BOSANSKA PRIČA VEĆ ODAVNA NIJE SAMO PRIČA
Autor: Aziz Hurem
Objavljeno: 25. Oct 2021. 18:10:58
AZIZ HUREM: Vi vrlo dobro znate ko je koga napao 1991. godine, vi dobro i jasno znate ko je imao vlast nad kime i danas vrlo dobro i savršeno znate ko prijeti oružjem i vojničkom čizmom. Bez obzira koliko oni tvrdili da rata neće biti i da oni nikoga neće napasti i koliko god nas uvjeravali - mi znamo šta smo preživjeli a ni njihove priče od prije trideset godina nismo zaboravili. Osim toga ovim koji prijete svojim komšijama nisu čisti računi sa Bugarima, Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, Bosancima i Hrvatima. Sa Mađarima im za sada stvari dobro stoje jer su obojica skrenuli u desno. Dakle dovoljno govori činjenica da skoro sa svima sa kojima dijele granicu su u nekom razračunu i sukobu.
Vjerujemo da gospoda u Briselu i u USA savršeno zna s kim ima posla pa nas upravo čudi njihovo oklijevanje i ne odlučnost.
U mojoj maloj čaršiji bijaše jedan siromah imenom Sadik kojeg nisu baš voljeli. Samo kad je trebalo uraditi neki težak posao onda bi mu iskazivali neku lažnu simpatiju i kazivali lažne priče da je on k'o biva neko ko je čestit i pošten i može najteže zadatke uspješno riješiti. Laskali su mu da je važan mjesni faktor, da ga svi cijene i da samo tako istraje. To laskanje je trajalo tako dugo kao i Sadikov zadatak. Kad obavi dogovoreni posao poslodavac bi mu dao mizernu novčanu naknadu i istog trenutka bi ga zaboravio. Sadika se više niko ne bi sjetio sve dok mu bude trebao.

Nije on bio siromašan od uvijek. Zapravo njegov babo bijaše jedan od aga i begova u toj župi. Čovjek od stasa i glasa. Pred njim se ustajalo, blago klanjalo i šutilo. Njegovog babu su slušali i cijenili, uvažavali i poštivali. Njegova riječ je bila pametna, zadnja i teška kao malj. Bogatsvo i imanje im je izgradilo i osiguravalo zavidan status u bližoj i široj okolini.

I sve je to trajalo dok je babo bio živ i još kratko iza njegovog života. Ali baš nekako poslije babine smrti državne vlasti počeše planirati i razmijerati našto preko njegovog imanja. Uzduž i poprijeko preko imanja koje ostade Sadiku iza babe, a bio mu je jedini nasljednik. Ni on sâm nije znao šta to rade geometri. Pitao je onako u mimohodu, bojažljivo kao da ga se ne tiče i kao da to nije njegova zemlja : šta će to bit, šta to mjere, i šta će pravit? Odgovor je uvijek bio ne jasan i ne potpun. Haman da ni geometri nisu znali ili nisu smjeli kazivat.

Brzo poslije toga doćeraše mašine, bagere. Radnici lopatama i krampama počeše da kopaju po sred imanja. Vidjelo se da država pravi cestu. A kazuju da će pored ceste biti i želj. pruga. Osim toga, cestu i prugu su dalje trasirali pravac preko Sadikove šume. A uz cestu su planirali fudbalski stadion i nekoliko stambenih zgrada. I sve to preko i na širokom imanju koje su stjecali i obrađivali njegovi djedovi i pradjedovi već vijekovima.

Sve je to Sadik saznao tek kad je otišao u općinu da pita šta to rade sa njegovim imanjem.
"Pa znate g. Sadik-beg mi ćemo vama dati dvosoban stan u jednoj zgradi kad to napravimo. Dobit ćete i posao u fabrici, tu će vam biti redovna i dobra plata. Ostavite tu kuću, prodajte goveda i ovce i preselite se u grad. Znate, ovaaaaj, ….. putevi i pruge su od višeg društvenog i državnog značaja. Moramo praviti i stambene zgrade, počinje industrijalizacija, gradimo fabrike, zapošljavamo radnike a oni moraju negdje blizu stanovat. Možemo i vašu suprugu zaposliti ako ona želi, .....“. Nabrajao je još mnogo argumenta taj općinski činovnik a Sadik je znao i bio ubijeđen da je to ipak pljačka i uzurpacija i da niko nama pravo da mu oduzima imovinu. Išao je i u Sarajevo u vladu a ovi su samo slijegali ramenima i govorili da oni tu ne mogu ništa prekrajati, - te da je to naređeno i sve je još davno u Beogradu planirano i nacrtano.

