SULEJMAN ALIČKOVIĆ: Moramo shvatiti da je svaki njihov napad na naše institucije, na naše ljude u vrhu koji obavljaju državničke funkcije samo napad na našu jedinu Bosnu i Hercegovinu. Trebamo biti dobar primjer našoj djeci kojoj trebamo reći da je ono što se dogodilo tako veliki zločin genocida i da se protiv toga moramo boriti, ujedno promovirati istinu, da se zna i pamti, pogotovo danas kada vidimo da se ekstremizam i populizam šire u društvu. Zbog toga je naša dužnost da se svake godine okupimo i sa ovog mosta smrti i svih ostalih mostova, poručimo svima: Nećete više Bošnjake ubijati kao što ubijate zvjeri. Ne dozvoliti više nikada da Bošnjak traži kosti svojih umrlih negdje po rijekama, sakrivene u masovnim grobnicama širom Bosne. Opominji i prenosi sa koljena na koljeno. Na Balkanu živi jedan narod koji je svoju budućnost gradi na kostima mrtvih Bošnjaka. Moramo im poslati jasnu poruku, ne možete to više nikada raditi sa nama.

Mostovi se prave da bi spojili tako dvije obale i ujedno olakšali putovanja ljudi sa jedne strane obale na drugu. Teško sjećati se godina kada su mostovi služili monstrumima za svoje zle namjere. Slučajno se nađoh na mostu, kojeg ja nazvah most smrti. Kada su četnici okupirali Bosnu na udaru se tada našla i Foča. Na najbrutalniji način zločinci su i u ovoj zadnjoj agresiji, isto kao i u Drugom svjestkom ratu, ubijali, popljačkali ili protjerali nesrpsko stanovništvo. Svjedočenja za te događaje u Drugom svjetskom ratu postoje. Dugo je bila skrivana istina od javnosti, po naređenju tadašnjih komunističkih vlasti. Jedno od tih je i putovanje Adila Zulfikarpašića 1942. god u Foču: Adil je, inače, jahao prema Foči zajedno sa Radetom Hamovićem, zapovjednikom odreda, Perom Kosorićem, zapovjednikom bataljona, i sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su vijali oko muslimanskih sela. Seljak na kojeg su naišli ovako je objasnio šta je bilo: "A, sa Turcima? Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte, neka sami sebi jame kopaju..." I u Miljevini su naišli na strašne prizore: "Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku jer je već nekoliko dana sijalo sunce... Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je s njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana..."
Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: "Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli." Četnici da bi sakrivali ta svoja ne djela razrezivali bi stomake žrtvama. Ovo je bilo samo jedno od svedočenja, nažalost na sve to Tito nije reagovao. U tom etničkom ćišćenju brutalno je pobijeno je oko 3000 hiljade naših sunarodnika. Tito je tada stvorio jednu novu jedinicu pod nazivom Četnik - partizan. U već pomenutom Putu u Foču, Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, partizanska simpatizerka, na Zulfikarpašićevo pitanje da li su koljači uspjeli pobjeći, odgovara da ih je pobjeglo samo desetak: "...ostali su ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne..." Tog Kočovića, bradatog, obučenog u oficirsku uniformu, Zulfikarpašić je kasnije vidio u fočanskom hotelu, sjedištu Vrhovnog štaba. Preko ramena su mu visili redenici. Na šubari je imao petokraku.
"Nije me pozdravio, samo je čudno gledao u moj M.P. i bombe na kaišu... Šta ovaj radi kod tebe, pitao sam Tita. 'To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući mnoge ljude...'"
Tako je trijebljeno bošnjačko stanovništvo koje je tada bilo većina u Foči 68%. Na žalost nas Bošnjaka, sinovi i unuci su 1992. sa kokardom zamjenili svoje djedove i očeve i krenuli u kako oni kažu „za krst časni“, jadan je to krst sa kojeg već vjekovima kaplje bošnjačka krv. U posljednjem genocidnom čišćenju posebno su se isticali prosvjetni radnici isti oni koji su do juče spremali Bošnjake za klanje pod parolom „Bratstva i jedinstva“. Pored krvnika Janka Janjića zvanog Tuta i još takvih monstruma tu su i Veljko Cicicović, profesor biologije rodom iz Miljevine, određivao je koje muslimanske kuće treba pljačkati i paliti. Pravio je spiskove Bošnjaka koje treba hapsiti. Do njega je Velimir Đurović, član terorističkog Kriznog štaba SDS, Boško Ivanović, direktor osnovne škole na Godijanu, četnički vojvoda organizator većine zločina uzvodno i nizvodno od Ćehotine. Njegove jedinice su rušile i palile sela Gođeni Pocerin. Kao i mnogi drugi koji su radili u prosvjeti.

