Safet Hadrović Vrbički: “Sermija“- Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje 2020.

Piše: BRAHO ADROVIĆ

Poslije izuzetno vrijedne antologije antiratne poezije Bošnjaka, Safeta Hadrovića-Vrbičkog upravo je u izdanju Udruženja bošnjačkih pisaca Crne Gore, izašla iz štampe još jedna njegova, takođe veoma vrijedna i značajna antologija, ovoga puta Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore pod nazivom SERMIJA (osnova, srž, osnovni element). U antologiji su zastupljena prozna djela (priče ili odlomci iz romana) 53 autora sa prostora Crne Gore i Sandžaka, kako onog dijela koji sada pripada Crnoj Gori, tako i onog koji pripada Srbiji. Uz to uz priču svakoga od autora objavljen je po jedan osvrt koji čitaocima omogućava potpuniji uvid u prozno stvaralaštvo autora, i naravno, kratka biografija svih pisaca, što je i uobičajeno. Recenzenti antologije su Hamdija Kalač i Enver Muratović, tehničku obradu knjige je izvržio diplomirani inženjer, Haris Adrović, a korice Damir Skarep. Antologija je veoma lijepo opremljena i kao takva mogla bi se naći u bilo kojoj knjižari i biblioteci na svijetu. Rješenje korica i štampa su viže nego dobri, mada smatram da je i na koricama ove vrijedne knjige trebalo da stoji ime autora, a ne samo na početnim stranicama, jer kada je riječ o ozbiljnom i izuzetno značajnom izdavačkom poduhvatu, za šta je bilo neophodno uložiti mnogo truda i znaja, ne treba iskazivati pretjeranu skromnost, kao u ovom slučaju.

U uvodu Antologije „Sermija“ Safet Hadrović – Vrbički se polazeći od shvatanja značaja književnosti, s pravom pozvao na riječi turskog nobelovca Orhana Pamuka, koji kaže da „ljudske zajednice, plemena i narodi postaju plemenitiji, obogaćuju se i uzdižu u onoj mjeri u kojoj cijene i njeguju vlastitu književnost“, a o razlozima koji su ga motivisali da pristupi ovom teškom i odgovornom poslu, sam Vrbički kaže: “Proteklo je punih stotinu godina od rođenja književnika – Bošnjaka Sandžaka: Ilijaza Dobardžića, Ćamila Sijarića, Mehmeda Mule Musića "koji su jasno osjetili potrebu da javno progovore, da kroz svoje književno stvaralaštvo ostave vidan, neizbrisiv trag, o životu i životnim sudbinama - kako pojedinaca – tako i cjeline svog naroda. Da drugima koji će doći poslije njih, ukažu na put kojim valja ići sa ciljem očuvanja svog nacionalnog bića, koje se ponajbolje može sačuvati razvojem vlastite književnosti, što je opravdan povod, da se izvrši izbor, priredi i štampa jedna antologija, kakva je „SERMIJA“ kroz čiji sadražaj je prezentovan razvojni tok prozne književnosti bošnjačkog naroda Sandžaka u trajanju od jednog vijeka.“ Hadrović takođe ističe da istorija jednog naroda, pa tako i bošnjačkog, svjedoči i da to činjenice potvrđuju, da se dotični narod može izboriti za svoje prirodno pravo na diostojanstven historijski opsgtanak samo ukoliko je temeljnim obrazovanjem valjano upučen u očuvanje svojih kulturoloških vrijednosti koje se mogu svesti na očuvanje nacionalnog imena "nacionalnog jezika, naciopnalnih običaja i svog identiteta koji je kontinuitet pamćenja.“

U drugom eseju naslovljenom „Pod tamnom zvijezdom rođeni“ Vrbički govori o uslovima u kojima su živjeli i stvarali bođnjački pisci zastupljeni u ovoj antologiji, odnosno o atmosveri „Malo, malo, pa se zarati. Nikada neće biti tamo sreće“ kako je zapisao Saladin Burdžović, odnosno u okolnostima balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, Kraljevina SHS, ratova u okruženju i sl., i konstatuje da su „pod tamnom zvijezdom rođeni“ što sugeriše da su živjeli i stvarali u vrlo teškim uslovima,što se proteglo skoro i do ovih dana.

Svjedoci teških vremena
Posebno u djelima najstarijih autora zastupljenih u ovoj antologiji: Ilijasa Dobardžića, Ćamila Sijarića, Muhameda Mule Musića, Muhameda Abdagića, pa i Huseina Bašića i Zaima Azemovića, dominantna je atmosfera prevratničkih teških vremena sa kraja vladavine osmanskog carstva, balkanskih i Prvog svjestskog rata i vremena Kraljevine SHS.

U tu atmosferu se u potpunosti sa svojom pričom „Salihbegovica“ uklapa i Ilijas Dobardžić. On kroz snažnu metaforu strašnog nevremna (kiša, oluja, sijevanje munja i pucanje gromova), zapravo svjedoči o tragediji i udesu jedne begovske porodice - porodice Salih-bega, o čijoj sudbini se u priči ne zbori, a koja je iz nekadašnjeg blagostanja dospjela u situaciju straha i nemaštine, kada majka nema ni parče hljeba da dadne svojoj gladnoj djeci već ih u nemoći miluši po kosi sa nadom da će imati hljeba kada „dođe bolji dan“.

