Nedžib Vučelj je rođen 1955. godine, od oca Rama i majke Hasnije, u selu Škrijelju – zaseoku Moranima, opština Tutin, po Božijem određenju, 14. februara 2020. godine preselio je na Bolji svijet. Dženaza je obavljena na mezarju „Bajrići” u Bužimu, 16. februara 2020. godine.

U povodu godišnjice od preseljnja na ahiret književnika, pjesnika, fotografa, novinara Nedžiba Vučelja, u znaku sjećanja Fatih Hadžić je posvetio esej koji je objavljen u Tutinskom zborniku: Sjećanje na Nedžiba Vučelja, koji Bošnjaci.net prenose u tri nastavka. U nastavku možete pročitati pripovjetku „Grumen bosanske zemlje”, iz zbirke „Zulfov Kamen“, autor Nedžib Vučelj, izdavač BZK.

- Čovjek i ne zna žaliti sve dok nekoga ili nešto ne izgubi. A kada izgubi, onda ne samo da žali, već i jače i voli i čezne, pa onda duša dođe nekako na katove, filovana i medom i čemerom. Ta slast u duši nekada po- staje tako čemerna da u čovjeku stvara takvu čežnju, takvu tešku tjeskobu, takvu žestinu da mu pamet raspameti i vid pomuti, pa dok mu oči gledate imate osjećaj da nekoga traže i kad vas gledaju jer vas ne vide. Taj pogled je bez cilja, bez žižne daljine, izgubljen u sopstvenim očima, a oči izgubljene u sopstvenoj glavi, koja je pomahnitala od sopstvene duše. Kada takvoga sretnete, pozovite ga na kahvu i razgovor, jer je on, sigurno, iz nekog dalekog kraja ili neke daleke zemlje. A kako je biti željan svoje grude i svoga naroda, najbolje znaju oni koji su mislili da postoje neka druga mjesta, neke druge zemlje, drugi narod, gdje će njima biti bolje, gdje će ih drugi više voljeti i gdje će oni više voljeti druge, a tobož će nauditi svome narodu, da narod vidi da i oni znaju otići u svijet da se više nikada ne vrate.

Bajri Isakoviću iz Bužima je previše bilo rata po Bosni. Uvijek su nekakve vojske napadale na Serhat i sa istoka i sa zapada i sa sjevera i sa juga, i uvijek su se ratovi lomili po Bošnjacima, pa čak i kad bi Kauri ili Šokci nekakvog zla htjeli napraviti, stavljali bi fes na glavu, a onda bi ispalo da su to Bošnjaci učinili i drugome zla nanijeli.

Riješio je Bajro da mu niko ne skida fesa sa glave i da ne preza i bori se protiv svakojake vojske, te prodade svoj imetak budzašto i krenu u obećanu zemlju Tursku, gdje ga čekaju izvješani sudžuci po ogradama, pa samo pružiš ruku i uzmeš, a i tamo, brate, niti ima rata, niti te ko napada, a niti ti skida fesa sa glave. Dok je prodavao svoj imetak, smijao se grohotom i prkosio drugima, koji će ostati da se pate po bužimskim stranama. Kako je prodao svoj imetak i kako se primicalo vrijeme polaska u Tursku, Bajro se sve manje smijao, pa se dešavalo da ga ljudi sretnu a da ne znaju plače li to ili se smije. Ustvari, Bajro je plakao, ali je na licu silio zor osmijeh, pa kad čovjek pogleda Bajrino lice, ima neki čudan osjećaj sažaljenja.

Krenuo je Bajro već nekoliko dana ranije da se oprosti sa svojom rodbinom, komšijama i prijateljima, a nije ni morao, jer su, onoga jutra kad je pošao, svi došli da ga isprate. Svako je neki dar donio mahsuz, kad Bajro tamo ode da ga to podsjeti na toga i toga. Molili su ga da im se nekako javi i napiše kako je tamo u toj, nadaleko čuvenoj, zemlji Turskoj i bi li bilo bolje da i oni tamo dođu ili da ostanu tu gdje jesu. Prolilo se dosta suza sa obje strane prilikom ispraćaja i dugo su se ljudi nakon toga pitali da li je Bajro konačno stigao i kako li mu je tamo.

I kada se na Bajra skoro bilo i zaboravilo, ču se u Bužimu da se javio bližoj rodbini, pa i slike poslao, te da mu sva akreba liči na gospodu, i da još piše da će poslati vasike svakom onome ko želi doći do njega, a mjesta, kažu, ima za sve Bužimljane.

Dugo je Bajro čekao odgovore, jer se njegovo pismo već nekoliko puta prepričalo, da bi se na kraju sve to nekako i zaboravilo, jer se svako savio o svom jadu i o svojoj muci, pa im Bajro ni na um više ne pada.

A Bajro se snašao. Kupio lijepu kuću u Erdeku usred Stambola, a i more mu blizu toliko da je cijeloj njegovoj akrebi trebalo podosta vremena da se odviknu mahati brodovima, koji su plovili na sve strane.

Nije mnogo vremena prošlo, a Bajro je dućan otvorio. Puna kuća, a još puniji dućan.
„E, da su mi moji Bužimljani ovdje, da vide kako Bajro živi i uživa”, često je govorio sam sebi dok bi sjedio na obali mora lutajući pogledom negdje daleko, neodređeno, kao da je tražio nešto što je izgubio ili što bi želio da se pojavi da ponovo vidi.

