia je karakteristična samo za seosko stanovništvo. Istovremeno se i sam pojam Potur, kao osmanski naziv za narod, za Bošnjane, počeo odnositi najčešće na seosko stanovništvo mada je Potura, u manjem broju bilo i u gradskim i prigradskim naseljima.
U svojem tursko-bosanskom riječniku iz 1631. god. [21] jedan od Bošnjaka Muhamed Hevaija Uskufi (rođen u Tuzli oko 1570 god.) prevodeći tursku riječ köylü - seljak navodi da je to bosanska riječ potur. Pri tome on navodi da je köjlü dendi=ista stvar kao i bosanska riječ potur.[22]
 |
Iako je, po svojem porijeku, riječ potur u cijelosti osmanska, turska ona se kroz period od stotinak godina odomaćila i postala bosanska. U svojem objašnjenu Muhamed Hevaija navodi da je riječ potur odrednica za sve tadašnje seljake bez obzira kojoj vijeri, kojoj religiji oni pripadaju. Poturi su bili i muslimani i kršćani/hrišćani. Ovo je samo jedna od ptvrda da se sa osmanskom riječju potur nije označavala vjerska nego, u periodu XVI vjeka narodnosna pripadnost, a kasnije je sa njom označavano najčešće seosko stanovništvo.
U tom seoskom stanovništvu sve do 20.vjeka sastavni dio svakodnevne odjeće bile su poture-naborane pantalone i dugačke košulje. Vidi se to in ovim starim fotogrfijama snimljenim u Bosni i Hercegovini.
   |
Pojam Potur, kao narodnosna odrednica, očuvao se do danas u bošnjačkim prezimenima Potur, Potura, Poturak, Poturović, Poturić... Toponimi, nazivi kao što su Potur mahala u Travniku i sl. takođe ukazuju na Poture kao narod. Narodnosni pojam Potur, sačuvao se i u bošnjačkim narodnim pjesmama i izrekama. Na primjer:
Otur Potur, ne der’ opanaka
ovdje nema za te djevojaka
(otur Potur =sjedi Poture, „sjedi seljače“)
Za same opanke, kao tradicionalnu seosku obuću u narodu se govorilo poture pa se i u narodnoj pjesmi pjevalo:
Hodi, dragi, otura,
Nemoj derat' potura!
Isto se tako za seoske čakšire, pantalone formirao bosanski naziv poturlije pa se u pjesmi kazivalo:
Morčakšire poskidaše
poturlije obukoše
(Morčakšire=lubičaste pantalone)
***********
Od naziva Potur, kao naziva za narod, kasnije naziva za seosko stanovništvo, nastao je u jeziku bosanskom i deminutivni oblik poturica u značenju: mali, siromašni, bjedni, seoski... Tako je nastala i uzrječica:
Baška lahur, baška ćiverica.
Baška meso, baška džigerica
Baška plemić, baška poturica
(lahur=svilena tkanina indijskog porijekla od koje su gospoda savijali saruke, čalme, ahmedijje, Lahore, mjesto u Indiji; ćiverica=prosta kapa)
U ovom slučaju ovaj deminutivni oblik poturica, koji je izveden od Potur, nema nikakve veze sa slavenskom riječju poturica=onaj koji je prihvatio islam, koji se „poturčio“. Isto tako sa riječju poturica u sintagmama (izrazima): Ehhhh, koja je ono poturica...; Ehhhh, koje su ono poturice..., označavana je osoba ili osobe koje su poltroni, ulizice, koje uz svakog pristaju, koje se svakom „poturaju“... radi nekog ličnog šićara, lične koristi. Od naziva Potur, kao odrednice za seooskog stanovnika, je i izvedenica poturluk sa kojom se označavalo neotmjeno, prostačko ponašanje.
Prema Poturima kao narodu često su se diskriminatorski ponašele i osmanske vlasti. Iz sidžila (sudskog protokola) sarajevskog kadije od 10.IX 1566. god. vidi se da su se kao svjedoci razdvajali Poturi od drugih muslimana. U ranije citiranom anonimnom rukopisu iz 1585. god. navodi se da su vladari svojevremeno zabranjivali miješanje Potura sa Turcima. Određena diskriminacija prema Poturima ogledala se također i u postojanju ne nekim mjestima, na primjer u Travniku, posebnih mahala za Poture kao i njihovih mezarja. [23] Nakon prelaznog razdoblja Poturi su postali emotivno najprvrženiji islamu. Zbog toga historijski izvori sve rijeđe spominju naziv Potur od kraja XVII vijeka mada se on u povremenoj upotrijebi, i na nekim rijetkim lokacijama, zadržao sve do polovine XVIII vijeka.
