Bošnjaci u BiH moraju ići jedan stepen “više” od nivoa naroda-etnosa-plemena, u svom “nacionalnom” emancipovanju, tj. oni moraju “postati nacija”, koja formira državu, ne gubeći ništa od svog etničkog bića. Ali, oni to ne mogu separatno tj. ne mogu bez Srba, Hrvata i ostalih. Moraju skupa sa svim etnosima i građanima BiH postići dogovor i zajedno sa njima “formirati” zajedničku bosansku naciju i zajedničku bosansku državu. Kad se kaže “formirati bosansku naciju”, to ne znači da trebaju održati “osnivačku skupštinu”, ili “u parlamentu izglasati” taj naziv svoje nacije, već se bosanska nacija “pravi” tzv. “društvenim dogovorom”, a taj društveni dogovor je kompromis svih učesnika, svih stanovnika, koji “na referendumu usvajaju Ustav Bosne i Hercegovine”, koji će definisati bosansku državu u svim njenim segmentima, kao državu svih njenih građana. U Sandžaku, naravno, nek se Bošnjaci obavezno izjasne pod tim svojim etnonimom, jer tu su oni, u svojoj emancipaciji dostigli nivo plemena/etnosa/naroda, dakle, ne smeta da tu insistiramo na bošnjaštvu, da bismo sačuvali barem taj etnički identitet. I tu, dalje od etnosa, ne možemo ići i da hoćemo.

Bosna nije “multinacionalna” država. Jer da jeste ona bi se neminovno raspala. Kao “multinacionalna” ne bi mogla imati ni oblik federalne države. Po prirodi stvari ako bi bila “multinacionalna” ona bi tada morala imati oblik “konfederacije”. I to bi bio kraj Bosne. Jer, nacija, samim tim što je nacija, ona ima svoju “suverenu” volju, i “zrela” je za stvaranje sopstvene države, i zato bi se te bosanske “multi nacije" mirno razdružile, ili bi povele oružanu borbu za nasilnu secesiju, jer, zašto bi "bile u konfederaciji"?. (Metafora – više pčelinjih rojeva u jednoj košnici ne može zajedno).
A, kоnfederacija, po definiciji, nije država, jer nema ni centralnu vlast, ni svoju teritoriju, ni svoje stanovništvo. Ona je savez sastavljen od dvije ili više nezavisnih nacija-država. Njen konstitutivni akt nije ustav već međunarodni ugovor. Pri tome još, sastavne države, članice konfederacije, posjeduju i parvo “nulifikacije” (veta), i parvo secesije (otcjepljenja). Jasan zaključak je da konfederacija uopšte nije država, već oblik dobrovoljnog saveza koji traje dok to njegove članice hoće.
Zato je pogrešno govoriti da je BiH “multi nacionalna država”, ili da je Sarajevo, da je Mostar “multinacionalni grad”. Ne, nije. To bi onda bila contradictio in adiecto - negacija jedinstvene države, i jedinstvenog grada. Nego svaka država mora biti jednonacionalna, ali pri tom može biti multietnčka, multikulturna, multivjerska, pa tako i BiH, i Sarajevo, i Mostar i td. Pogotovo može biti i najbolje je da bude, građanska.
Da u Bosni danas žive samo Bošnjaci kao jedan narod “pa makar sastavljen i od tri vjere", (kako je to i bilo u vrijeme Načertanija i u vrijeme Franje Jukića), ne bi bio nikakav “problem” što bi se “bošnjačkim imenom” nazivale sve bosanske državne institucije. Jer, u tom slučaju ne bi bilo razlike između njihovog etničkog/narodnog/plemenskog, i njihovog nacionalnog imena. Tu bi se poklapalo ime naroda i ime nacije. Narod – Bošnjaci, nacija – Bošnjačka, institucije - bošnjačke. Bošnjaci bi tada činili kompletnu “elementarnu supstancu” svoje države BiH. (Takav je npr. slučaj sa Srbijom, i Hrvatskom danas, i sl.). I tako bi cijela Bosna bila “bošnjačka”. I sve bi u njoj bilo bošnjačko - i jezik i kultura i književnost, i umjetnost i sportske reprezentacije, i akademije nauka, i gimnazije i pozorišta... Isto tako bi bilo i u slučaju da su samo Srbi ili samo Hrvati stanovnici BiH. Ali, što je vjerovatnije, oni bi je pripojili svojim majkama - Srbiji i Hrvatskoj (s tim krajnjim ciljem je npr. i stvorena dejtonska RS, i s tim ciljem se danas traži treći entitet u BiH). Ili, što je još logičnije - bez Bošnjaka (ne zaboravimo sintagme “Bošnjak” i “Bosanac” su sinonimi) Bosna nikada ne bi ni nastala kao samostalna država - "Bosna", jer, ne bi ni bilo potrebe. Od starta bi ona bila dio Srbije, odnosno dio Hrvatske. Međutim, ne lezi vraže, Bosna nije "ni Davidova, ni carska ni spahijska...". (Da je živ rahmetli Rejhan Demirdžić ispričao bi nam onu Kočićevu priču o Jolpazu Davidovom). Čija je onda Bosna? Ko je tvori, ko su njeni stanovnici danas, ko je njena nacija, ko je vlasnik njenog teritorija?
