U New Yorku ispred Generalnog konzulata Srbije, u organizaciji „The Rally For Her Justice“ održani su protesti za istinu, pravdu i protiv nekažnjenih srpskih masovnih ratnih zločina, genocida, kao i seksualnog nasilja u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, tri decenije je od početka srpske agresije, pored genocida i masovnih ratnih zločina, pripadnici srpske vojske planski su silovali preko 70.000 Bošnjakinja, Albanki, Hrvatica, a još uvijek su bez pravde, još uvijek država Srbija kao nosilac fašističkog projekta nije kažnjena. Institucije Srbije ne da nisu kaznili ratne zločince već su obezbijedili utičište hiljadama srpskih ratnih zločinaca koji su pobjegli od pravde u Bosni, Hrvatskoj i Kosovu, i lagodno žive u Srbiji. Ovo se više ne smije tolerisati.

Na protestu su govorili članovi institucija savezne države i grada New Yorka, te predstavnici institucija iz albanskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda, odnosno Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

- Danas sam se pridružila Reliju za njenu pravdu, da se borim protiv nepravde počinjene nad našim balkanskim sestrama.
Seksualno nasilje je nepravedna uzročnost rata za žene širom svijeta i ovi ratni zločini ne mogu ostati nekažnjeni.
Naša tijela nisu oružje u vašim ratovima!, - poručila je zastupnica Skupštine savezne države New York
Nathalia Fernandez, ćerka roditelja imigranata, odgajana da razumije dobrobit snažne radne etike.

Pored brojnih govornika, prisutnima se ispred bosansko-hercegovačke dijasporalne zajednice u New Yorku obratila Berina Njemcević Kadribeg, koja je preživjela žrtva srpske genocidne agresije.

- Rat u Bosni i Hercegovini je počeo u aprilu 1992. godine, kada sam imala 8 godina, malo mlađa od moje kćerke Zarre. Rat je završio otprilike 4 godine kasnije, kada sam imao 12 godina, koliko je sada godina mog sina Hišama.
U proteklih 30 godina moji sugrađani i ja smo živjeli sa posljedicama ovog groznog i nepravednog rata. Shvaćam težinu riječi - zločin i koristim je sa velikom savjesnošću – počinjeni protiv nas, jer nisu na odgovarajući način adresirani i uglavnom ostaju nepriznati i nekažnjeni.
Moje djetinjstvo je bilo duboko pogođeno ovim ratom. Devedesetih, cijeli svijet je vidio ljudsko uništenje, bijes, ludilo i smrtonosna ubijanja masovnih razmjera, i ne bih željela da ijedno ljudsko biće, posebno dijete, ovo doživi.
Ja sam, međutim, jedna od srećnika. Za razliku od bezbroj drugih, preživijela sam program "etničkog čišćenja" koji su izveli bosanski Srbi uz podršku JNA, kasnije Vojska Srbije i Crne Gore.
Jedan od najzabrinjavajućih aspekata rata u mežunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini je to što se dogodio "pravo pred nosom svijeta", dok je ostatak svijeta svjedočio zločinima u "realnom vremenu", a ipak za četiri godine nemilosrdnog ubianjanja nevinih civila nisu uspjeli pronaći rješenje.
Brojke su zastrašujuće: ubijeno je 200.000 ljudi, uglavnom Bošnjaka i Hrvata; 50.000 žena je silovano, a za mnoge se vjeruje da su neprijavljene, žrtve u rasponu godina od mladih djevojaka do starijih žena; 2 miliona ljudi raseljeno, otrgnuto iz svojih domova i pretvoreno u izbjeglice.
Istraživanja su pokazala da je rat posebno štetno djelovao na djecu naravno i odrasle. Bila sam jedno od te djece, koja je vidjela pustoš u mom rodnom Sarajevu, živjelo se u strahu i ne shvaćajući šta se dešava. Mnogi su patili od posttraumatskog stresnog poremećaja, svakodnevno se boreći da prevladaju anksioznost, depresiju i razne poremećaje ponašanja. Disruptivno ponašanje, pretjerana osjetljivost, agresivni poremećaji, antisocijalno ponašanje i hiperaktivnost su neki od načina na koje se ovaj poremećaj manifestira.
30 godina kasnije, ratni zločini i genocid počinjeni tokom rata u Bosni i Hercegovini uglavnom ih negiraju kao i presude internacionalnih sudova u Den Haagu koji su presudili da je nad Bošnjacima počinjen genocid, kao drugi zločini protiv čovječnosti.
Nažalost, kao što svi znamo, postoji tužna historija sukoba na Balkanu, pri čemu je region "bure baruta" za međunarodne sukobe dubokog razaranja, uključujući Prvi svjetski rat. Imajući to na umu, očigledno je da međunarodna zajednica ne može priuštiti sebi da zažmuri na ono što se dogodilo u Bosni kada se Jugoslavija raspala.
Trideset godina kasnije, možemo vidjeti da je došlo do tragičnog nedjelovanja međunarodne zajednice, koja je bila svjesna da su pojedini narodi u Bosni ugroženi, ali nije bila voljna učiniti ono što je potrebno da im pomogne. Svako od nas ima odgovornost da uči iz ovih neuspjeha i da se posveti zaštiti i čuvanju najosnovnijih ljudskih prava – na život, dostojanstvo, sigurnost.
Bolno je pamtiti, ali je opasno zaboraviti, zaključila je Kadribeg.

Ističemo, organizatori i svi koji su se obratili, istakli su sramnu ulogu države Srbije, koji nakon presduda za masovne ratne zločine, genocid... još uvijek skrivaju ratne zločince. Pored toga državna politika je destruktivna i ratnohuškaška kako prema Bosni i Hercegovini tako i prema Kosovu.