Godišnjica ubistva Dr Esada Sadikovica
NE UBIJAJMO DR. ESU PO DRUGI PUT
Autor: Samir Hadzalić
Objavljeno: 10. Aug 2021. 08:08:10

Dr. Eso sa kćerkicom


SAMIR HADŽALIĆ: Ubistvo dr. Sadikovića u srpskom koncentracijskom logoru Omarska, predstavlja najmračniji dio historije grada na Sani. Njegova žrtva je sinonim za brutalno uništenje bošnjačke intelektualne elite tog grada, a posljedice toga osjećamo i danas.
Nakon jednog od mojih tekstova na sličnu temu, upitan sam od jednog prijeratnog prijedorskog novinara pomalo sarkastično “Nije li na sceni ponovno ubijanje Dr Sadikovica?” Prešutio sam odgovor, jer sam tada, kao i danas, vjerovao da će inicijativa o nazivu ulice ipak pobijediti. Ali je ostalo to pitanje viseći u zraku, teško kao olovo. Zato ne dozvolimo da nam ponovo ubiju Dr Esu, prijedorsku djecu i sve nevine žrtve, jer svaka je uzvišena na svoj način. Ako ništa drugo ne možete učiniti a ono barem potpišite internacionalnu “On line” peticiju za preimenovanje Skopske ulice u Prijedoru u ulicu Dr. Esada Sadikovića.

PETICIJA
Dr. Esad Sadiković je bio ljekar specijalista, član Međunarodne zdravstvene organizacije "Ljekari bez granica", aktivista Ujedinjenih naroda i predsjednik Udruženja otorinolaringologa bivše SFRJ. Kao ljekar specijalista ordinirao je na Samoi i u Libiji. Bio je jedan od vodećih prijedorskih intelektualaca koji je ‘90-tih godina prošlog stoljeća pozivao na razum i mirno rješavanje političkih tenzija. Objavljivao je satirične ali i ozbiljne analitičke tekstove, u lokalnom listu "Kozarski vjesnik", kritizirajući tadašnje političke prilike koje su neminovno dovele do masovnih ratnih zločina počinjenog nad nesrpskim stanovništvom Prijedora, posebno Bošnjacima cijele regije. Godine 1992. bio je zatočen u srpskom koncentracijskom logoru Omarska. Tu nastavlja svoju misiju humaniste liječeći, pomažući i ohrabrujući zatočene civile - logoraše. Ubijen je 5. augusta 1992., posmrtni ostaci pronađeni su u jami Hrastova glavica pored Sanskog Mosta, a ukopani su u Prijedoru, 29. jula 2007., nedaleko od njegove porodične kuće, na šehidskom mezarju u prijedorskom naselju Skela.
Na stratištu Hrastova glavica, ne završava priča o Dr Esi, kako smo ga od milja zvali mi koji smo imali privilegiju poznavati ga. Njegovi sugrađani ali i ljudi na različitim stranama svijeta priželjukuju ostvarenje inicijative, da se ulica u kojoj se nalazi i porodična kuća Dr. Ese Sadikovića, nazove njegovim imenom. Onoga momenta kada su prijedorske općinske vlasti pokrenule kampanju preimenovanja ulica i gradskih trgova, Prijedorčani su se ponadali da će barem ta mala ulica ponijeti ime Dr. Esada Sadikovića. Iako je pokrenuta “On line peticija” davne 2010. koju su do danas potpisale 1872 osobe, što, na žalost, prilično zorno pokazuje nezainteresiranost za uspjeh ove inicijative. Nakon više od jednog desetljeća, od pokretanja on line inicijative za preimenovanje Skopske ulice u ulicu Dr Esada Sadikovića, trebali bi se zapitati, da li se krivnja za dosadašnji neuspjeh može prebaciti na samo jednu stranu?
Imaju Bošnjaci u toj vlasti i svoje predstavnike, koji se uredno fotografišu pored spomenika i nišana ubijenih sugrađana. Međutim ti predstavnici danas teško da brinu o živim Prijedorčanima a kamoli o onim ubijenim ’90-tih godina. Dakle, kako i koga biramo tako nam je. Bošnjaci su, na žalost, u velikoj mjeri čak i danas u dobro poodmaklom 21. stoljeću skloni kuloarskim pričama, koje se bave ostatkom porodice Dr Esada Sadikovića. Ne prihvatajući činjenicu da svako ima pravo na svoju privatnost i odluke u životu. Ovom svojevrsnom “Lovu na vještice” u velikoj mjeri doprinose tekstovi po tiskanim i elektronskim medijima na sličnu temu. Jedina do danas objavljena knjiga o Dr Sadikoviću bavi se aspektom njegove šeretske prirode. Ne razumijevajući poentu Esine “zajebancije” kojom je htio biti bliži običnom čovjeku. I na taj način demistificirati priču o arogantnim i preozbiljnim facama u bijelim mantilima. Nakon iščitavanja te knjige, na moj upit kako mu se svidjela, jedan poznanik konstatuje kako je “Ovaj naš rahmetlija bio prava šega”…Dakle za neupućenog prosječnog čitaoca to bi bila osnovna konstatacija. Ovdje ne želim glumiti književnog kritičara, ali je bitno napomenuti da je u pomenutoj knjizi izbjegnuta ideja vodilja, po kojoj bi Dr Eso bio prikazan kao izuzetno oštrouman vodeći intelektualac, jedne pomalo zaostale sredine koja nije shvatila koliko joj zlo prijeti. Njegov način razmišljanja i životni kredo odvajao ga je od “mentaliteta krda” u kojeg bi ga mnogi neupućeni i danas htjeli na silu svrstati. Njegov posljednji gest u logoru Omarska vrijedan je jednog literanog ili muzičkog djela nastalog primjerice u nacističkim konc logorima, u nemogućim uvjetima gdje je java bivala mnogo strašnija od snova, ako ih je upće i bilo. Dr Eso znajući da se više neće živ vratiti, izlazi pred katile visoko uzdignute glave i u svom šeretskom stilu obraća se svojim sapatnicima. A oni na trenutak, ne mareći gdje se nalaze, na posljednje putovanje ispraćaju ga aplauzom.
Ubistvo dr. Sadikovića u srpskom koncentracijskom logoru Omarska, predstavlja najmračniji dio historije grada na Sani. Njegova žrtva je sinonim za brutalno uništenje bošnjačke intelektualne elite tog grada, a posljedice toga osjećamo i danas.
Nakon jednog od mojih tekstova na sličnu temu, upitan sam od jednog prijeratnog prijedorskog novinara pomalo sarkastično “Nije li na sceni ponovno ubijanje Dr Sadikovica?” Prešutio sam odgovor, jer sam tada, kao i danas, vjerovao da će inicijativa o nazivu ulice ipak pobijediti. Ali je ostalo to pitanje viseći u zraku, teško kao olovo. Zato ne dozvolimo da nam ponovo ubiju Dr Esu, prijedorsku djecu i sve nevine žrtve, jer svaka je uzvišena na svoj način. Ako ništa drugo ne možete učiniti a ono barem potpišite internacionalnu “On line” peticiju za preimenovanje Skopske ulice u Prijedoru u ulicu Dr. Esada Sadikovića.

PETICIJA