Ovdje se kao glavno nameće pitanje - koji je to, treći, bitan elemenat državnosti Bosne i Hercegovine (pored teritorije i organizovane vlasti)? Taj treći elemenat, kao i kod svih država na svijetu, jeste - postojano stanovnišvo. Koje je to postojano, stalno nastanjeno, državotvorno bosansko stanovništvo? Kako se ono zove? Kako se zove zemlja-teritorija tog stanovništva? Zašto toj zemlji “prozivke” šalju na ime Bosna (i Hercegovina)? Zašto je ta zemlja postala članica svjetske organizacije Ujedinjenih nacija, dakle "ujedinjenih nacija" a ne "ujedinjenih država"? (Ovo znači da je nacija važnija nego država). E tu negdje oko nacije je “problem” Bosne.
Šta u startu reći, osim - Ako ne bude Bosanaca, ni cjelovite Bosne sigurno neće biti, možda za neko vrijeme i bude nekog državnog, nefunkcionalnog, suigeneris degenerika, pod tim imenom, ali, zar degenerici nisu kratka vijeka?
Nije tačna tvrdnja da, ako se forsira “bosanstvo”, da obavezno treba da nedstane bošnjačko ime u BiH, i da na popisu stanovništva Bošnjaci ne mogu da se pišu, ako hoće i kao Bošnjaci. Niti ima osnova priča da neko hoće da “izbriše” bošnjački narod. Otkud ta perfidna izmišljotina i ta maloumna podvala, stvarno nije jasno? Bošnjaci kao narod-etnos-pleme će živjeti dok je vijeka i svijeta. Sa neokrnjenim svojim identiteton i svim svojim kulturnim i ostalim vrijednostima. Naravno, nek se tako i pišu i nek čuvaju to svoje ime i u BiH, i Sandžaku i svuda u svijetu, mada, ne mogu spriječiti činjenicu da će ih svijet sve više nazivati Bosancima. U BiH će sigurno i Srbi i Hrvati insistirati na svom etničkom identitetu i tako se pisati. No, kad je o BiH riječ, ako ta tri be-ha etnosa, žele da imaju zajedničku državu, onda oni moraju postati jedinstvena “bosanska nacija”, tj. moraju biti "uzdignuti" na neki “zajednički imenitelj” a taj imenitelj je neosporni, bosanski, geografski, teritorijalni identitet, pod imenom Bosanac (i Hercegovac). Ako znamo da razlikujemo narod od nacije, onda će nam ova stvar biti potpuno jasna, a zašto ne, i prihvatljiva.
Nesuvisli su prigovori da je ime Bosanac neprihvatljivo jer kažu, ono nije ništa drugo nego “geografska”, ili neka “vještačka” odrednica. Pa zar i sama država, nije i geografska činjenica? Zar geografija, odnosno teritorija države, nije jedan od tri osnovna elementa koji tvore državu? Zar se “Bosanac” preko svog imena, kao pupčanom vrpcom, ne “prikopčava” za svoju državu Bosnu, za zemlju svojih predaka, Dok je, Bošnjak mobilna etnička kategorija i nije, ili ne mora, biti vezan za zemlju, za državu Bosnu. Bošnjak, u nekom smislu riječi, može biti i pripadnik nomadskg plemena. Ili, što je još vjerovatnije, može biti stanovnik neke druge države, mimo Bosne i ne spadati u bosansku naciju, odnosno ne spadati u “postojano stanovništvo”. A, bitan uslov postojanja države upravo jeste njeno “postojano” a ne nomadsko stanovništvo. Stanovništvo koje ima državljanstvo te svoje države. Sve se ovo rješava imenom “Bosanac” (i Hercegovac). Jer u današnjem vremenu ime Bosanac je dobilo značenje državljanstva BiH, tj. bosanske nacije i javno-pravne veze svih stanovnika BiH sa svojom državom. Tako im i u pasošima piše.
