BAUK KRUŽI BOŠNJACIMA - BAUK POLITIKOCIDA I MORALOCIDA
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 11. Jan 2021. 17:01:03
Tačno, antibosanska politika se šepuri po Bosni zato što iza sebe ima Srbiju, odnosno Hrvatsku. Ali, isto tako je tačno da se takozvana “probosanska” politika hvali kako Bosnu brani od Bošnjaka, koji sve više i sve dublje padaju u ponor “politikocida” i “moralocida” nakon “genocida”.


Etnički, mi smo Bošnjaci; nacionalno, mi smo Bosanci. Naše etničko određenje uvjetovano je našim prirodnim rođenjem, a naše nacionalno opredjeljenje uvjetovano je teritorijalnom suverenošću bosanske države. Etnička pripadnost nije izborna, dok je nacionalno-državno oprdjeljenje izborno. Nicaja je država koja se stiće, gradi i brani, dok je etničnost kultura, koja se rođenjem nasljeđuje od roditelja i razvija u krugu etničke zajednice, koja ima specifične osobine. Naciju čine više etničkih zajednica jedne nacionalne države, koju ustav i zakoni “drže” na okupu radi zajedničkog cilja, a to je suživot i vladavina prava.

U poređenju s velikim, mi smo mala nacija, ali u poređenju s malim, mi smo velika nacija - ima nas oko deset milijuna na Balkanu, Turskoj, Europi, Americi i Australiji. Mnogo je faktora, koji nas čine da imamo grupni osjećaj Ibn Haldunuve “assabijje”, tj., osjećaj grupne solidarnosti i grupne svijesti, kao što je svijest bosanskog duha, bosanskog jezika, bosanske kulture, bosanske matične države i osjećaj iskustva od srpskog genocida.

Dakako, postoje i komperativne prednosti unutar naše bosanske nacije. To je bilo naročito izraženo za vrijeme srpsko-crnogorske agresije na bosansku državu krajem prošlog stoljeća. Te prednosti ili razlike određene su specifičnostima bosanskih područja ili krajeva od kojih su pet prepoznatljivih specifičnosti meni zapale za oko:

(1) Hercegovina, Mostar, je pokazao izuzetnu otpornost u očuvanju našeg etničkog identiteta protiv agresivne kroatizacije, koja je bila veoma žestoka, postavljajući tako mjeru “bošnjaštva”.

(2) Sjeveroistočna Bosna, Tuzla, odigrala je veoma važnu ulogu u definiranju, razvijanju i očuvanju bosanstva u kontekstu borbe za autonomiju bosanske drževe što ima svoje korijene u Gradašćevićevom pokretu iz devetnaestog stoljeća, određujući tako mjeru “bosanstva”.

(3) Sarajevo je bilo i ostao simbol multikulturnog miljea kako u ratu tako i u miru, definirajući tako mjeru “suživota” i “tolerancije” za cijelu Bosnu.

(4) Srednja Bosna, Zenica i Travnik, su oduvijek bili čuvari bosanske vjerske i moralne tradicije, gdje su pitanja brade i hidžaba bila prisutna više nego igdje drugdje tako da su Zenica i Travnik, na neki način, postavili mjeru “vjere” i “morala”.

(5) Bosanska Krajina, Bihać, imao je najteže iskušenje od svih krajeva Bosne zbog srpsko-crnogorske agresije na nezavisnu i suverenu bosansku državu zbog nacionalno-državne izdaje Fikreta Abdića. Bez dvojbe, ponosni Krajšnici su bili i ostali veliko bosansko čudo u otporu protiv razbijanja državne cjelovitosti i teritorijalne kompaktnosti bosanske države, postavljajući na taj nači mjeru “nacionalne državotvornosti” kod Bošnjaka. Naravno, nije slučajno da su baš Krajšnici imali tu čast da na bosanskoj granici Izačići prvi podignu bosansku zastavu s ljiljanima, kao znak pobjede Armije Republike Bosanske. Bez obzira na sve, general Dreković i Dudaković, ostat će u pamćenju Bošnjaka kao najveći generali-heroji u modernoj bosanskoj povijesti.

Prateći ovih dana događanja oko migranata u Krajini, ne mogu ostati ravnodušan naspram novog teškog iskušanja kojem su naši Krajšnici opet izloženi. Onom iskušenju iz rata bio sam neposredno nazočan u Krajini. Zato mogu svjedočiti da ako je iko u Bosni gostoprimljiv, onda su to Krajšnici; ako iko ima suosjećanje prema muslimanima, jer se kaže da su migranti uglavnom muslimani sa Istoka, onda to imaju Krajšnici; ako je iko spreman na žrtvu za drugoga, onda su to Krajšnici.

