KNJIŽEVNI SPOMENIK PJESNIKU IZETU SARAJLIĆU ITALIJANSKOG PISCA ROCCA U izdanju Izdavačke kuće Collana Poesia u Italiji je upravo izašla iz štampe knjiga poznatog naučnog, kulturnog radnika, knjižavnika i univerzitetskog profesora Paola Maria Rocca o istaknutom bosanskohercegovačkom, odnosno jugoslovenskom pjesniku, Izetu Sarajliću, pod nazivom "Izet Sarajlić za Sarajevo, život i poezija". Knjiga je štampana na 412 stranica teksta dvojezično na italiajnskom i bosanskom jeziku a pod pokroviteljstvom ambasadra Italije u Sarajevu njegove ekselencije dr. Nicole Minasija. Pored biografije i bibliografije Izeta Sarajlića, autor Paolo Rocco je uradio i studiju o životu i radu ovog velikog poslijeratnog jugoslovenskog pjesnika, koji između ostalog ističe da Sarajlić zaslužuje Nobelovu nagradu za poeziju i mir: "U oba slučaja izbor bi morao biti obavezan: Ne postoji danas niko ko više od Izeta Sarajlića zaslužuje ta prestižna priznanja. Za njegov lucidni, uporni i konstantni rad na afirmaciji i širenju vrijednosti prijateljstva i bratstva među naarodima u kom je prednjačilo velikodušno i izmučeno Sarajevo, sam sa hrabrošću i samoprijegorom sedamdeset i dvije godine, jedan cijeli životni vijek, u bolno nepovoljnim i mučnim uslovima; zbog svoje oštroumnosti kao čovjeka od kulture i pjesnika čija je vrlo široka i vrlo važna književna produkcija uspjela obnoviti tradiciju balkanske poezije sa uspjehom u lingvističkom i filološkom istraživanju od velikog i neospornog značajam čiji je sadržaj dobio značajne podrške uprkos sporadičnim, ali ižustrim neslganjima, kao što se događa genijalnim ličnostima) u svim djelovima svijeta, i ne samo u odabranim krugovima, po definiciji, da prepoznaju njegovu relevantnost, već i u brojnoj internacionalnoj publici čitalaca i i poštovalaca Poezije i Umjetnosti, zapisao je Paolo Maria Rocco. U uvodu je objavljen i nadahnuti osvrt na djelo Izeta Sarajlića italijanskog ambasadora u Sarajevu dr. Nikola Minassi, kao i veoma sadržajan i po mnogo čemu osoben razgovor sa kćerkom velikog pjesnika, Tamarom Sarajlić - Slavnić koja, između ostalog, znosi i potresan događaj iz ratnog Saraeva kada je granata porušila pjesnikov stan i tom prilikom ga ranila, a od snažne eksplozije na njega je između ostalog pala i knjiga ratnog zločinca, Radovana Karadžića, koji je pisao poeziju, a koju mu je svojevremno on sam kao urednik u izdavačkoj kući objavio. Veoma je zanimljiv i intervju sa ratnim generalom Armije Bosne i Hercegovine, sada pokojnim Jovanom Divjakom, o njegovim sjećanjima i susretima sa Izetom Sarajlićem. U preostalom dijelu knjige pjesnici, književnici, filozofi, umjetnici: mnogi sa Balkana i iz Italije, prijatelji, poznanici i izučavaoci djela Izeta Sarajlića, kako je zapisano "odazvali su se pozivu da učestvuju u stvranju ove knjige koja nam daje dragocjenu priliku za upoznavanja i istraživanja o velikom bosanskom pjesniku. "Zahvaljujući razgovorima intervjuima i kratkim esejima, do sada neobjavljenima, autor je rekonstruirao pjesnički i egzistencijalni put pjesnika, poznatog i prevođenog u cijelom svijetu, koji je okarakterizirao kulturni, balkanski milje drugog dijela dvadesetog stoljeća i čija se značajna prisutnost u međunarodnom književnom svemiru nastavlja i danas. Tako nam se pruža važna prilika da istražimo i italijaanska književna poznanstva poete: od Luciana Morandinija do Elia De Luce do Silvija Ferarija i Giacoma Scotija, koji u neprekidnom dijalogu između dviju obala Jadrana prate put od izuzetne važnosti." U ovoj, veoma zanimljivoj knjizi objavljen je mini esej autora ovih redova "Izet Sarajlić, pjesnik za sva vremena" a kao poseban dodatak objavljena je i moja pjesma "Bnđorno Italija" Objavljen je i sadržajan esej Vesne Šćepanović "Između sjećanja na jugoslovenski kosmopolitizm i urbicida Sarajeva", intervjui sa i Josipom Osti, poema Pera Zupca "Na vest o smrti Izeta Sarajlića". Pored italijanskih stvaralaca u ovoj vrijednoj i zanimljivoj knjizi objavljeni su i eseji i sjećanja Predraga Fincija, Miša Marića, Naide Mujkić, Ranka Risojevića, Emira Sokolovića, Božidara Stanišića, Stevana Tontića, Silvija Ziloto, Duška Vrhovca i drugih. Pored ovog svojevrsnog književnog spomenika poznatom bosanskom i jugoslovenskom pjesniku Paolo Mariao Rocco poznat je po tome i što je mnogo učinio na afirmaciji poezije sa prostora sada već bivše Jugoslavije i Balkana. Braho Adrović, književnik i novinar iz Berana

