USTANI, ŠAMPIONE!
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 01. Oct 2021. 15:10:15
SAID ŠTETA: Neumorno pero bez dlake na jeziku, dobrotvor, humanista, nadasve dragi prijatelj, baš kao i dugogodišnji novinar i vrstan književnik, rahmetli Isnam Taljić, kojeg je opet Midža nekada davno zaposlio u sarajevsko “Oslobođenje”, bili su moj korektiv u pisanju, uvijek od pomoći. Sa Midžom drugujem puno godina i još učim.


Dok sam pokušavao u glavi posložiti spoznaje o tome šta neljudi mogu poturiti svijetu kao normalno, što je nekada bilo sramota od koje se zaziralo i sklanjalo da se ni preko usta ne prevali, pogođen uvredama da se pridružim bezobraznom sijelu, došlo je ono što skoro šest desetljeća nije kucalo na moja vrata. Bolest! Probudila me nesnosna vrtoglavica i gubitak kontrole pokreta. Povlačim se bez mogućnosti da u računaru napišem i slovo. Rana jutra u kojima sam cijedio svoje inspirativne riznice kako u književnom tako i novinarskom naboju, postala su prazna. Umanjeno telefonom komuniciram sa svijetom i već se javljaju oni iskreni prijatelji zabrinuti gdje sam. Nekima govorim o svom stanju a nekima ne, jer sam se nadao da će to potrajati dan ili dva, ali ono potraja puno duže. Sjetih se dragog prijatelja koji u tegobama oko rođenog brata odlazi u Bihać i posvećuje se njemu. To je moj novinarski uzor Faruk Midžić-Midža, ali i književno sito, jer je sve moje kolumne, priče i pjesme znao pročitati prije objave i reći pobjedonosno “Bravo šampione!”

Neumorno pero bez dlake na jeziku, dobrotvor, humanista, nadasve dragi prijatelj, baš kao i dugogodišnji novinar i vrstan književnik, rahmetli Isnam Taljić, kojeg je opet Midža nekada davno zaposlio u sarajevsko “Oslobođenje”, bili su moj korektiv u pisanju, uvijek od pomoći. Sa Midžom drugujem puno godina i još učim.

Šaljem “sms” poruku samo da ga pozdravim i upitam kako je i gdje je, a on osjećajem kojeg samo rijetki nose a to je odlika istinskog čovjeka, pita me kako sam? Nisam mu mogao sakriti. Napišem mu ukratko da su u toku pretrage mog zdravstvenog stanja i da sam pod nekom privremenom terapijom dok se ne utvrdi konačna dijagnoza a Midža poručuje: “Ustani, šampione! Dolazim u nedjelju iz Bihaća i idemo zajedno to riješiti.” Ono “ustani, šampione” poput mehlema pokri svaku posjekotinu koju su neljudi ostavili na mojoj duši. Nije to bilo laskanje kakvim se svijet kiti nego istinsko čovjekoljublje kojeg sve više ovom dunjaluku fali. Već u ponedjeljak me zove telefonom i predlaže da u utorak rano idemo kod doktora Rahmana Kovača u Kantonalnu bolnicu Zenica na Odjel neurologije gdje je dr Rahman načelnik odjela, a Miža sve već dogovorio.

- Nemam uputnicu za taj datum, tek sam naručen za mjesec, odgovaram mu. U svom stilu opsova uputnicu i potvrdi da se nađemo ujutro ispred bolničke kapije. Taj dan me nazvao bar dvadesetak puta uvjeravajući me da će sve biti dobro ako Bog da i izvještavajući koga je kontaktirao od doktora da mi pomognu što bude trebalo.

Sutradan dolazim pred kapiju bolnice već dovoljno pokretan da mogu hodati pravo, nalazim mog Midžu kako ljubazno uz osmijeh starijoj sestri pojašnjava dok mu mjeri temperaturu da su kod njega moji papiri za bolnicu, a ja eto malo kasnim, radim u policiji. Nasmijem se dok prilazim da mi sestra izmjeri temperaturu i nastavljamo bolničkim krugom usporenim korakom. Midža je redovan onkološki pacijent već godinama.

- Kakvoj policiji dragi Midža, upitam ga. “E, šampione, ako sam uspio sedamdeset i neke prići Titi na željezničkoj stanici u Zenici i slikati se s njim, kako neću znati šarmirati jednu sestru na kapiji da nas pusti?”

Šutim i divim se toj energiji koja isijava iz očiju doajena novinarstva, ratnog urednika “Oslobođenja” čovjeka koji je nosio pripreme u “Slobodnu Dalmaciju” i štampao novine pa kroz barikade se provlačio da bi istina stigla do čitalaca. Pomislih onako postiđeno, nisam ja nikakav šampion moj dragi Midža. Ti si šampion i to ćeš zauvijek biti u mojim očima. Ti koji evo sedamdeset godina koračaš u dobru, a lopovima vičeš “lopovi!”



Ja sam tek umoreni ratnik sa perom, kojem se za ruku zalijepila zastava istine pa mu je valja nositi i kada noge ne slušaju. A ako i napišem nešto više, to su samo uhvaćeni sokovi moje duše koje pero pretvara u slova, riječi i rečenice. Sve to možda nikada neće zatrebati svijetu koji se pretvorio u vizuelno bez vizije, pa se pokazivanjem slikom pretvara u jedinu komunikaciju između homo sapiensa. Da ne ustvrdim ljudi, jer to obavezuje upisati karakterne vrijednosti koje nemaju a koje su kao stabla starinske voćke ostavljena da zarastaju u korov savremenosti, čitaj nakaradluka. Lijepo se ne može definisati, pa tako postaje teška prepreka na putu novopridošlih moždanih vijuga kojima je umor strogo zabranjen i preporučuje se selfi jer izaziva bezrazložno divljenje. Nako, budalasto!

Stižemo pred ured doktora Rahmana. Ne čekajući da nas završe obavijestiti kako prijem bez uputnice nije moguć, te da u protivnom treba platiti pregled, Midža odmah s vrata okreće se doktoru, onako krajiški, čvrsto i sa povišenim tonom kao da naređuje govori mu.

- ”Pregledaj mi šampiona doktore! Koja bolan uputnica? Znaš li ti da si ušao u njegovu knjigu “Batonove priče” kao jedan od najboljih ratnih doktora? Said je pisac, novinar. Šampion, hej!”

Ovdje me istinski obuze stid jer sam se upravo rukovao sa doktorom o kojem sam čuo sve najljepše od mojih ratnika i samo zabilježio onako izvorno, ne osjećajući se niti jedan trun velikim a pogotovo ne šampionom.

Nakon dopler tretmana krvnih žila vrata kod ljubazne doktorice Lejle koja me umiri optimizmom i stručne ocjene dr Rahmana, odlazim sa ubjeđenjem da će se moje stanje uz naredne korake stabilizovati. Osjećao sam se nekako lakši. Ispred bolnice sunce je otjeralo maglu. Hodimo u korak moj novinarski uzor i ja. Šampion Midža kojeg tako dozivam unutra da mi duša odzvanja sretna jer hodim s ljudima. To mi u amanet ostavio moj rahmetli otac, “Samo sa ljudima sine”. Tamo sam već davno smjestio i ovog istinskog čovjeka. Tamo još ima mjesta samo za ljude. Tako će biti sve jer u mojoj ruci koja podrhtava od umora, nikad od straha, ostaje zastava istine do zadnjeg daha. Hvala ti moj šampione Midža!