Znači Bošnjaci u BiH moraju ići jedan stepen “više” od nivoa naroda-etnosa-plemena, u svom “nacionalnom” emancipovanju, tj. oni moraju “postati nacija”, koja formira državu, ne gubeći ništa od svog etničkog bića. Ali, oni to ne mogu separatno tj. ne mogu bez Srba, Hrvata i ostalih. Moraju skupa sa svim etnosima i građanima BiH postići dogovor i zajedno sa njima “formirati” zajedničku bosansku naciju i zajedničku bosansku državu. Kad se kaže “formirati bosansku naciju”, to ne znači da trebaju održati “osnivačku skupštinu”, ili “u parlamentu izglasati” taj naziv svoje nacije, već se bosanska nacija “pravi” tzv. “društvenim dogovorom”, a taj društveni dogovor je kompromis svih učesnika, svih stanovnika, koji “na referendumu usvajaju Ustav Bosne i Hercegovine”, koji će definisati bosansku državu u svim njenim segmentima, kao državu svih njenih građana.
U Sandžaku, naravno, nek se Bošnjaci obavezno izjasne pod tim svojim etnonimom, jer tu su oni, u svojoj emancipaciji dostigli nivo plemena/etnosa/naroda, dakle, ne smeta da tu insistiramo na bošnjaštvu, da bismo sačuvali barem taj etnički identitet. I tu, dalje od etnosa, ne možemo ići i da hoćemo. Iako bi bilo logičnije da smo i u etničkom i u nacionalnom smislu "svi i svuda Bosanci". Ali ime nacije tokom vremena mijenja svoje pojmovno određenje i nekada dobiva drugačiji smisao i drugačiju konotaciju (npr. Makedonci - narod, a Sjeverni Makedonci - nacija).
Dakle, u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci, kao narod, moraju se “popeti” na jednu stepenicu više - moraju “postati bosanska nacija”. Ali, tu sami Bošnjaci ne mogu biti nacija ako žele jedinstvenu i cjelovitu državu Bosnu. Teoretski, mogli bi oni to u jednom slučaju a to je - ako i Srbi i Hrvati prihvate da ponovo, kako su nekada bili, budu Bošnjaci, tada bi svi stanovnici BiH “prerasli” u "bošnjačku naciju".
Sportskim rječnikom rečeno - fudbalski klubovi u nekoj državi imaju svoju ligu u kojoj se takmiče i funkcionišu, medjutim ni jedan od njih nema kapacitet niti pravo da se nazove reprezentacijom države i da tako uzurpira državne nadležnosti. Jer se reprezentacija pravi od igrača iz svih tih klubova. Ti klubovi se mogu zvati Sarajevo, Velež, Borac, ali reprezentacija koja se iz njihovog sastava obrazuje dobiva drugo, novo ime - ime države koju ta reprezentacija reprezentuje i personifikuje – Bosanska reprezentacija (analogno – Bosanska nacija).
Kad su, već, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, i ostli, formirali svoju državu, od tada oni u državnim organima ne nastupaju kao personifikacija svojih tribusa/plemena/etnosa (sportskih klubova), i ne bore se za interese svojih plemena, već nastupaju kao “ljudi”, kao državni službenici, kao reprezenti državnih institucija, kao sudije, advokati, poslanici, ministri, sportisti, profesori, ljekari, naučnici, akademici, riječju - kao bosanski državljani, kao građani, kao bosanci, bez obzira na etnicitet. Jer u državnim institucijama nije bitno kojeg su etnosa, kulture, vjere, bitno je da primjenjuju zakone, da rade na razvoju, prosperitetu, demokratiji, boljem standardu, civilizacijskim vrijednostima, miru i stabilnosti, poštovanju medjunarodnog prava i svih naprednih i pozitivnih vrijednosti ljudskog roda. U tom domenu, na tom državnom nivou, oni će apstrahivati bošnjaštvo (srpstvo i hrvatstvo) i preferirati bosanstvo, kao svoju pravnu vezu sa Bosnom, odnosno preferirat će svoj zajednički objedinjujući imenitelj, a to je bosansko državljanstvo, bosanska nacija i bosanska država.
Dakle u takvoj BiH “bošnjaštvo” (srpstvo i hrvatstvo) ne bi nestalo, ono bi i dalje funkcionisalo ali samo u “svom domenu” i svojoj “nadležnosti”. Ta njegova nadležnost nisu “državne” i “državotvorne” institucije, već razne društvene, kulturne, vjerske, tradicionalne, folklorne, običajne, tj. one koje se tiču tribalnog/etničkog/narodnog identiteta, koje štite od asimilacije, od povreda “vitalnih interesa”, one koje su “nedržavne”, koje su po hijerarhiji ispod državnog nivoa, državnih organa i državnih institucija.
