Hodim našim krajolicima i tragam za lijepim i nalazim. Prije neki dan pohodio sam Krajinu i grlio Unu, a onda duša povuče dizgine pa krenuh, što bi rekli mahsuz, jer dugo odgađam posjetu čovjeku koji me zove u svoje malo rukom tesano carstvo.

“Ljetna bašta Lisin”, ili kako je u moje zapise stala, Bašča dobrote, Svi ti šadrvani, mostovi, traktor, kućica za djecu, i ostavljeni svirač na livadi, sve je od drveta. Kroz avliju teče potočić koji me okupirao na prvu a domaćin priznaje da je i to plod njegovih ruku. Doveo je vodu sa udaljenosti od petsto metara da bi tu u hladovini jele i bukve slušali njen žubor.


Taj skriveni mir kojeg današnjem ubrzano čovjeku itekako fali, naći ćete na tri kilometra od magistralnog puta Sarajevo Konjic, ako u Bradini skrenete desno iz pravca Sarajeva ili lijevo iz pravca Konjica, pa nastavite uzanim ali asfaltiranim putem za Repovce i Stojkoviće. Nikako nećete pogriješiti jer se iznad puta vidi reklamni pano, a na samom skretanju desno sa asfalta, rukom je urađen znak, riba sa natpisom “Ljetna bašta Lisin”. Riba kao zaštitni znak ovog porodičnog dobra kojeg njeguju Šefik i Sedija Šljivo sa svoje dvije kćerke. Sedija se ne pojavljuje iz kuhinje, ali zato iz te radionice najukusnijih zalogaja izlaze mirisi koji naprosto mame u tom ozonu gdje se pročiste čula da se miris osjeti i na stazi za šetnju kroz šumu. Pečene pastrmka na žaru ali i drugo meso, uštipci, mućkalice, hurmašice, tufahije i čega sve nema uz prirodne sokove koji sami prave, i još kahva koja se ne da odbiti, samo popiti. A staza koja se penje uzbrdo duga oko kilometar na jednom dijelu ima i dvije klupe za sjedenje, gdje posjetioci mogu ostaviti uzdah. Oni uporniji mogu nastaviti ravnim putem lijevo još kilometar, sve uredno obilježeno, pa se spustiti koju stotinu metara dalje od skretanja u bašču i onda opet lijevo vratiti se na početak. Ako ste očekivali kraljevsku uslugu sa uštirkanim konobarima, da vas služe, ovdje to nećete naći. Ovdje vas dočekuje sam sultan Šefik, osmijeha širokog punog dobrote, da pomislite kako se duša napojila pa neće ništa od tih jemeka. Uvijek spreman za razgovor, Šefik je tu i cijela bašča u njegovom je oku. Kako me književnost opija nakon apstinencije svih drugih opijata, Šefik se uključi kao sagovornik kojeg sam poželio slušati a ja da zašutim.


Pročitao je sve u konjičkoj biblioteci, što se nazire iz njegovog držanja i ophođenja, kao da mi je iz romana izronio dragi lik da sa mnom baš eto tu koju progovori. Ali, uz koju besjedu u hladu krene i potreba da se zalogaju stane u kraj. Potom se treba krenuti a ostao bih. Obećavam da ću doći ako Bog da. Čim prije! Nisam mu obećao da ću ostaviti zapi o ovoj bašči dobrote u kojoj vrijedna porodica vrijedno radi i usrećuje posjetioce koji su to samo jednom. Već drugim dolaskom oni su dragi prijatelji!

I zato nemojte proći! Bašča dobrote treba svakom, jer u betonu sve je manje ima. Pored one ispod planine Lisin koju sagradi Šefik, on bašču dobrote nosi u svojim grudima.