IZET SARAJLIĆ - PJESNIK ZA SVA VREMENA
Sa poezijom poznatog bosanskog,odnosno jugoslovenskog pjesnika,Izeta Sarajlića, prvi put sam se sreo kao srednjoškolac,a samo sam jednom sa njim učestvovao na Plavskim književnim susretim, sedamdesetih godina sada već prošlog, 20 vijeka. Njegova pjesma „MALA VELIKA MOJA“ koja je bila zastupljena, između ostalog, i u srednjoškolskim čitankama, naprosto me fascinirala, i da ništa drugo od njega nisam pročitao, ta fascinacija bi i danas trajala. Riječ je o ljubavnoj pjesmi, ali takvoj ljubavnoj pjesmi u kojoj su, onako spontano, ljudski - emotivno, opisane sve strahote jednog rata, sve patnje i bol iz ugla maladosti koja je živjela svoje snove i u tako groznim vremenima. Mislio sam da onaj ko je sve to živio i preživio, ili čitajući samo ovu Sarajlićevu pjesmu, nikada na rat kao mogućnost, više neće ni pomisliti. Ko srcem i dušom voli ljubav, život začinjen ljubavlju, ko voli ljude cijelog svijeta, a takav je bio Izet Sarajlić, samo je trebalo da pročita tu veliku pjesmu i da zauvijek voli mir, ljubav i sve ljude svijeta i da se zauvijek za to bori:

MALA VELIKA MOJA
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sada bi bili očevi.
Sada ih više nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove a nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanom prvom dugmetu
Tamo gdje se svršava vrat
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti,
bili su vozovi i makovi,
i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka,
na Cvjetnim Trgovima i Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sada bi bili očevi.
Sada ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
većeras ćemo za njih voljeti.

Kada sam u programu "Plavskih književnih susreta" na kojima sam i ja učestvaovao kao mladi pisac (više mlad nego pisac) vidio da na njima učestvije i pisac iz naših srednjoškolskih čitanki, Izet Sarajlić, bio sam više nego oduševljen. Sa nestrpljenjem sam očekivao njegov nastup. Mislio sam da će se pojaviti čovjek u novom skupocjenom odijelu i kravatom jer ga nijeswam lično poznavao. Međutim, on je iz prvog reda velike dvorane starog Centra za kulturu koji je bio rezervisan samo za najuglednije pisce i lokalne političare, izašao ležerno odjeven više sportski nego elegantno, polako se krećući uz nekoliko stepenica koj su vodile prema bini i sjeo iznad posljednje stepenice na bini i spontano počeo da "iz glave" govori svoje stihove, kao da se nalazi u nekom užem društvu. Poslije prve njegove pjesme prepunom dvoranom Centra za kulturu u kojoj nije bilo mjesta za sve one koji su željeli da čuju pjesnike, prolomio se gromoglasan aplauz i tako je bilo sve do njegovog posljednjeg stiha koji je izgovorio.

Sticajem okolnosti, poslije te književne večeri morao sam hitno ići u 40 kilometara udaljen grad da hitno pošaljem izvještaj, jer sam radio i kao profesionalni novinar, dopisnik gtada jedinog dnjevnog lista u Crnoj Gori, "Pobjedi" i sticajem okolnosti nisam se lično upoznao sa velikim pjesnikom. U to doba skoro svakog mjeseca,a nekada i dva puta, učestvovao sam na mnogim književnim manifestacijama koje je pretežno organizovala tada veoma popularna i veoma aktivna Međurepublička zajednica za kulturu, sretao sam mnoga poznata književna imena počev od Mihaila Lalića, Brane Petrovića, Gustava Krkeleca (na Smedeevskoj pesničkoj jeseni), Dušanom Kostićem, Dobricom Ćosićem, Makom Dizdarm, Velimirom Miloševićem, Desankom Maksimovićem, Ćamilom Sijarićem i mnogim drugima, ali nisam sa Sarajlićem.

