ODABRANA POEZIJA DINE MURIĆ
Autor: Božidar Proročić, književnik i publicista Objavljeno: 26. Jan 2021. 17:01:42
Dina Murić, rođena 1982. godine u Rožajama (Crna Gora), je pjesnikinja, esejista i filmski scenarista. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010.godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču, Austrija. Jedna je od najplodnih pjesnikinja i scenarista današnjice možda pomalo (neopravdano) zapostavljena u Crnoj Gori. Poezija i proza Dine Murić umnogome podsjeća na djela proslavljene francuske pjesnikinje i scenaristkinje Fransoaz Sagan (1935-2004). Njeni stihovi slijede njen cijeli život, nejn sjaj i raskoš ,,velikih gradova.“ U stihovima Dine Murić ta erupcija emocija, melanholije, nježnosti, patnje, stradanja, vječitih borbi i traganja za životom i smrću. Nema čitaoca koji u stihovima Dine Murić neće pronaći i dio sebe u njima. Dina Murić svojom je meditativnošću, duhovnošću i mudrošću otvara sasvim nove puteve u modernoj poeziji. U vremenu kada dominira svijet mladih bez volje za čitanje na uvjek trusnom Balkanu njeni stihovi su istinski i jedini svetionici u našim fizičkim i duhovnim, i moralnim posrnućima. U fokusu idealnog ali promijenjenog, nestalnog i izgubljenog svijeta ,,savremene Evrope.“ Parabola jer sjenka njenog egzistencijalizma koji sam po sebi predstavlja samo odraz prošle stvarnosti u kojoj se nalazi esencija autorkinog bića. Tako se u pjesnikinji radja samospoznaja o prolaznosti nakupljenog iskustva koja vodi u tugu i melanhonliju a ne liječi se ,,novim rajom“ već ličnom poetskom ispunjenošću, jer je pjesnikinja svjesna svih vrijednosti koje je njena porodica utkala u njoj i koji su joj putokazi i vodiči na nemirnim raskršćima Evrope. Zato sa posebnim zadovoljstvom predstavljam izbor iz njene nove poezije. Olga Langfelder i djevojčica bez imena ٭٭٭ Snijeg se topi na mom otvorenom dlanu Sve ovo nema više neki pretjerani smisao Udisaj pa izdisaj nijemost pogleda i laganje da će se jednoga dana desiti nešto za nekoga od nas U sebi nosim tegobu tešku kao stotinu tegova mračnu i hladnu kao najtamniju noć Ne znam kako da je iskažem i znam da neću moći Ovo je taj svijet ljudi o kojem noću u pećini svojoj djeci pričaju prestrašene zvijeri Ovdje ispod napuklog asfalta vire skeleti razbacani, oprljani tamnom zemljom i nepoznati Usta hoće da kažu ali strašno je pa zanijeme i počnu panično pjevati Uspavanku, tihu i promuklu jer duša vapi za snom A gdje si u svemu tome bio ti? Zašto nisi ispunio obećanje koje si krvlju ispisao na fasadi rafalom unakažene zgrade u buntovničkom kvartu naše mladosti Sinoć te sanjam Dok te pratim sjetnim pogledom nestaješ iza ugla zgrade Kada te sustignem vidim da ti lijepa glava krvari I tako po ko zna koji put Sahranjujem te No, ne plačem, jer davno sam te izgubila na obalama gradova kojih neće biti na stranicama knjiga koje neće čitati U pjesništvu tuđih ulica ٭٭٭ U smrt je otpratio tuđu djecu otac jedne nepoznate djevojčice Taj nevini lik je prašnjava slika moje majke jer sve su bile djeca Mršavi djevojčurci sa knjigama u rukama što ih spuste na kamen dok na Limu peru veš Utvare ih vabe sa druge strane rijeke da odjave, da ih ne bude Opkoljavaju ih i one padaju u kristalnu vodu Nepoželjne! Sjećam se prozora susjedne kuće siromašno uređene dnevne sobe i okruglog nožem izrezbarenog stola njene kratko ošišane kose njenog strašnog vapaja njenog mršavog tijela kao u dječaka koje slomljeno leži na šarenom tepihu Sjetim se! Pa se u grču probudim iz kvasne postelje i satima čekam na razbijenom prozoru Sinoć sam ponovo hodala uskim ulicama grada bijesna, tragična, lažno nasmijana U kvartu vila, vidjela sam lijepu kuću na pločniku tablu zlatne boje sa imenom Olga Langfelder Vidjela sam mladu Olgu Kako pleše uz muziku Fred Astera topli zvuci se gube u naletima vjetra ali gusjenica puzi njenim lijevim obrazom i dolazi do oka Čini mi se kao da mi govori „Pao je Jura Soyfer“ „Poezija je ono što se naslika na zaparenom staklu“ A potom ponosno odlazi u Kristalnu noć ٭٭٭ Ko je uzeo djetinjstvo bezimene djevojčice? Znate vi to I zato vas optužujem Jer dok nevino tijelo utanja u plavičastu noć na tv ekranu u susjedovoj kući odvija se fudbalska utakmica Mi znamo Gdje je bila španska kraljica Dok je krv tekla ulicama Kordobe Tamna i lijepljiva, zanosna stilski uređena klanica Sve dok pločnik više nije mogao da upije krv u svojim otocima te se počela razlivati po ćoškovima i natapati ćilime niskih kuća ٭٭٭ Djevojčica stoji na stepeništu nedovršene kuće Glava joj je nakrivljena u stranu lice spremno na plač Pored nje je starija sestra u plavoj prevelikoj haljini sa osmjehom punim nade sa princezačkim naklonom prema kameri Otac je fotograf Mlad je, neustrašiv i vječan Kome je potrebno više od zlatnog kaveza kome je potrebno ono što drugi imaju u dalekim zemljama San te buđenje uz okrutni zvuk realnosti u kojoj padaju bombe moćnika hodničko ogledalo se lomi od potresa ٭٭٭ Njen lik me oduvijek zove iz vakuma u kojem završavaju žrtve pod asfaltom zove me sa snježnih vrhova i iz istinskih osmjeha slučajnih prolaznika Bilo joj je osam godina nije imala majku ne znam joj ni ime, jer je nisam pitala sjećam se samo njenih očiju jer nisu mogle ostati djetinje Njoj je posvećena ova pjesma I Olgi koja je rođena u Baumgarten vili u četrnaestom distriktu A umrla u Birkenau (koncentracioni logor) I vama nestala generacijo vaš zadnji izdisaj desio se onoga dana... Ali ne plačem jer davno sam vas izgubila na obalama gradova kojih neće biti na stranicama knjiga koje neće čitati u pjesništvu tuđih ulica |