Sadik nije pristao na ponude koje su mu općinari nudili. Ostao je u svojoj kući. Gotovina se brzo istopila, štale zjapile prazne, a Sadik i njegova sirotica obijali pragove sudova i sudnica hraneći ne zasita advokatska usta. Već odavno su počeli da žive na kašičicu čekajući pravdu tako dugo da su došli skoro do prosjačkog štapa.

*****

U evropskoj bašti tamo negdje na jugo-istočnoj sunčanijoj strani u ružičnjaku ima jedna posebna mirisna ruža koju bi htjeli svi da uberu. Ima jedna djevojka koju bi htjeli svi da ožene, i jedan biser kojim bi htjeli svi da se zakite. Tu čednu djevu žele svi paše i veziri, svi sultani i carevi da vide na svom dvoru. Najprije – po svaku cijenu - oni najbliži s lijeve i desne strane iz komšilika su posegli svim oružjima i oruđima da je prisvoje, otmu, razvlaste, da joj izbrišu ime i prezime, da je iz korijena iščupaju i presade tamo negdje, da je zagrade, pregrade i podijele. I tako već dugo, vijekovima oko te djevojke se nedmeću, svađaju i koplja lome – niko drugi do komšije. A ona odolijeva gorda i ponosna jer zna da bi u tuđoj bašći uvehla i sasušila se.

Bosna se zove ta djeva. Bosna i Hercegovina imenom i prezimenom. Sve su je vojske gazile i otimale se za nju ali nikom nikada nije pripala. Bar ne na duži period. Svi su polagali pravo na nju bez ikakva osnova. Ona je samo jedna kao i svaka druga u sastavu negdašnjih kraljvina, carevina i republika ovakvih ili onakvih. Njeni narodi su uvijek u slozi, harmoniji i miru živjeli i radili. Nikada se nisu klali i svađali osim kad neko iz daleka upetlja svoje prste. Jedni drugima išli na slave i veselja, posjećivali se u radosti i žalosti. Solidarni bili prema tuđinu kao i prema svom rođenom. Njezin narod, cijeli bosanskohercegovački je uvijek znao i bio svjestan da im neko s polja, izvana želi da zamrsi račune, da ih posvađa i okrene jedne protiv drugih obečavajući im blagostanje, komfor, slobodu, širinu, sreću, vlast i sve ostalo. Vrlo rijetko i vrlo na kratko su to neki uspijevali. Ali kad tuđinac ili tuđinci vide u šta su zagazili i da su gurnuli u nesreću i svoje i druge narode onda se brzo povuku i odu svojoj kući. A narod bosanski i hercegovački nastavi i dalje živjeti u slozi i miru.

Uvijek je tako bilo sve do posljednjeg rata odnosno do poslednjeg ataka tih komšija koji htjedoše da podijele i pregrade Bosnu. I danas još uvijek otvoreno i javno se miješaju u sve bosanske unutrašnje i vanjske rabote. I ne odustaju s nadom da će bosanski narod prestat da pruža otpor i namjerom da iščupaju bosanskohercegovačko korijenje i presade to u svoje županije, kotare, šumadije, ...

Ta dvojica komšija – do duše oni sa Istoka više, gramzivije, brutalnije, i otvorenije nego ovi s zapadne strane to transparentno rade već tri decenije. Najprije agresijom i vojnim sredstvima a potom diplomatskim, pravnim, policijskim, ekonomskim, kulturnim i svim drugim.

*****

Bosna je u Turskoj i Austrougarskoj monarhiji bila i predstavljala mnogo važniji i veći faktor nego u Kraljevini SHS (gdje se uopće ne spominje) i nego u Titovoj Jugoslaviji u kojoj su i dalje nastavili da vode generalnu politiku oni koji su sjedili u Beogradu. U tom beogradskom orkestru je bilo vrlo malo Bošnjaka i Bosanaca. Bilo je samo onih koji su se odrodili i igrali „njihovu“ muziku. Bosansku glavu su Vlado Maček i Dragiša Cvetković još 1939 god. stavili na mesarski panj. No nije im to uspjelo jer su Bošnjaci bili vezivno i tvrdo bosansko tkivo koje se nije moglo zanemariti. Pedesetak godina kasnije, istim putem su krenuli i iste namjere i ciljeve su imali F. Tuđman i S. Milošević. Sporazum u Karađorđevu u martu 1991 između ove dvojice je pečatiran bosanskom sevdalinkom pjesmom „Nema te više Alija“ asocirajući na Bosnu. Dakle mislili su na to da nema više Bosne odnosno da će ju međusobno podijeliti. Danas, trideset godina poslije, istom stazom u istom ruhu nastupa srpskohrvatski dvojac današnjeg tročlanog predsjedništva. Jedan mudro i sofisticirano drugi brutalno i otvoreno uz debelu podršku svojih mentora. Čak je ovaj - robusni član - koji se ponaša kao slon u staklari a kao vrhunac svoje bahatosti najavljivajući svoje sijelo uz muziku i pjesmu u kabinetu u zgradi predsjedništva najavio da će pjevati istu pjesmu kao što su pjevali Tuđman i Milošević u Karađorđevu prije trideset godina.