Engleski diplomata Paul Rycaut šezdesetih godina XVII vijeka piše o Poturima kako jedan dio njih pripada islamskoj sekti kadezadelija, kako su tačni i gorljivi u izvršavanju vjerskih obreda i propisa. Nasuprot ovima, jedan dio Potura, piše dalje P. Rycaut, je jako prevrtljiv. Ovi na jednoj strani čitaju Evanđelje na slavenskom jeziku, koje dobijaju iz Moravske i susjedog grada Dubrovnika, dotle istovremeno radoznalo izučavaju tajne Kur'ana i zakona na arapskom jeziku (šerijjata). Da ih ostali muslimani ne bi smatrali sirovim i nepissmenim oni afektiraju sa dvorskim perzijskim. Poturi se u Bosni, dodaje Rycaut, obrezuju i istovremeno se gnušaju slika i znaka križa.[24]
U jednom rukopisu anonimnog tursko-osmanskog pisca iz 1585. god. u kojem se opisuuje proces širenja islama na prostorima Bosne navodi se da se svijet u Bosni podijelio na tri grupe. Prva grupa, koja se povela za svjetiljkom Božije upute, spasila se bezvjerstva. To su bili pravi muslimani. Drugu grupu, koju su činili kršćani, držaći se kur'anskog načela vama vaša, a meni moja vjera, ostade tako u propasti bezvjerstva. Najzad treću grupu, koju autor naziva kolebajuća, činili su Poturi. Riječ Potur autor objašnjava kao polumusliman...Poturi uzimaju dvostruke zapise, i od hodže i od popa. Oni čuvaju bezvjerske propise ali bojeći se poniženja paze na ehlisunetski put. [25]
Osmanska riječ potur objašnjenja je i u rječniku tursko-srpskog jezika (Türkçe-Sırpça) izdatog 1997. god. u Ankari čiji autori su troje srpskih profesora. Tu je navedeno:
pot - bora, nabor na odeći
potur – 1. naborano mesto
2. poture, pelengaće
poturlu - u poturama, koji nosi poture[26]
Međutim, u srpskoj historiografiji zloupotrijebljena je osmanska riječ Potur-Poturi kao osmanski naziv za srednjovjekovne, nemuslimanske, Bošnjane koji su nosili specifičnu, naboranu, namrskanu odjeću (turski: pot=nabor). Ovo originalno značenje osmanske riječi Potur u srpskoj historijografiji je namijerno potisnuto uz nametanje objašnjenja kako je to srpska riječ koja ima značenje pola turčin, odnosno kako je to srpska riječ, srpski naziv za one koji su preko Turaka primili islam pa su tako, kao postali pola Turci. Na taj način je formiran srpski izmišljeni mit o tome kako su srednjevjekovni Bošnjani (pogriješno nazvani Bogumilima) koje su Osmanlije početkom XVI vijeka, zbog njihove karakteristične naborane, namrskane odjeće, nazvali Poturima, u stvari, po svojem porijeklu „Srbi“. Kroz guslarske pjesme, kroz djelovaonje crkve, kasnije kroz „književno“ stvaralaštvo, potom kroz radijske, televizijske, filmske... predstave, kroz školske programe, kroz nebrojene „naučne“ radove, odnosno na sve moguće medijske načine ovaj izmišljeni srpski mit je doveo do toga da je danas skoro cjelokupna srpska populacija ubijeđena u to kako su srednjevjekovni Bošnjani, odnosno Poturi, niko drugi do „Srbi“. Preko tog izmišljenog mita posrbljeni su i Hrvati i Slovenci i Dukljani (Crnogorci) i Makedonci i ...
REZIME
U prvim godinama širenja Turskog carstva na teritorij etničke Bosne, turska je administracija lokalno nemuslimansko stanovništvo, odnosno bosanske srednjovjekovne Bošnjake obilježila staroosmanskom riječju Poturi.
Osmanska riječ Potur ima potpuno drugačije značenje od slavenske riječi poturica ili poturčenjak, Turčin. Osmanska riječ pot, na starom osmanskom jeziku, imala je značenje bora, dok je stromanska osmanska riječ potur značila ono što je naborano, naborano, naborano. Osmanska ili turska riječ potur koristila se za označavanje odjeće s naborima, muških širokih pantalona, dugih košulja itd. Došavši u Bosnu u 15. vijeku, Osmanlije su primijetili da lokalno, muško stanovništvo nosi potur, poturlu, nabrane i široke pantalone. od grubog bijelog platna, tačno onako kako ga je nosilo osmansko stanovništvo u drugim dijelovima Carstva. Pored širokih pantalona u gužve, ovo bosanskohercegovačko srednjovjekovno stanovništvo nosilo je i nabrane duge košulje koje su prekrivale tijelo do koljena. Zbog toga su Osmanlije sve ovo bosansko stanovništvo, prvo u običnom govoru, a kasnije i u službenim dokumentima, označavali kao Potur, Poturi.
SUMMARY
In the first years of the expansion of the Turkish Empire to the territory of ethnic Bosnia, the Turkish administration marked the local, non-Muslim population, ie Bosnian medieval Bosnians with the Old Ottoman word Poturi.
