AZIZ HUREM: -Ne postoji ni jedna država na planeti Zemlji gdje se svaka pa i najveća laž može tako skupo prodati. I što je ta laž donešena iz daljeg utoliko joj je cijena veća. Tako mi uvijek više vjerujemo u ono što čujemo nego u ono što vidimo. Dakle u našoj državi jednoj i jedinoj Bosni, kakvoj-takvoj svaka roba se može prodati i može naći svog kupca. Mi nemamo parametre kvaliteta, mi ne pitamo ko je proizvođać i uvoznik, mi sve kupujemo zdravo za gotovo. Samo je važno da je jeftino i šareno, pa nemora bit ni ispravno ni tačno, samo nek‘ je uvozno i da nije domače. Da li to bila informacija, obična riječ, voda za piće, mlijeko ili respirator za oboljele od COVID-19 sasvim je svejedno – za cijenu mi ne pitamo samo nek je sa drugog kraja planete.

Pripovijedali su da je neki Dalmatinac rekao: E ne bi vala bija Bog u Bosni ni za kak‘e pare.
A drugi ga upita pa zašto lipi moj barba: e nebi veli, što su ka' rogovi u vreći, oni je‘ni bi 'stili kišu, oni drugi 'oće sunce, pa neki ope-tamo kažu da im je malo sniga, pa da sve bude biilo k'o snig. A, ope‘ tamo neki treći 'oće da im je da podne bude poslije podne, pa kažu vi‘ćemo kako će bit kad bude. Ako nam bude kasno vratićemo ga nazad, ma ‘ajde dogovorićemo se nekako - no ako se nemognemo dogovorit nek ćera svak po svom.
I baš tako najčešće biva da se jednima ništa ne sviđa pa oni ćeraju po svom, oni drugi po svom, oni treći nikako ili protiv i jednih i drugih i trećih. A kakav je vakat naniš’o – ako nemaš protivnika nisi nikom interesantan. A, oni jedni begenišu nešto samo zato jer to nije po ukusu nji’ovijen rivala.
I tako se oni nadopunjuju, zatežu i natežu godinama i vikovima.
Pa zašto za Boga lipi si barba?
Pa ne znan’ ti ni ja. Valjda se najprije moraju dogovorit o čemu bi se najprije tribali dogovarat, šta im je prvo i priče a šta o‘traga. Pa kad se oko toga dogovore a, - vele da ni oni ne znaju šta im je priće i važnije - onda se moraju dogovorit – di će se i u koje mistu sastat, di ima „dobre ribe“ jal‘ „dobre janjetine“
Auuuu, za Boga barba – pa šta narod veli?
Ma ajde ne budi bena, šta, kakav narod, ko pita narod. – tako, ne samo Dalmatinci nego i mnogi drugi misle i razgovaraju o nama - .
***
Naravno, kazuju oni nama da im nije lahko. Ali? Ako im je teško neka se ostave tog posla, niko ih preko njihove volje nije doveo na vlast ni u vlast. To su sami oni htjeli i najradije bi da ih sa te pozicije i iz te fotelje izvade tek onda kad se „ohlade“ i kad ih bude trebalo nositi na Onaj svit - dženazu ili sahranu.
Nije njima lahko kako mi mislimo – Ne. Njima je još lakše i mekše nego mi možemo naslutit.
A Narodu?, ma nije ni važno kako mu je, niko ga i ne pita, i niko ga ne ferma i ne benda. Narod može svašta istrpit, izdržo je i gore. Davno su rekli: narod je jaka kobila. Za glasanje sad mi više ne trebaju do sljedćih izbora. A do sljedećih izbora nešto ćemo i dobrog napravit, asfaltirat ćemo koji sokak i zaposlit ćemo neke nove(ne)radnike, ako nikog drugog ne uspijemo, naći ćemo nekog jal iz moje jal iz ženine široke loze. A naš javašluk i nehaj će dobri narod kao i uvijek zaboravit, razmišljanja su naših „velikih političara“ .
Stanje u državi je baš i upravo onako kako njima najbolje odgovara. Njihovim javašlukom, nehatom i sebebom se otvaraju svakodnevno nova kriminalistčka žarišta po najrazličitijim pitanjima, a onda se oni oko toga bave danima i mjesecima i to im je dobar izgovor i odgovor da nisu mogli ništa drugo prije uradit – jer su se dogovorili šta im je važno i važnije, zapravo šta im je sprida a šta o'traga.
Dalmatinac je u neku ruku i imao za pravo. Mi u Bosni sa Hercegovinom imamo sve gotove i (ne)ispunjene želje. Imamo i snijeg i led, i mraz, i sprženu klimu, i maglovitu Jesen i neizvjesnu Zimu sa „najboljim“ i najgušćim smogom i dimom bilo umjerena ili hladna, i tropske vrućine i .... sve, ama imamo sve. Imamo mi i više nego što nam treba ako se uzme ‘nako komplet, đuture u prosjeku. Ali to naše bogatstvo je negdje mršavo a negdje debelo raspoređeno. Jedni imaju mnogo mnogo više a drugi – ne da imaju manje – nego imaju ništa. Prosjek zavidan , skoro kao u Njemačkoj , ali taj prosjek je za one što imaju ništa tako, daleko i visoko da za njih ostaje samo vječiti i pusti san.
I zato nam neki od tih važnih faca ponavljaju da nigdje i nikada ne vide problem – valjda sa ciljem da smire loptu ili da onaj pretis lonac (narod) ne bi esksplodirao. Zato, sa sigurnošću se može ustvrditi da im je lični interes u prvom planu. To njihovo bogatstvo nije skinuto niti sa Marsa niti sa Mjeseca nego je tu između nas njihovim vještim i prljavim igrama od nekoga iz ne posredne blizine prisvojeno, ne plaćeno, otuđeno, zagrađeno, uknjiženo, i uvijek na neki sumnjiv način – zakonom prilagođenim upravo njima. Pa se na koncu „teško može ustanoviti“ jesu li došli na vlast zato što su bili bogati ili su postali još bogatiji od kako su na vlasti. Baš i upravo onako - kako reće jedan naš učenjak s Oglavka dr. Š. ef. S. - peštanski student još prije više od jednog stoljeća : na zemaljskoj kugli je uvijek ista kolićina vode, samo je pitanje gdje se ta voda nalazi (ova činjenica je još i ranije bila poznata ali samo malobrojnim koji su doprli do Stambola ili Beča.