MOST SMRTI: Željezni most u Foči

Bošnjak nikada ne smije zaboraviti, da je ovo sve planirano decenijama. Navešću jedan apsurd koji se može desiti samo u sredinama gdje su Bošnjaci bili većina.Spiskove za likvidaciju i mučenja Bošnjaka iz sela Bojkovice u zvorničkom kraju, pravio je Vojo Govedarica koji je ranije radio kao učitelj i matičar. Da, ponavljam učitelj i matičar u bošnjačko selo a Srbin učitelj i matičar. Bošnjak o ovome mora da razmišlja mora da zna da njihove komšije ništa ne rade stihijski već imaju plan za svako etničko čšćenje.
Naime tokom 1000 godina bošnjački narod nije bio suočen s tako ozbiljnom opasnošću potpunog biološkog istrebljenja, kao što se to desilo u posljednjoj agresiji Srbije i Crne Gore nad Bosnom. Zahvaljujući samo hrabrošću naših sinova i kćeri opstali smo. Agresorske snage su imale za cilj očistiti Bosnu od Bošnjaka i njihovih džamija, tako je 2. avgusta 1992. godine, porušena Aladža džamija, jedna od najljepših džamija na Balkanu. Naredbu je potpisao komadant četničkih jedinica Marka Kovača. To zlo, ta mržnja koja se decenijama usađuje srbijanskom djetetu u gene je jedinstven primjer, šta jedna crkva može da uradi od svog naroda. Na našu sreću uz pomoć naših prijatelja i braće iz Turske džamiju smo obnovili, hvala Allahu.
Most smrti kojeg nije nikada prešlo 8000 hiljada a niti 3000 hiljade onih koji su samo druge vjere bili (1941 - 1992). Most je bio prostor sa koga su letjela tjela na jednu stranu a odsječene glave na drugu stranu, rijeka je gutala tjela, bilo je i onih koja su plutala. Zlotvori su pravili pir koji je bio sličan na onaj kada sotona igra nad svojom žrtvom. Hoće li Bošnjak dozvoliti više da se zaborave sve preživljene strahote.
Kuće strave u Višegradu, hoće li zaboraviti Senu Klapuh koja je svoj ponos i djevojački obraz spasila skokom u bezdan, sa par stotina metara visokog mosta rijeke Pive. Jer je na istom tom mostu zlikovac Janko Janjić Tuta ubio majku i oca naše Sene.
Razni logori rasuti po Bosni u kojima i danas Bošnjaci nemaju pravo prisustva. Zamislite samo da i danas ima onih koji nam pričaju da trebamo zaboraviti, pitam se je li to normalno da zaboravimo logore u Foči i Vlasenici gdje je pogubljeno 3000 muslimana itd. Neprijetelj je zatvarao logore onog trenutka kada nije bilo više Bošnjaka na toj teritoriji.
Genocid u Srebrenici i svim ostalim gradovima do Prijedora. Bošnjaci ne smiju dozvoliti sebi samo da se pitaju „Šta nam to rade“, Bošnjaci moraju tražiti načina da se dobro zaštite i ne dozvole da tamo oni više nikada urade.
Moramo shvatiti da je svaki njihov napad na naše institucije, na naše ljude u vrhu koji obavljaju državničke funkcije samo napad na našu jedinu Bosnu i Hercegovinu. Trebamo biti dobar primjer našoj djeci kojoj trebamo reći da je ono što se dogodilo tako veliki zločin genocida i da se protiv toga moramo boriti, ujedno promovirati istinu, da se zna i pamti, pogotovo danas kada vidimo da se ekstremizam i populizam šire u društvu. Zbog toga je naša dužnost da se svake godine okupimo i sa ovog mosta smrti i svih ostalih mostova, poručimo svima: Nećete više Bošnjake ubijati kao što ubijate zvjeri. Ne dozvoliti više nikada da Bošnjak traži kosti svojih umrlih negdje po rijekama, sakrivene u masovnim grobnicama širom Bosne. Opominji i prenosi sa koljena na koljeno.
Na Balkanu živi jedan narod koji je svoju budućnost gradi na kostima mrtvih Bošnjaka. Moramo im poslati jasnu poruku, ne možete to više nikada raditi sa nama.