Čemu onda ovaj pravi “mali rat”? Zašto su Sandžaklije s vremena na vrijeme meta napada i na udaru pojedinih svojih prijatelja i neprijatelja, komšija, vladajućih režima, raznih “velikodržavnih” politika i projekata? Na popisima stanovništva cijepaju ih na nekoliko "frakcija", zlonamjerno, da bi im bila usitnjena i marginalizovana nacionalna brojnost i relevantnost. Radi se o neskrivenom nipodaštavanju i nepoštovanju bošnjačkog naroda u Sandžaku od strane njegovog najbližeg okruženja?

Na prvim višestranačkim izborima ‘90-te godine prošloga stoljeća, političke stranke Bošnjaka i Albanaca u Crnoj Gori, zajedno su, tj. u koaliciji izašle na parlamentarne izbore i osvojile 13 poslaničkih mandata (9 - SDA, i, 4 - DS u CG). Programi su im bili slični, a, kao najglavnije, zalagali su se za rješavanje ustavno-pravnog statusa naroda kojima su stranke pripadale. Bila je to jedna harmonična međustranačka saradnja i na unutrašnjem i na međunarodnom planu. Bez ikakvih međusobnih osporavanja iliti svojatanja nacija. Jednostavno Bošnjaci su bili - to što jesu, i Albanci su bili - to što jesu. Iako, za razliku od DS u CG, SDA CG danas više ne postoji, ova saradnja se i danas nastavlja na nivou nekadašnjih predsjednika ove dvije stranke tj. između, s jedne strane potpisnika ovih redova i, s druge strane gospodina prof. Mehmeta Bardhija predsjednika DS u CG.
No, danas smo svjedoci nekih drugačijih trendova i odnosa, u kojima dolazi do veoma žustrih i ne baš tolerantnih rasprava između izvjesnih uglednih pojedinaca iz bošnjačkog i albanskog naroda. Tema tih rasprava bi se mogla definisati kao: "Bošnjaci Sandžaka, naročito oni sa Pešteri, vode porijeklo od doseljenika iz sjevernih dijelova Albanije i zbog toga oni treba da se odreknu nametnute bošnjačke nacionalnosti a da prihvate svoju pravu, biološku, prirodnu, izvornu albansku nacionalnost".
Iako u ovim raspravama ne učestvuju institucije niti zvanični predstavnici dva naroda, one itekako prijete da prerastu u jedan neželjeni konflikt sa vrlo štetnim posljedicama. To je glavni povod pisanja ovog našeg teksta, s najiskrenijom namjerom da pokuša “spustiti loptu” i pojasniti neke dileme i tako, koliko je to moguće, nastali "sukob” učini bespredmetnim.

Obzirom da je nacija-nacionalnost i kao pojam i kao društvena kategorija nedovoljno jasna, prethodno dajemo kraća pojašnjenja te sintagme. Naime, teorija kaže da je nacija društvena kategorija (neki kažu i kulturna i politička, a svakako istorijska) koja se prilagođava i stalno “iznalazi” moduse svog opstanka i života. Ona je politički "konstrukt" nastao s ciljem da bude "supstanca" za stvaranje "države". Prije nastanka nacije postojala su plemena i narodi kao "prirodna datost". Ovo bi trebalo da znači da su narodi u svom "prirodnom stanju", prethodili naciji. Jer, nacija se u punom kapacitetu formira na izvjesnom višem stupnju razvitka jednog naroda, na višoj razini njegove političke zrelosti, njegove nacionalne - državotvorne svijesti. Nacija, tada, u državnom instrumentariju nadilazi plemenska-narodna osjećanja i etničke odlike. Hoće se reći - u datom istorijskom trenutku ona se "otrgne" od tribalizma i etniciteta i svojom “višom”, političkom, sviješću definiše svoj opšti državni interes, kao mnogo višu vrijednost od vrijednosti svog etnosa, i tada suvereno preuzima svoju sudbinu u svoje ruke, kako prema "vani" tako i prema "unutra". U tom smislu je nacija neizostavna karika ili stepenica kod stvaranja države, države koja je rezultat (onog Rusoovog) “društvenog ugovora”. Drugim riječima, nacija je rezultat “konsenzusa” različitih plemena, grupa, naroda, etnosa, koji udruženi, svjesno i dobrovoljno hoće da imaju svoju državu na svojoj zemlji, kao servis, kao zaštitni mehanizam i kao organizciju koja raspolaže suverenošću i monopolom na upotrebu fizičke – oružane, vojne, policijske prinude. Naravno, nacije nisu potpuno homogene tvorevine, a pogotovo nisu biološke kategorije. Međutim, iako one, najčešće, u sebi "sadrže" različite “prisajedinjene elemente”, osobe, građane, ili pak čitave kolektivitete različitih kultura, vjera, etnosa, one su, obavezno, jedinstven politički subjekt, koji apstrahuje etničke osobenosti, jer, u protivnom, ne bi bio u stanju da stvori organizaciju kakva je država.