U čemu je i gdje je kvaka?
Mi nikada ne gasimo požar prije nego se razbukti. Zapravo, kada problem nakvasa i prelije maštrafu, kad se sve zahukta i zakuha i kad uz to još i mediji napušu onako kako treba – tek onda se gospoda iz vladajućih i ne vladajućih partija počne /tobože/ sekirat i hrvati sa belajom, optuživati jedni druge međusobno i svoje rivale. Svi su krivi samo nisu oni koji izlaze pred kameru. A, prije toga su morali danima da se dogovaraju sa svojim savjetodavcima kojih ima na pasija priskakala, pa tek da nakon haj-haj vremena to iznesu na TV i u novine koje su skroz „objektivne i nepristrasne“ – i sve se završi u davanju izjava – dok neko drugi negdje drugo ne poturi žišku od koje će buknuti nova vatra.
--Malo je država na Svijetu koje nemaju svoje, (režimske) medije. Ali zato stranačkih ima sijaset. Jedna od njih je i naša Bosna sa Hercegovinom. Pa ipak se jedni te isti ljudi zadrže na vlasti po dvadeset-trideset i više godina – a tek kako dugo bi ostali da imaju svoja glasila. No ako bi mjerili životni standard po broju TV-kanala opet bismo se mogli uporediti sa Njemačkom ili Švicarskom.
Ti „ne zavisni“ mediji mogu najsitniju krađu napuhati do skandala državnih razmjera i bezazlenu svađu ili tuču djece podići na međunacionalni rat. Ali isto tako i skandale u razmjeri državne izdaje zataškati i gurnuti pod tepih. Sve zavisi u čijim rukama su ta glasila i koliko duge ruke ima taj medijski boss.
-Ne postoji ni jedna država na planeti Zemlji gdje se svaka pa i najveća laž može tako skupo prodati. I što je ta laž donešena iz daljeg utoliko joj je cijena veća. Tako mi uvijek više vjerujemo u ono što čujemo nego u ono što vidimo. Dakle u našoj državi jednoj i jedinoj Bosni, kakvoj-takvoj svaka roba se može prodati i može naći svog kupca. Mi nemamo parametre kvaliteta, mi ne pitamo ko je proizvođać i uvoznik, mi sve kupujemo zdravo za gotovo. Samo je važno da je jeftino i šareno, pa nemora bit ni ispravno ni tačno, samo nek‘ je uvozno i da nije domače. Da li to bila informacija, obična riječ, voda za piće, mlijeko ili respirator za oboljele od COVID-19 sasvim je svejedno – za cijenu mi ne pitamo samo nek je sa drugog kraja planete.
Je li to rezultat ne savjesnog odnosa prema sebi i svojoj zemlji, jesmo li izgubili povjerenje u one koji su nam najbliži i kojima bi trebali najviše vjerovat, da li znamo da nas sa uvozom stranog otpada ponovo varaju isti oni koji su nam do jučer prodavali domaću robu.

………………………………………………………………
Dakle, kako god mi svi ‘nako od reda nećemo i ne znamo odabrati o odrediti šta je ispravno i pošteno tako i ništa drukčije se ne vladaju ni oni od kojih mi to najviše očekujemo. Oni/vlastodršci nema kriterija u enormnom bogaćenju i prisvajanju ne zarađenog i tuđeg, nemaju kriterija u prisvajanju za sebe ekskluzivnog prava na greške, kriminal i korupciju, u borbi za prvo mjesto i u borbi za prestiž i dobru poziciju ne postoji ni škola ni znanje ni poštenje kao preduslov ili glavno pravilo. Tu, na tom putu se ruše svi kodeksi ljudskog vladanja i dostojanstva – hem ga mi rušimo sami sebi, hem nam ga ruše drugi. „Ljudi“ gaze preko ljudi samo da dođu do cilja, --- (bojim se da ne pretjeram , ali čini mi se da uglavnom, vlada pravilo ako se ne varam Luya XIV-og koji reče : > poslije mene nek bude potop < - meni je važno da sam JA sad i ovdje, i samnom neka se historija završi ako treba < eto tako se vladaju bosanski moćnici, paše i veziri.Ali treba da znamo: sve smo to mi, svemu tome smo najviše mi sami krivi.
Pa ljudi moji, nismo mi konac ljudske vrste na zemaljskoj kugli.
Ne bismo o tome koliko je Dalmatinac bio u pravu ili u krivu, ali ne treba nama niko ugađati po našem ćejfu, niti treba niti smije. Nemamo mi pravo na komfor i mertebet. Mi smo to davno potrošili a, novi nismo zaradili. Hal u kojem smo se našli je krivnja svakog pomalo, srazmjerno poziciji i uticaju. Htjeli ne htjeli morat ćemo se prilagodit datim okolnostima, pa koga šta zapane „kiša, sunce, snijeg, žega“ jal‘ .... Moramo shvatiti da neke stvari ne možemo prilagođavati sebi ---naprotiv --- prema tim stvarima ili pojavama se mi moramo oblikovat i prilagodit, prije ili poslije.