KADA UČITE DJECU KAKO SE BOSNA VOLI PRIČAJTE IM O GAZIJI MUHAREMU ŠAHINOVIĆU HARIJU
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 21. Nov 2021. 14:11:31
Neka nam život Muharema Šahinovića Harija bude inspiracija i lekcija kakvi trebamo biti, da bi imali Domovinu i da bi Domovina imala nas.


ELMEDINA MUFTIĆ: Kad budemo pričali budućim generacijama o moralu, časti, hrabrosti, dostojanstvu, kada ih budemo učili kako se voli, brani i čuva Bosna, obavezno im ispričajmo priču o mladiću iz Bužima, Muharemu Šahinoviću Hariju, koji je imao džennetski osmijeh, srce lavovsko i dušu ispunjenu Bosnom. Ispričajmo im priču koja je portret hrabrosti na čijim prsima blista Zlatni ljiljan, kojim Harija Bosna odlikova, kao znak zahvalnosti za sve što je dao Domovini. A veliki Hari je Domovini dao sebe.
Bosna je bašča šehidska, iz utrobe njezine nicat će ljiljani krvlju šehida zalivani. Bosna je knjiga ispisana imenima onih koji su umirali za opstanak njezin. Bosna je slika, koju od snova o Bosni naslikaše sinovi njezini, bojom krvi koja nam daje nadu, ali i poziva na zahvalnost, jer bez njih, ne bi bilo ni Bosne ni nas.

Portret njegovog života, oslikan je Domovinom. Njegova istinska želja bio je šehadet na putu borbe za opstanak vjere, Bosne i Bošnjaka. Malo je godina u njegovom životu, ali previše herojstva je stalo u to malo godina, toliko da se riječima ne da opisati. Sve što se riječima otme, potvrdi se djelima. Ako se zapitamo šta je njegovo djelo, okrenimo se oko sebe i vidimo Bosnu, okupanu slobodom, suverenitetom i integritetom, i dobit ćemo odgovor.

Mladić koji je rođen u Bužimu, postao je sinonim za herojstvo, inspiracija za priču koja govori o časti i moralu, boja kojom se na platnu života nastoji oslikati portret hrabrosti kao primjer generacijama koje će tek doći da znaju kakvi moraju biti. Da znaju na kakvim se principima gradi opstanak i ostanak na zemlji bosanskoj, kojoj sudbina odredi da bude plijenom grabljivcima sa Istoka i Zapada, ali i iskušana prokletstvom izdajnika.

U bosanskoj knjizi zapisano je ime Muharem Šahinović Hari, da traje dok ima Bosne i Bošnjaka. Ime Harija u knjizi bosanskoj je slovo koje nas inspiriše da se za Bosnu moramo boriti ne postavljajući nikakva pitanja i ne tražeći nikakve odgovore. Njegovo ime je slovo o ljubavi, koje nas nadahnjuje i objašnjava da se Bosna voli više od života, više od sebe. Harijevo ime je slovo o hrabrosti koje je trajna poruka nama i dušmanima, kakve gazije i kave sinove ima Bosna, kave lavove porodi Bošnjakinja, koji su spremni umrijeti, svjesni da smrti za one koji se bore da pobjedi Istina, pravda ne postoji, da je šehadet put u vječnost i put u historiju onih čija imena ostaju trajno zapisana na stranici velikana, kao što će trajno biti zapisana na kapijama dženneta.

Ako bi pokušali opisati Harija, svaka riječ bi bila oskudna, toliko herojstvo se teško može prevesti u riječi, ali ipak se treba odvažiti i riječima dunjalučkim oslikati šehida.

Hari je bio jedan iz stroja bužimskih vitezova. Gazija sa snovima ahiretskim. Putnik u vječnost, koji je u očima i srcu nosio Bosnu. Gazija kakvog može da iznjedri samo grumen zemlje bosanske, koji u grudima nosi srce hazreti Hamze, koji se ne boji umrijeti za Bosnu, nego se boji živjeti bez Bosne. Bio je od onih na koje se računa u svakom momentu, i onda kad nemoguće postaje jedina mogućnost, Harije znao nači način, da poraz pretvori u pobjedu, da izvrši povjereni zadatak, da ohrabri saborce, da skine teret brige komandantu, a da pri tome agresorima očita lekciju hrabrosti, odlučnosti i odanosti. Momčić koji je sa devetnaest godina preuzeo odgovornost odbrane Bosne od agresora, iz bitke u bitku kalio se ratnika, bez kojeg se teško mogla osigurati pobjeda. Uvijek je bio tamo gdje ga je agresor najmanje očekivao. Prvi, u stilu onih koji žele da prvi ugledaju svjetlo pobjede, otvaranje kapija džennetskih, miriš krvi šehadeta, ulazio je u bitke.