Bošnjaci u Sandžaku (skupa sa Bošnjacima u Bosni i drugdje) čine jedan narod. Oni se tako osjećaju i, naravno, tako se izjašnjavaju. (Po međunarodnom pravu to je jedino i važno – dakle, lično osjećanje i slobodno izjašnjavanje-samoodređenje, definiše pripadnike naroda-nacije). Oni su nastali u jednoj državi - Osmanskoj imperiji, bliže rečeno nastali su na teritoriji svojih predaka - u Bosanskom ejaletu, i tada su definisali svoje ime kao Bošnjaci-Bosanci. Zato se Bošnjaci ne osjećaju niti se izjašnjavaju npr. kao Albanci, Turci, Srbi, Hrvati, Arapi i td., mada im ni to ne bi moglo biti uskraćeno, ako bi tako odlučili, jer je to neotuđivo pravo svakog pojedinca i svakog naroda. Sljedstveno - sasvim je prirodno, legitimno i normalno, da se “i sandžački Bošnjaci” osjećaju i "viču se" Bošnjacima (Muslimane i druge grupacije naknadno "nastale" u okviru bošnjačkog nacionalnog korpusa ovdje nećemo tretirati).

Ozbiljnije i pažljivije sagledavajući pomenuti "konflikt", možemo konstatovati da su deplasirane, neosnovane, štetne i vrlo "jeftine" rasprave i prijedlozi, o nekakvom "vraćanju dijela Sandžaklija u svoju pradjedovsku - Albansku naciju", što bi, valjda, značilo i u "pradjedovsku katoličku vjeru". Ako to “vraćanje” ne bi podrazumijevalo i vjeru, onda bi bilo polovično i značilo bi nedovoljno “opravdan” prijedlog, jer su se sva ta doseljenička albanska plemena izvorno bila katolička. (Gle čuda, ovo “vraćanje” zvuči veoma “poznato”). Kakav nonsens. Zamislimo, kud bi stvari otišle kad bi sve nacije svijeta počele da se vraćaju u pradjedovsku naciju i vjeru?