Ali sve ima granicu izdržljivosti pa tako i “gostoprimstvo”, “susojećanje” i “žrva”, koja, ne samo da nije ravnopravno raspodjeljena na cijelu naciju i državu, već je nepravedno i zlonamjerno prebaćena na leđa Krajšnika. Ni krivi ni dužni Krajšnici su sami suočeni s ovim planetarnim problemom. Velika i moćna Europa svoje frustracije oko migranata sa Istoka lijeći preko leđa napaćene i iscrpljene Bosne, bolje rećeno preko leđa Bošnjaka, koji se teško oporavljaju od srpskog genocida, genocida kojeg srpska politika danas (09. januara, 2021) obilježava, kao “najsjajniji biser srpske istorije” (Dodik). Alas, kao “najmračniji dan ljudske istorije” (Haag).

No, postavlja se pitanje: kako se uopće moglo dogoditi da Bosna, koja pati od neimaštine i beznađa, postane odlagalište migranata sa Istoka?

Odmah da kažem umorni smo od priče bošnjačkih političkih predstavnika u bosanskoj državi da su oni nemoćni zato što o svemu odlučuju tri ruke, koje se ne rukuju, ne zbog Korone, već zbog mentalne korupcije: “što gore, to bolje”. Umorni smo i od priče da se bosanski susjedi, Srbija i Hrvatska, ne umaraju oko podjele Bosne.

Tačno, antibosanska politika se šepuri po Bosni zato što iza sebe ima Srbiju, odnosno Hrvatsku. Ali, isto tako je tačno da se takozvana “probosanska” politika hvali kako Bosnu brani od Bošnjaka, koji sve više i sve dublje padaju u ponor “politikocida” i “moralocida” nakon “genocida”.

Da, upravo tako. Golim okom je vidljivo da su, na primjeru migranstke krize u Krajini, Bošnjaci danas izloženi “etničkom čišćenju” ne više kao “genocid”, već kao “politikocid” i “moralocid” nakon što su se, po svim mjerilima, politički i moralno spasili od srpsko-crnogosrke agresije na bosansku državu i srpskog genocida nad Bošnjacima.

Dakle, nakon svega Bošnjacima se danas oduzima politička moć, tj., vrši se nad njima “politikocid”, tako da nisu u stanju riješiti ni jedan akutni politički problem na nivou bosanske države. Također, Bošnjacima se oduzima oreol moralnog pobjednika, tj., vrši se nad njima “moralocid”, tako što ih se optužuje za nehumanost prema migrantima i bezosjećajnost prema ljudskim potrebama.

Naravno, krive su susjedne države, koje prosljeđuju migrante u Bosnu, čije granice su porozne i provizorne, a takve su zato što Bosna nema pravog domaćina, koji ima moć da zatvori vrata nepozvanom gostu, ali i koji zna kako se nepozvani gost izvodi iz Bosne ako je ušao nelegelno. Za taj postupak potrebna je svježa pamet i stalni trud da se stvari urade na vrijeme kod koće i pokrenu inicijative kod Europljana, posebno kod Visokog (ili Niskog) predstavnika, koji nisu ovdje da hvataju muhe po Bosni, već su ovdje da “hvataju” migrante, kojima je teško, ali nije Bosna, a posebno Krajina, kriva za njihovu nesreću.

Europa nije skroz nevina za njihovo stanje zato mora prihvatiti migrante u svoju zaštitu. Po čemu Bosna mora da ispašta zbog tuđih grijeha? Bosna ima dovoljno svojih, koje mora ispravljati. Zato, nije primjereno od Ambasadora Johanna Sattlera, šefa Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, da obilazi bosanske vjerske dostajanstvenike kako bi ih uvjerio da se angažiraju oko migranata na način propovjedi o humanosti i poštivanju ljudskih prava migranata u Krajini. Uostalom, Bosna nije članica Europske Unije, ali to ne znači da može biti mjesto odlagališta migranata sa Istoka.

Pa ipak, moramo biti iskreni pred samim sobom pa priznati da je najveći krivac migrantske krize, koja danas pogađa Krajinu, bošnjačka ili bosanska politika, koja je spora, neinventivna, nekorespodentna, neaktivna te koja se bavi uglavnom posljedicama a ne uzrocima!

Niko me ne može uvjeriti da nije bilo moguće spriječiti migransku krizu u Krajini da su bošnjački politički i državni akteri na vrijeme i uporno insistirali na pravim europskim ili briselskim adresama da se problem migranata ne prebacuje u Bosnu iz Srbije i Hrvatske te da se problem migranata sa Istoka ravnopravno podjeli na sve zemlje regiono, uključujući i euroske zemlje.

No, kao obično Bošnjaci imaju problem u sebi i sa sobom jer uvijek, iz nekog neobjašnjivog razloga, djeluju prekasno na vlastitu štetu?

To se zove politički gaflet ili moralni ahmakluk!

Allahu Svevišnji, spasi nas od našeg gafleta i ahmakluka! Amin!