U stroju 505. viteške bužimske brigade, gdje rame uz rame stoje heroji, gdje se hrabrost dokazuje ko će biti prvi, Harije nekako imao posebno mjesto. Osmijeh džennetski kojim ga Gospodar obdari, išeratio je na šehida među gazijama, na Hamzu među Hamzama, na ime koje će ispunjavati srca patriotizmom kad god ga spomenu. Njegova hrabrost se ogledala u smirenosti i potrebi da se izvrši svaki zadatak, da se uzme svaka kota, da se probije svaka linija, da se ostvari podjeba. Nije se predavao nikada, jer odustati, značilo bi izgubiti, a Harije nije gubio, jer šehidi ne gube, ni onda kada budu pogođeni smrtonosnim metkom ili gelerom.

Za komadnata Nanića, za 505., za Hamze, za 5. korpus za Armije R BiH, za Armiju R BiH, za Bosnu, Harije je bio borac koji ne zna pogriješiti, koji tačno zna kad je kritičan trenutak, kad se lomi bitka, kad se ne smije nazad pod cijenu života, i uvijek je izao naprijed i uvijek je to značilo pobjedu. Previše je tereta nosilo to mlado biće, previše i za hrabrost, previše i za sve pobjede, izdizao je Hari svoja gazijska prsna ionda kad su mnogi zalijegali na zemlju i trčao u pobjedonosnu trku mnogo puta kad su svi padali od umora.

U dvadeset jednu godinu života stalo je toliko bitaka, od zarobljavanja zločinca Martića, preko napada na Bosansku Krupu, „Munje 93“, februarske ofanzive na Grabežu, „Breze 94.“, „Mostobrana 94.“, bile su to bitke protiv izdajničke falange Abidićevaca u prvoj i drugoj autonomiji, iz svake od njih mladić sa osmjehom džennetskim i srcem lavovskim izlazio je kao pobjednik.

Dok Bosne ima, a bit će je Allahovim emrom do kijametskog dana, pamtit ćemo onaj trenutak u kojem i hrabrost počinje sa povlačenjem, kad i optimizam gubi na samopouzdanju, kad i sreća gubi nadu, trenutak u agresorskoj operaciji „Breza 94.“, kad se naši kasne sa napadom, a četnici porbijaju linije, kad komandant Nanić onako uznemireno hoda oko „kruške“ i posljednjom nadom koja se zove Hari u motorolu šapuće, kako bi zavaro i strah i neizvjesnost i dušmane, „Hari, odoše četnici u Bužim, Hari“... samo par minuta je trebalo, da zvuk glasa komadanta Nanića probudi svaki damar hrabrosti u Harijevim prsima, da se proguli tekbir s njegova jezika, da se po ko zna koji put isprsi pred sudbinom i onako kako samo šehidi mogu, povede svoje Hamze u još jednu pobjedu.

Hari nije sanjao dunjalčki san. Harije je sanjao da će Bosnu u Džennentu gledati, da će se šehidskom dovom i zalaganjem za Bosnu vječno boriti. Gospodar Svjetova, Hariju je ispunio želju, postigao je šehadet. U rejonu Rajnovca, Velika Kladuša 21.11.1994. godine, u direktnom okršaju sa izdajničkom bratijom, s tekbirom na usnama posljednji put na Dunjaluku isprsio se veliki sin bosanski Muharem Šahinović Hari, da svojim prsima zaštiti Bosnu, da bude njezin štit i na Dunjaluku i na Ahiretu.

Kad budemo pričali budućim generacijama o moralu, časti, hrabrosti, dostojanstvu, kada ih budemo učili kako se voli, brani i čuva Bosna, obavezno im ispričajmo priču o mladiću iz Bužima, Muharemu Šahinoviću Hariju, koji je imao džennetski osmijeh, srce lavovsko i dušu ispunjenu Bosnom. Ispričajmo im priču koja je portret hrabrosti na čijim prsima blista Zlatni ljiljan, kojim Harija Bosna odlikova, kao znak zahvalnosti za sve što je dao Domovini. A veliki Hari je Domovini dao sebe.

Neka nam Harijev život bude inspiracija i lekcija kakvi trebamo biti, da bi imali Domovinu i da bi Domovina imala nas.