U kontekstu ljudskih prava i sloboda govoreći, nesporno je da niko nema parvo na bilo koji način zabranjivati da se na predstojećem popisu Sandžaklije izjasne u skladu sa svojim osjećanjima (pa i kao Albanci), ali treba upozoriti na jednu neprihvatljivu agitaciju i propagandu, koja po svim naznakama ima za cilj neke apsolutno necjelishodne, nepoštene, anahrone i štetne ciljeve. Neki kažu – ciljano se želi umanjiti broj i procentualna zastupljenost Bošnjaka u Sandžaku. Ko zna zašto? Ali, šta da radimo? No u cijelom tom zamješateljstvu ne treba smetnuti s uma da je neznanje veliki čovjekov neprijatelj. Ne mali broj puta su Bošnjaci bili izmanipulisani i sami sebe dovodili u tešku ili goru situaciju. Ako bi jedan, pa i najmanji broj Bošnjaka potpao pod uticaj ove propagande i odustao od svoje dosadašnje “bošnjačke identifikacije”, to bi neminovno proizvelo negativne posljedice po sudbinu svih Bošnjaka u Sandžaku. Umanjilo bi im brojnost a samim tim i pravni i politički kapacitet za očekivano rješavanje njihovog ustavno-pravnog statusa. Jer, status Bošnjaka u Sandžaku, Srbiji i Crnoj Gori još nije riješen na adekvatan način niti u skladu sa međunarodno-pravnim mogućnostima. Nažalost, jedanaest puta, kroz svoju istoriju, Bošnjaci-Bosanci su se uvjerili koliko su imali i imaju prepreka, pritisaka, osporavanja i negiranja identiteta, fizičkog istrebljenja i genocida, tako da je veoma bitno kiliko ih danas brojčano ima “na zemlji svojih predaka”. Ohrabruje činjenica što, i pored svih pritisaka i nedaća, nisu potpuno istrijebljeni, nisu napustili svoju zemlju, svoje nacionalno ime, kulturu, naciju, identitet i osjećanja, i što nisu klonuli duhom. Radi podsjećanja treba pomenuti činjenicu da su za vrijeme SFRJ, kad im je bilo zabranjeno "nacionalno samoopredjeljivanje", oni, u mnogome, i sami bili zanemarili svoje ime, ali su ih, posebno sandžačke Bošnjake, upravo komšije Albanci permanentno "podsjećali" da su - "Bošnjaci". Naime, stariji Sandžaklije iz pograničnog dijela sa Kosovom, kao i sam potpisnik ovih redova, su svjedoci, da kad su se nacionalno “izjašnjavali” kao "Muslimani", da su ih i tada Albanci u Peći, Vitomirici, Kosovskoj Mitrovici, Istoku, Prizrenu, Rugovi i dr. uvijek oslovljavali Bošnjacima. To je vrlo interesantna činjenica. Ali, svakako, vrlo logična jer su i sami Albanci dobro znali to bošnjačko istorijsko ime.

O Bošnjaštvu i Bosanstvu, kao istorijskim kategorijama, postoji brojna literature i dokumentacija. Zato je priča - da su Bošnjaci nastali '93. godine, plod neznanja i nerazumijevanja suštine stvari, ili je u pitanju neka i nečija nečasna namjera. Nema potrebe u ovom tekstu upuštati se u širu argumentaciju i polemiku te vrste, ali treba naglasiti, čak i da jesu "nastali" '93. godine, odnosno da su tek tada uzeli svoju "bošnjačku identifikaciju", to ništa ne bi umanjilo na identitetu, legitimitetu, kapacitetu i subjektivitetu Bošnjaka kao naroda, jer oni imaju svoje nesporno, historijski utemeljeno, trajanje. Radi komparacije podsjećamo da su Sjeverni Makedonci "nastali" upravo prije koju godinu pa to ne znači da su "postali" neka druga, nova, "vještačka" i manje vrijedna nacija u odnosu na svoje prethodno nacionalno izjašnjavanje. I Albanska nacija i država su kroz historiju imali različite nazive-etnonime, npr.: Arnaut, Arnautluk, Shqipëtar, Shqipnia, Albania i dr. I ništa tu danas nema sporno niti loše. A to što u svakoj naciji ima i "naturaliziranih" pripadnika ne mijenja na stvari.