The Ottoman word Potur has a completely different meaning than the Slavic word poturica or poturčenjak, a Turk. The Ottoman word pot, in the old Ottoman language, had the meaning of wrinkles, while the Stroman Ottoman word potur meant what was wrinkled, pleated, pleated. The Ottoman or Turkish word potur was used to denote clothes with folds, men's wide trousers, long shirts, etc. Arriving in Bosnia in the 15th century, the Ottomans noticed that the local, male population wore potur, poturla, pleated and wide trousers made of coarse white cloth, exactly as worn by the Ottoman population in other parts of the Empire. In addition to pleated wide pants, this Bosnian medieval population also wore pleated long shirts that covered the body up to the knees. That is why the Ottomans marked all this Bosnian population, first in ordinary speech and later in official documents, as Potur, Poturi.
Prof. Ferko Šantić
FussNote:
1] Devşir, staroosmanski: دوشيرمه - regrutacija, odnosno uvođenje u vojnu i civilnu službu mladića iz kršćanskih, a u Bosni i Albaniji i iz muslimanskih porodica kao i porodica Potura, koje je vršeno u Osmanlijskom carstvu.
2] džȁmòglān, (àdžami-òglan, àdžemi-òglan, adžamòglan, adžemòglan, džamòglan) m (ar.- tur.) < tur. acami oglan = strano dijete; tur. acami – strani, tur. oglan =dijete, dječak; acami oǧlan-strani dječak, strano dijete, strani sinovi;
-zdravi, bistri... dječaci koji su imali privilegiju da pohađaju specijalne visoke vojne škole u Turskoj Carevini. Bila je izuzetna privilegija da dijete bude primljeno u adžami oglane, pa su roditelji, nastojali na sve načine da se to ostvari. Međutim, u srpskoj historijografiji namijerno je stvoren mit o tzv. „danku u krvi“, odnosno o izmišljenom ”prisilnom” odvođenju muške djece. Dječaci koji su prihvaćani u adžammi oglane poticali su od nemuslimanskih roditelja, a u BiH i od muslimanskih kao i od roditelja Potura. Pored muslimana iz Bosne ovu privilegiju imali su jedino još i muslimani u Albaniji i muslimani sa Kavkaza-Abaze. U vrijeme boravka sultana Mehmeda Fatiha i njegove vojske u Bosni, u maju/junu 1463. god. on je, u okolini Jajca, na traženje domaćeg stanovništva dao dozvolu da se i muslimanska muška djeca iz Bosni mogu uzimati u devşirmu odnosno u adžami oglane. O tome je prvi pisao Safvet-beg Bašagić - Rdžepašić, u knjizi Povijest Bosne 1463. - 1850.god., (Sarajevo, 1900 god. i reprint izdanje - Sarajevo 1989. godine), te Adem Handžić, O janičarskom zakonu, (Prilozi za orijentalnu filologiju, 46/1996., Sarajevo, 1997. godine, str. 141 – 150)
3] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 1993.-1996., str. 170
4] Kanuni i Kanuname za bosanski, hercegovački… sandž.,OI u Sarajevu, Monumenta Turcica…, Zakonski spomenici, serija I, sveska 1, str. 56
5] Shaw, Historv of the Ottoman Empire, sv. I, str. 114 (piše tu riječ "potor")
6] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1993.-1996., str.166
7] Noel Malcom, Povijest Bosne, Zagreb, 1995. god. str. 56; Mustafa Imamović, Historija
Bošnjaka, Sarajevo 1993.-1996., str. 142-143
8] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1993.-1996., str.167
9] Mustafa Imamović, citir. dijelo, str.167
10] Historija BH iz Enciklopedije YU - JLZ 1983.g. str. 184
11] Noel Malcom, citir. dijelo, str. 143
12] Prof. Darko Tanasković, prof. Slavoljub Đinđić, dr. Mirjana Teodosijević, Türkçe-Sırpça (tursko-srpski rečnik) Sözlük, TDK Yayınları, Ankara 1997., str. 799
13] Noel Malcom, citir. dijelo, str. 143
14] Noel Malcom, Citir. Dijelo, str. 143
15] Orienlat costumes, By Max Tilke, New York, 1892. str. 64
16] S. Skendi, Crypto-Christianity in the Balkan Area under the Otomans,
“Slavic Re-view” 1967., str. 230, 233.
17] Benedikt Kuripešić-Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. God. Svjetlost,
Sarajevo, 1530. god., str. 26, 29
18] Noel Malcom, cit. dijelo, str. 53-55
19] Mustafa Imamović, citir. dijelo, str.170
20] E. Čelebi, Putopis, Sarajevo-Publishing, 1996., str. 379, 486
21] Rječnik koji je štampan 187. god. prije prvog rječnika srpskog jezika kojeg je Vuk Karadžić objavio 1818. god. u Beču.
22] Grupa autora, Muhamed Hevaija Uskufi, Univerzal, Tuzla 1990. god., str. 185, poglavlje: deveto, strofa: dvadeset peta.
23] Mustafa Imamović, citir. dijelo, str.174
24] Mustafa Imamović, citir. dijelo, str.173
25] Mustafa Imamović, citir. dijelo, str.171
26] Prof. Darko Tanasković, prof. Slavoljub Đinđić, dr. Mirjana Teodosijević, Türkçe-Sırpça Sözlük, TDK Yayınları, Ankara 1997., str. 799