Pjesma Braha Adrovića iz nove zbirke pjesama "Đavolje međe": BONĐORNO ITALIJO Bonđorno Italijo Bila si sama kad je grmjelo Svijet se o svom jadu zabavio Na braniku života stajala si smjelo I zapjevala si hrabro iz duše Prvo svijetlo na svijetu u tami Svi bedemi straha da se sruše Veliki su moćni i kada su sami Zapjevaj Italijo još jače Himnu života da život prepoznamo Pjevaj i kada duša plače Pjevaj i živi živi i pjevaj još jače Tu pjesmu sa vaših balkona Nikada zaboraviti neću U onom teškom trenu kada je harala korona To tvoje prvo cvijećekoje je zamirisalo na sreću Bonđorno Rime, Milano i Teramo U velikom bolu bol te očeliči Himnu života da živi prepoznamo Lijepo lijepom po lijepom liči.

Ne mnogo godina, pred Sarajlićevu smrt do mene je, sticajem okolnosti, došla u rukopisu (štampana na pisaćoj mašini) "Knjiga oproštaja" Izeta Sarajlića i danas je čuvam u svojoj dokumentaciji. On je, tako mi je bar objašnjeno, prije objavljivanja bio poslao beranskom pjesniku, sada pokojnom Milošu Ostojiću, koji je zbog toga što je iako učesnik NOR-a zbog toga što je po osnovu INFORBIROA bio osuđen i bio zatočenikom golootočkih kazamata, skoro do same smrti bio pod prismotrom policije kao takozvano "sumnjivo lice". Očigledno, Izet Sarajlić, koji je i sam pedesetih godina zbog svojih internacionalističkih shvatanja a i ljubavi prema Jesenjinu i Rusiji bio po strani političke "milosti", ipak je u njega vjerovao i stalo mu je bilo do njegovog mišljenja, o čemu ja ništa tada nisam znao. Mnogo godina kasnije, kada je Izet Sarjlić po malo očigledno bio i "prešutkivan" bilo mi je jasno što je jedna njegova kratka pjesma od svega nekoliko strofa a koju je objavila podgorička revija "OVDJE" koju je uređivao crnogorski pjesnik Jevrem Brković, izazvala veliko interesovanje. Od te pjesme danas se sjećam svega tri stiiha, a koja su otprilike glasila:

Voljeti Rusiju unosno nije
To je jasno čak i cvršku
Sada je unosnije
Voljeti staru Grčku ...

Sarajlićevi stihovi su me svojom jednostavnošću a dubinom svojih poruka fascinirali i kada sam ih iščitavao iz rukopisne zbirke "Knjiga oprošataja" i nijesam se iznenadio kada sam ih vidio u Antologiji antiratne poezije Bošnjaka koju je priredio Safet Adrović Vrbički a za koju mi je tražio da napišem recenziju. Ja sam to, naravno, sa zadovoljstvom prihvatio i kratko sam se osvrnuo i na pjesme Izeta Sarajlića koje je pisao iz srpskim snagama opkoljenog Sarajeva u ratu s kraja prošlog i početka ovog vijeka. Iako i danas smatram da nema "antiratnije pjesme od Sarajlićeve Mala velika moja, svidjele su mi se i tri njegove pjesme u Antologiji antiratne poezije "Tarih": "Prijateljima iz bivše Jugoslavije", "Tako smo nespremni ušli u ovaj rat" i "Mizera" a u svojoj recenziji sam zapisao samo ovo:

"Predivni i predobri pjesnik još iz vremena socijaističke Jugoslavije, Izet Sarajlić, se začuđen ratnim događajima u Bosni upravo obraća prijateljima iz Bivše Jugoslavije i, izemđu ostalih i pravoslavki "prijateljici njegove mladosti" koju sa nevjericom pita:

Nije zar da si i ti pristala
uz paljanske koljače!

No, kako i priliči velikim pjesnicima, uprks ratu i nepravdi koja je nanesena Bosancima, Sarajlić u pjesmi "Tako smo nespremni ušli u ovaj rat "govori i o širini bošnjačke duše:

"Eto
Deseti je dan rata
A mi
Još uvijek
Ne znamo dovoljno
Ni da mrzimo."

Ovu konstataciju sam ponovio i na Međunarodnoj naučnoj konferenciji "Etika Bosne" koja je prošle godine održana u Goraždu u Bosni i Hercegovini a koja je objavljena u tom Zborniku pod nazivom"Etika Bosne - dobri duh starih Bošnjana" jer ova pjesma upravo govori o toj dobroj duši i dobroćudnosti Bošnjaka.

Braho Adrović, književnik, Berane