Ukazujemo na još nekoliko nesuvislosti i apsurdnosti propagande o “denacionalizaciji” dijela sandžačkih Bošnjaka i zašto nije moralno i pošteno i nije moguće, nekim “pritiskom na dugme”, pogotovo ne prisilom, manipulacijom, propagandom i demagogijom, “nagovarati” ih da se “vrate” u “albansku naciju”. Čak ni one Sandžaklije koji “u svojoj DNK stvarno imaju izvjestan procenat albanskog genetskog materijala”. To nije moguće iz više razloga. Prije svega, činjenica je da svi narodi dostižu "nacionalni nivo svijesti i identiteta" postepeno, tokom svog vjekovnog sazrijevanja. U tom razdoblju oni uspijevaju da stvore svoju autentičnu, prepoznetljivu kulturu, književnost, umjetnost, književnike i pisce, umjetnike, epopeju, heroje, način života, običaje, tradiciju. Znači taj put bi, i u slučaju "vraćanja nazad”, morao trajati isto toliko vremena, da bi se ponovo dostigao onaj odavno napušteni nivo "izvorne, albanske" nacionalne svijesti. I kuda bi to vodilo? U tom slučaju bi taj dio naših sandžačkih Bošnjaka postao “repa bez korijena”, narod koji bi “ostao” između prošlosti i budućnosti, narod koji se disperzira na odnarođene elemente, narod koji bi izgubio svoju kulturološku podlogu, svoj pravac kretanja - jer se odrekao svog “novostečenog” bošnjačkog, a još nije “regenerirao” svoj nekadašnji albanski identitet, jezik, kulturu, naciju. Gdje je tu svrha? Pogotovo danas kad je svo čovječanstvo na višem stupnju nauke, tehnološkog razvoja, političke i građanske svijesti, kulture i civilizacije. Kad su odavno prevaziđeni nomadski i plemenski način života. I kad ljude više nije lako “žedne prevoditi preko vode”. Uostalom, zar bi bilo tako lako i jednostavno anulirati dosadašnji, u genima uklesani, bošnjački identitet i vratiti se u "pradjedovsku naciju"? Vrlo teško, odnosno - nikako i nemoguće. Tu je dobar primjer Istočne Njemačke vraćene 90-tih godina prošlog stoljeća u sastav matične države Njemačke, ali “istočni njemci” ni dan danas nisu u stanju potpuno potisnuti stečeni "komunistički" identitet i “reinkarnirati” u svoj nekadašnji zapadni, iako se radi o jednom te istom narodu.

