Akademik Suad Kurtćehajić redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu
evocirao je uspomene povodom četrdeset prve godišnjice smrti tvorca nove Jugoslavije i najzaslužnije ličnosti za obnovu državnosti Bosne i Hercegovine Josipa Broza Tita.

Voljeli ga ili ne voljeli nijedna ličnost na Balkanu a po nekim mišljenjima i mnogo šire nije obilježila XX vijek kao što je to Tito. To je pokazala njegova sahrana 08. maja 1980. godine koja je bila najveća sahrana u historiji čovječanstva i drugi najgledaniji događaj na našoj planeti (odmah iza slijetanja čovjeka na mjesec 1969. godine).

Učinio je svojim vođstvom da Jugoslavija čiji je on bio doživotni predsjednik bude poštovana i uvažavana zemlja od svih zemalja svijeta uključujući i tadašnje svjetske velesile SAD i SSSR.

Bosni i Hercegovini za koju je planirano na Petoj Zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Jugoslavije održanoj u oktobru mjesecu 1940. godine u Zagrebu da u budućoj jugoslovenskoj federaciji dobije autonomiju svojom inicijativom u ljeto 1943. godine prema bosanskohercegovačkim komunističkim prvacima omogućio je da dobije jednakopravan status federalne jedinice i time nakon 480 godina od pada pod Osmanlije povrati svoju državnost što je verificirano na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. i 26. novembra 1943. godine.

Nikada narodi u Bosni i Hercegovini nisu doživjeli takav civilizacijski domet sklad i toleranciju kao u vrijeme Josipa Broza Tita. Bratstvo i jedinstvo nije bila gluma i laž. U to vrijeme smo se istinski voljeli i bili jedno bez obzira na različitosti.

Nacionalizmi su vjerovatno i tad tinjali ali su bili na marginama društvenog života. Oni su se polako rasplamsavali nakon Titove smrti, najprije albanski a potom srpski pa slovenački i hrvatski, Nedostatak mudrosti među pojedinim političkim liderima, gdje posebno treba izdvojiti Miloševića koji je težio isključivo jakoj Jugoslaviji i Tuđmana koji je imao opsesiju da Hrvatskoj nakon 1102. godine kada je krunisanjem Ugarskog vladara Kolomana za kralja Hrvatske pala pod ugarsku vlast vrati nezavisnost, doveli su do sloma Jugoslavije i to u vrijeme kad je Evropska zajednica nudila pet i po milijardi američkih dolara kao podsticaj za ekonomski razvoj Jugoslavije na čelu sa ekonomskim genijem njenim tadašnjim premijerom Antom Markovićem i automatsko pridruženo članstvo u Evropskoj Uniji čije formiranje je bilo u toku.

Kao ovnovi na brvnu Milošević i Tuđman nisu htjeli da nađu kompromis u svojim stajalištima i Titova tvorevina je doživjela slom. Argumentaciju kojom su jedni druge okrivljavali za raspad Jugoslavije je bilo najlakše napraviti.

Da je bilo tolerancije i kompromisa danas bi Jugoslavija bila Švicarska za sve istočnoevropske zemlje. Umjesto toga dobili smo današnju realnost.

I ne može se Tito okriviti što se zemlja raspala jer je njen koncept ustavnosti od 1974. godine doveo do pune afirmacije svih njenih kako republika tako i naroda.

Problem je što su neki htjeli hljeba preko pogače.

Danas bi svi narodi i sve države nastale raspadom Jugoslavije trebale da naprave ozbiljnu analizu gdje su bili nekada sa međunarodnim rejtingom, obrazovanjem, zdravstvom, socijalnom sigurnošću, naukom, kulturom, sportom, a gdje su danas istakao je akademik Kurtćehajić.

A Tito nas je nebrojeno puta upozoravao da smo sve dok smo zajedno a ništa razdvojeno.