Hakija Mršo i Remzija Vejo

Članovi udruženja boraca „Zelene beretke“ Općine Vogošća, posjetom mezarima Hakije Mrše na Šehidskom mezarju Kovači i Remzije Veja na mezarju Stadion, te spomen obilježja na vogošćanskom stadionu koji nosi ime Hakija Mršo, danas (28.12.2020.) su obilježili godišnjicu pogibije ovih vogošćanskih heroja koji su, na današnji dan, prije 28 godina, poginuli u jednoj od najžešćih bitaka za Mujkića brdo.



- U najtežim trenutcima za nas i našu zemlju, tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine, oni nisu žalili svoje živote koje su utkali u temelje naše domovine, slobodne i nezavisne Bosne i Hercegovine, kaže Hasan Dolovac, predsjednik agilnog uduženja boraca „Zelene beretke“, koje se na dostojanstven način prisjeća ovih, ali i svih drugih vogošćanskih heroja. Najmanje što možemo učiniti za njih jeste da ne zaboravimo njihovu žrtvu i sve ono šta su činili kako bi nama omogućili da živim u slobodi.

- Svaka godišnjica pada mi teško, kaće Mina Mršo, Hakijina supruga. No, kad vidim da on i njegovi saborci nisu zaboravljeni biva mi lakše.

Mina Mršo

Hakija Mršo, rođen je 1963. godine u Ilovici kod Goražda. Pred agresiju na našu zemlju stanovao je u vogošćanskom naselju Svrake. Zajedno sa ocem i druga dva brata, u aprilu 1992. godine, uključio se u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ispoljavao je izuzetnu hrabrost u borbenim dejstvima koja su se izvodila na padinama brda Žuč. Pogino je na Mujkića brdu na dužnosti komandira čete Vogošćanskog odreda. Nekoliko dana prije pogibije uručeno mu je najveće ratno priznanje “Zlatni ljiljan”. U spomen na njega fudbalski stadion u Vogošći nosi njegovo ime.



Remzija Vejo, rođen je 1955. godine u Foči. Prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu živio je u Vogošći gdje je bio i zaposlen. Po osnivnju “Patriotske lige BiH” uključio se u njen rad i istakao se kao jedan od vrsnih organizatora otpora. Na početku rata obavljao je dužnost zamjenik komandanta Specijalne jedinice koja je učestvovala u izvođenju borbenih dejstava na području cijelog Sarajeva. Pogino je na dužnsti komandanta Četvrtog vogošćanskog odreda. Krasila ga izuzetna hrabrost i odlučnost. Jedna ulica u Vogošći danas nosi njegovo ime.