Ulcinj, 2019., s lijeva: Harun Hadžić, Mehmed Bardhi i Fatih Hadžić

Čemu onda ovaj pravi “mali rat”? Zašto su Sandžaklije s vremena na vrijeme meta napada i na udaru pojedinih svojih prijatelja i neprijatelja, komšija, vladajućih režima, raznih “velikodržavnih” politika i projekata? Na popisima stanovništva cijepaju ih na nekoliko "frakcija", zlonamjerno, da bi im bila usitnjena i marginalizovana nacionalna brojnost i relevantnost. Radi se o neskrivenom nipodaštavanju i nepoštovanju bošnjačkog naroda u Sandžaku od strane njegovog najbližeg okruženja? Njegovom tretiranju kao monete za potkusurivanje. Kao jeftine robe, koja je na rasprodaji? Tretiranju kao “Alajbegove slame” koju može svako da čupa i raznosi na razne strane. Došlo se do toga da bošnjački glas na izborima, vladajuće strukture i političke stranke, mogu da kupe za jeftine pare.
Pokušajmo ovdje dati i odgovor na pitanje - zašto su i kako, neka albanska plemena, u manjem ili većem broju (npr. Škrelji, Hoti, Klimenti, Murići, Ljajići) koja su oko 1700. godine naselila neke prostore Pešteri i Sandžaka, "poprimila bošnjački identitet"? Zašto ta plemena nisu ostala ono što su bila? Zašto ona nisu "albanizirala" mjesno stanovništvo, nego je proces bio obrnut? Činjenica je da su ta pridošla albanska plemena dolazeći u Sandžak, zatekla brojnije slavensko-bošnjačko stanovnišvo nego što su ona sama bila, i miješala se sa njim. Tu je naravno došlo do međusobnog kulturnog prožimanja i utjecaja gdje je "nadvladao" slavensko-bošnjački elemenat. I sve to bez upotrebe prisile i mirnim putem. A i zašto bi, npr. Osmanski Turci kao tadašnja vlast, koja je jedina u svojoj državi mogla da primjenjuje silu, na svojoj jedinstvenoj državnoj teritoriji, gdje je turski jezik bio službeni, i gdje je dominirala vjera islam, i gdje im etniciteti nisu bili važni, zašto bi preferirali slavenski nad albanskim identitetom, jezikom i "nacionalnošću". Znači nije bilo nikakve potrebe za korištenjem sile radi "bošnjakiziranja" tih pridošlih albanskih plemena? Ali, čisto u naučnom smislu, bitno je razjasniti kako se faktički dogodio taj proces preobrata. Zanimljivo je, naime, naći pravi odgovor na pitanje baš u vezi jezika koji je ovdje najglavnija odlika nacije. Naime, ako je turski jezik bio službeni, državni jezik, zašto su ta novopridošla albanska plemena prihvatila drugi, manje važan i neslužbeni “slavenski jezik”, umjesto da prime turski jezik, ako je bilo prisile. Zašto su prihvatila drugu (“bošnjačku”) vjeru i kulturu, a napustila svoj kompletan dotadašnji albanski identitet? Zašto nisu primila islam u svojoj postojbini iz koje su se pokrenula. Mogući odgovor glasi - ta novopridošla nomadska, stočarska, planinska plemena, su se odjednom našla u jednoj novoj “kulturnijoj” sredini, novom načinu života i rada, u sredini u kojoj su društveni odnosi bili na višem civilizacijskom nivou (trgovina, zanatstvo, škole-mektebi, vjerski život), ona su se jednostavno, kroz izvjestan period, asimilirala-utopila, odnosno, kao "slabija" bila su "absorbirana" od svog, u svakom pogledu dominantnijeg bošnjačko-slavenskog okruženja. Znači, ona su se pod uticajem praktičnog života utopila-asimilirala u novu, Bošnjačku - Bosansku "naciju", i, logično, ona i dan danas čine sastavni dio bošnjačkog stanovnišva i bošnjačkog nacionalnog korpusa Sandžaka.

Na kraju, ako imamo u vidu da je u Evropi proces uspostavljanja državnih granica završen, da nema stvaranja nekih "velikih država”, a ubijeđeni smo da nema, jer to ne dozvoljavaju ni međunarodno pravo ni međunarodna zajednica, ni EU, ni OEBS, onda će nam biti sasvim jasno da je ovaj "internetski rat" protiv bošnjačkog identiteta u Sandžaku, jedan anahron i anticivilizacijski čin, pokrenut od strane neodgovornih pojedinaca, a koji bi mogao izazvati isključivo negativne posljedice po Bošnjake u Sandžaku, a Albancima ništa pozitivno ne bi donio. Prosječni Sandžaklija se pita - kome je to palo na pamet, i čiji je to projekat, da se putem jednog “puzajućeg” genocida Bošnjaci potpuno istrijebe sa ovih prostora? Bilo kako bilo, Sandžaklije će, za očekivati je, i ovaj put iskoristiti pravo da se na popisu izjasne u skladu sa svojom savješću i svojim bošnjačkim nacionalnim identitetom. Svakako nek se posavjetuju sa onima koji im mogu dati korisna pojašnjenja. A potpisnik ovih redova i uvaženi prof. Mehmet Bardhi, sasvim normalno, nastavit će saradnju i u buduće i davati doprinos suživotu, svekolikom napretku, razvoju i srećnijoj budućnosti dva bratska naroda - Bošnjaka i Albanaca, i uopšte svih lju di na ovim našim, još uvijek siromašnim, balkanskim prostorima.