Često je šetao po Stambolu uvijek malo zakrenute glave, ne bi li čuo da ko bosanski progovori. Imao je za to izoštren sluh i čim bi čuo riječ bosansku, prilazio bi čovjeku, grlio ga i blagosiljao na susretu. Malo-pomalo, i Bajro je već upoznao širi krug svojih zemljaka. Bilo ih je iz Mostara, Goražda, Tuzle… i svi su oni bili njegovi zemljaci, jer su iz Bosne. Nalazili su oni mjesta za sastajanje, a uveče bi se ponekad razlijegala obalom mora u Erdeku, nasred Stambola bosanska pjesma, koju je, ko bi drugi nego Bajro, zavodio. I opet se Bajro vraćao svojoj Bosni, svome Bužimu i jaranima. Vraćao se Bajro perušačima, kapanju, sijelima… I kada bi ga god misli odvukle prema Bosni, Bajro se najprije mijenjao nekako iznutra, pa mu se sve nakako prenosilo na lice, kroz koje su igrali damari, pa bi došlo kao da Bajru neko šiba iznutra.

I dok je sve više bio željan Bužima, rodbine, prijatelja i ognjišta gdje se rodio, na Bajru su u Bužimu već poodavno svi zaboravili i više ga niko nije ni spominjao.

A Bajro bi dao sav svoj dućan, prostranu kuću, sav Stambol i more, samo da mu je da se još jednom vrati i vidi svoj rodni Bužim i svoje Bužimljane.

Odvajao je Bajro kradom od svoje akrebe liru po liru iz dućana i godinama štedio za svoj ponovni put u Bosnu i svoj rodni Bužim. Ni na što on više nije mislio, osim na svoje putovanje. Put za Bosnu bio mu je jedini cilj.

Jednoga dana se oprostio sa svojom akrebom i krenuo put Bosne. Ovaj put nije plakao. Put mu se nikada nije činio tako dug. Ljudi u Bužimu pričaju kako je ovdje stigao neki čovjek i kako je dugo plakao ljubeći zemlju, a narod je sejrio što mu je. Neki stariji su uspjeli naslutiti da bi to mogao biti onaj Bajro Isaković, koji je odavno odselio za Tursku. I bili su u pravu.



Njegova rodbina, komšije i prijatelji mu se nisu nešto posebno obradovali, jer su na njega već bili zaboravili, a i odvikli su se. Mnogi su stari pomrli, a omladina se ne sjeća Bajre, osim iz ranijih priča kako je tu živio Bajro Isaković i kako je davno sa svojom akrebom odselio u Tursku. I Bajro je bio svjestan toga i nije tome pridavao neku posebnu pažnju. Njemu je bilo bitno da ima sa kime uveče proeglendisati i gdje prenoćiti, a preko dana bi šetao po livadama, šumama i njivama i tek se uveče vraćao. Ljudima je bilo čudno da Bajro toliko šeta, pa su se često pitali da nije živce pogubio, pa ga šetnja uzela. Cijelo ljeto je Bajro šetao po bužimskim stranama i noge ga nisu zaboljele. Uveče ljudima nije pričao kako on ima svega i svačega i kako je Turska lijepa i bogata zemlja. Odgovarao je na pitanja kad ga neko nešto upita i to dosta šturo. Više je volio da sluša dok drugi pričaju. Upijao je svaku njihovu riječ, svaki njihov osmijeh, svaki lik, svaki pogled…

I taman kada se Bajro plaho zbližio s ljudima, bilo je vrijeme da mora putovati nazad u Tursku. Kada su ujutro došli da ga isprate i donijeli poklone, Bajro je odbio, jer mu je kufer prepun i ne može ništa više stati. Rođaci i prijatelji su mu pomogli nositi kufer do stanice i čudili se da je kufer toliko težak, pa su se u čudu pitali što li to toliko teško Bajro nosi u kuferu.

Kada je Bajro doputovao u Stambol, okupili su se Bošnjaci da čuju kako je u Bosni i što tamo ima novo, i što je to Bajro iz Bosne donio.

Musafirhana je bila prepuna i svi su nekako sjeli okolo, a Bajro je sjedio nasred sobe sa naslonjenim rukama na kuferu, koji je bio ispred njega. I dok su svi nijemo posmatrali kufer i Bajra, On ga polahko poče otva rati. Kada ga je potpuno otvorio, ljudi su zinuli od čuda, jer u kuferu nije ničeg više bilo osim grumena zemlje.

– Ovo su grumeni bosanske zemlje, iz Bužima, iz moje njive, – reče Bajro glasno, praveći krug pogledom oko sebe kako bi svima dao do znanja da je to on čak iz Bužima donio.
– Grumen zemlje sto lira, pa bujrum. Ljudi su polahko prilazili kao da se prikradaju, bacali su lire ispred Bajra i uzimali grumenje bosanske zemlje. Jednom rukom su uzimali zemlju, a drugom brisali suze, ustajali i nijemo izlazili iz musafirhane.

I danas u Erdeku, usred Stambola, ako odete kod nekih Bošnjaka, moći ćete na minderu vidjeti lijepo ukrašenu skemliju na kojoj poput nekog posebnog eksponata stoji grumen zemlje.

A Bajro je još jednom dolazio uoči rata. Pričaju da je odvezao desetak vreća zemlje i da nikome nije bilo jasno što mu to treba. Na ispraćaju im je Bajro ipak rekao da mu je želja da mu mezar bude od zemlje bosanske, Allah mu rahmetile, da mu Allah, dž. š., Džennet podari.

Pripremio: Fatih Hadžić