Neosnovana je i nesuvisla priča da je bosanstvo “potureno” i da je podvala SANU. Upravo obrnuto. Jer pomoću bosanstva se Bosna štiti, dok se putem forsiranja etniciteta rastače. Jasna je stvar da Bošnjaci kao narod nisu prihvatljivi za neprijatelje Bosne, ne zato što su Bošnjaci, nego zato što su (potencijalni ili stvarni) Bosanci. U tom grmu i leži zec, odnosno, to je raison d'etre, dnosno to je casus belli svih ratova protiv Bošnjaka i BiH. Zasto? Zato što je Bosanac drugo ime za normalnu, jaku, nedjeljivu, građansku državu Bosnu. Nažalost, ovdje se nameće jedno anahrono, ali logično pitanje - da li su to Bošnjaci, iako dobrao zakoračili u 21. stoljeće, dosada uspjeli da razviju samo svoju etničku ali ne i nacionalnu svijest.

Na kraju, nekoliko aksiomatskih sentenci:
- U Bosni i Hercegovini, svako preferiranje “etničkog”, direktan je atak na “drzavno”.
- Što više institucionalnog bošnjaštva, srpstva i hrvatstva, to smo bliže konfederalnom obliku državnog uređenja BiH, a to znači bliže nestanku BiH kao države.
- Što manje bosanstva, to manje bosanske nacije, i samim tim manje šansi za opstanak i funkcionisanje Bosne i Hercegovine kao normalne, cjelovite, građanske države.
- Bšnjačko, srpsko i hrvatsko, svjesno ili nesvjesno, potenciranje naroda, entiteta i etniciteta u BiH, doprinosi slabljenju kohezije države, vuče je u pravcu konfederacije i, u krajnjem, prijeti njenom rastakanju po etničkim šavovima.
- Bošnjaci ne mogu spasiti Bosnu pomoću forsiranja bošnjastva kao nedržavotvorne odrednice, već moraju što više forsirati bosanstvo kao državotvornu odrednicu, kao bosansku naciju, koja je elementarna supstanca države i koja preferira bosanske, centralne državne institucije.
- Ništa Bošnjaci (niti Srbi, niti Hrvati) neće izgubiti ako organizuju BiH kao gradjansku državu, jer imaju dovoljno preostalog prostora da promovišu i taj svoj etnički, tribalni i plemenski poriv i nagon.
- Mogu se Bošnjaci formalno zvati Bošnjacima, ali ako stvarno ne budu Bosanci onda sigurno jednog dana neće biti Bosne.
- Narod prethodi naciji, odnosno svaki narod je “nacija u mogućnosti”, “nacija u nastajanju”, “potencijalna nacija”, ali nije nacija. Zato neprestano teži da se ostvari kao nacija i da stvori svoju državu.
- Državljanstvo po definiciji i jeste pravna veza fizičkog lica sa državom. Zato je Bosanac stanovnik cijele Bosne Hercegovine, jer ima pravnu vezu sa cijelom njenom teritorijom, dok su etnosi - Bošnjaci, Srbi, Hrvati, stanovnici samo svojih užih etničkih teritorija, a ne cijele BiH (sjetimo se metafore - leopardova koža).
- Naivno je reći - ako Srbi i Hrvati u BiH imaju svoje etničke državotvorne institucije, onda to treba i Bošnjaci da imaju. Jer bi to značilo - ako svi ruše Bosnu onda to treba da čine i Bošnjaci. Ne, jer Bošnjaci su kičma Bosne. Oni su najodgovorniji za njeno očuvanje. Nažalost, Bošnjaci su vrlo naivno zagrizli tu perfidnu udicu neprijatelja Bosne pa su i oni pošli putem jačanja "naroda" i njegovih uskonarodnih institucija a slabljenja bosanske nacije, zajedničke države, i njenih centralnih institucija.
- Ne treba sumnjati u dobre namjere osnivača bošnjačkih "narodnih" institucija, ali, često nije dovoljna samo dobra namjera. Potrebno je znanje. I put do pakla je popločan dobrim namjerama.
- Na kraju, ako tri be-ha naroda budu radila u smislu jačanja svojih narodnih subjektititeta i kapaciteta, a na štetu državnog subjektiviteta i kapaciteta BiH, onda će takva država BiH, jednog dana nestati.