Jasno je i to treba javno kazati da njima, ali i još nekima smetaju Bošnjaci čija kultura se malo razlikuje od njihove. Uporno i permanentno tvrde i druge ubjeđuju da muslimani, njihova religija i bogomolje ne pripadaju Evropi i da su tu kao surogat. Te bosanske odnosno bošnjačke “dobre“ komšije se utrkuju bezkrupuloznim lažima i spletkama kod evropskih moćnika da što više okaljaju obraz Bošnjaka, propagirajući da je Bosna ne funkcionalna država sa opasnim elementom. Pa se pitamo kako je ta Bosna opstajala hiljadu godina i nikada u njoj nije pucala puška dok ju tuđin i stranac nije pohodio.
Bosanski narodi a posebno Bošnjaci nikada nigdje i nikoga nisu ugrožavali. Bili su lojalni svim carevinama, kraljevima, vladarima i režimima. Ratovali i borili se za tuđe carevine pod tuđom zastavom od Egipta i Perzije do Monte-Meleta, Galicije, Hoćina i Tataristana. Tada nisu nikom smetali i bili su vrlo dobri ljudi, dobri vojnici, nikom nije smetala njihova kultura, islamska vjera i običaji a mahrame i šamije njihovih žena nije niko ni primijetio.

Danas, kada ti isti Bošnjaci zajedno sa druga dva naroda i sa ostalim građanima žele da imaju svoju državu u kojoj će svi zajedno da kreiraju unutrašnju i vanjsku arhitekturu – postaju kost u grlu nikom drugom nego onima sa kojima su do jučer dijelili državu.

Svi politički čimbenici u Evropi i Svijetu znaju i u to su više nego sigurni da Bošnjaci neće i ne žele nikog ugroziti. U evropskom okeanu oni su samo nekoliko bezznačajnih kapi koji ne pretstavljaju nikakav značajniji faktor. Ali potrebno je da ih se predstavi kao evropska opasnost baš i upravo iz razloga da bi svi oni koji hoće da ih pregaze imali alibi za svoje namjere i djela.

Tragedija koja je zadesila Bosnu i njene narode '92 – '95 a u kojoj su najvišu cijenu platili Bošnjaci je dovoljan dokaz da manji narodi ne mogu ugroziti veće. Toga su svjesni svi politički svjetski moćnici od Brisela do Est-Rivera ali čuvajući hatora i leđa jedni drugima najlakše im je da račun plate najmanji i najslabiji.

I na kraju:
Gospodo na gornjoj etaži ma gdje se nalazili i bilo kakav posao obavljali ne zaboravite tri male stvari ili pojave:
-malu bolest,
-mali požar i
-mali nacionalizam.

Vi vrlo dobro znate ko je koga napao 1991. godine, vi dobro i jasno znate ko je imao vlast nad kime i danas vrlo dobro i savršeno znate ko prijeti oružjem i vojničkom čizmom. Bez obzira koliko oni tvrdili da rata neće biti i da oni nikoga neće napasti i koliko god nas uvjeravali - mi znamo šta smo preživjeli a ni njihove priče od prije trideset godina nismo zaboravili. Osim toga ovim koji prijete svojim komšijama nisu čisti računi sa Bugarima, Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, Bosancima i Hrvatima. Sa Mađarima im za sada stvari dobro stoje jer su obojica skrenuli u desno. Dakle dovoljno govori činjenica da skoro sa svima sa kojima dijele granicu su u nekom razračunu i sukobu.
Vjerujemo da gospoda u Briselu i u USA savršeno zna s kim ima posla pa nas upravo čudi njihovo oklijevanje i ne odlučnost.