U situaciji totalnog beznađa, majka na samrti (najvjerovatnije od gladi, mada to nije eksplicitno rečeno) savjetuje djecu da se ne plaše, da će sjutra kad dođe bolji dan jesti.

„Ja ću umrijeti, ali će vama Bog pomoći. Dobar je on. Svemoćan je on“, tješi ih i obećava da će ih svakog petka uveče njena duša posjećivati kraj pendžera i kružiti oko kuće, a kada dobijaju potvrdan odgovor na pitanje: ima li tamo kundurica, onih lijepih kao iz Mitrovice, lijepih fesova i igrački... kao nagovještaj boljeg sjutra i djeca majki obećavaju: “Mamo i mi ćemo tamo doći u kunduricama iz Mitrovice, u svilenim haljinicama, kakve su nekada sigurno imali“.

U priči „Kamber Kuka“ nenadmašnog stiliste Ćamila Sijarića na maestralan način naslikana je potresna sudbina odmetnika iz Peštera sa kraja osmanskih vremena i vremena promjene, odnosno dolaska crnogorske vlasti. On se punih osam godina skrivao po pešterskim i bihorskim šumama i kod jataka ne znajući pune četiri godine za gorku sudbinu svoje porodice kojoj je kuća spaljena i koja je protejerana za Novi Pazar. Sa dolaskom crnogorske vlasti odmetnik Kamber Kuka je oslobođen krivice za ono što je radio za vrijeme prošle vlasti s tim što je razoružan i osuđen poniženjem da stoji razoružan kod štale da ga svi mogu vidjeti kako izgleda.

Nakon takvog poniženja Kamber Kuka ide pješke put svog sela sa neodoljivom željom da što prije vidi svoju djecu strahujući u isto vrijeme da mu se možda mlađa žena nije preudala.

Na putu,kod jedne česme nailazi na grupu ljudi gdje ga je neko i prepoznao. U toj skupini ljudi nalazio se i jedan od sinova uglednog gazde iz tog sela Mema, koga je on poznavao i poručio mu da ga pozdravi. Kako je bilo veče, uprkos jedine želje da što prije vidi svoju porodicu, na poziv Memovog sina on pristaje da prenoći u njihovoj kući gdje bio odlično i domaćinski ugošćen. Međutim, kada je on ponudio svoju kutiju duvana njegovim sinovima, oni prepoznaju da je njen vlasnik bio njihov stric na čijoj su se dženazi zakleli da će ga osvetiti kada saznanju ko ga je ubio. Ne znajući da se radi o njihovom stricu KAMBER Kuka im je ispričao da je bio loš čovjek da je trčao da pokvari sreću nekoj djevojci koja se udala i da ga je on zato ubio.

Dok je bio u kući bivšem čuvenom junaku i odmetniku, ukazane su sve domaćinske počasti i biva na isgti način i ispraćen. No, na samom domaku njegovog sela pojavljuju se iza stijene dva ćulafa i Kamber KUKI dvojica sinova domaćina kod kojeg je prenoćio saopštavaju da im je ubio strica, da ima je dužan krv i da sada treba da tu krv i plati. Iznenađen odmetnik sijeda i mirno kaže: naplatitre. Priča se završava sa dva pucnja koja su odjeknula i preplašila ptice koje su prhnule u vazduh, a na Kamber Kukinim grudima su se pojavile crvene mrlje kao znak da je ovom junaku napalćena dužna krv zbog koje nije doćekao da vidi svoje selo i da se upozna sa tragičnom sudbinom svoje porodice.
Druga objavljena priča Ćamila Sijarića „Timka“ sada govori o tragičnoj sudbini bihorskih djevojaka koje su,u to doba mogli nekažnjeno da otmu i da je protivno njenoj volji praktično zarobe i vjenčaju za čovjeka, koga nikada prije nije vidjela.

Za razliku od Ćamila Sijarića koji je nenadmašan u opisima prirode i, slikanju atmosvere, sandžačkog čovjeka i njegove sudbine, Muhamed Abdagić, bar sudeći po antologijskoj priči „Junak ili hajduk“ zastupljenoj u Hadrovićevoj antologiji, nije tako pitak u govoru i pripovijedanju, ali je zato pravi,mudrac, mislilac i filozof bogatog iskustva i znanja.

On u ovoj priči, kako je to dobro zapazio Adem Vrcić, “pravom biseru literarnog stvaralaštva, koja se bavi sudbinom bivšeg megdandžije i hajduka Vejsila, koji je u dubokoj starosti, došao u Glogovik (Sjenicu, B.A.) i tu razmišlja o bitkama i megdanima koje je vodio, nepredvidivoj muhadžerskoj sudbini i neprestanoj transformaciji ljudske misli u umjetnost, umjetnosti u vjeru, a vjere, ponovo u ljudsku misao.“

Priča je data kao sjećanje iliti monolog muhadžera, nekada glasovitog junaka iz Nikšića koji se „sjećanjem otima od starosti, živi od uspomena“. Sjeća se kako je na mejdanu pobijedio Vuka Lopušinu a potom filozovski skenira uzaludnost međusobnog satiranja Crnogoraca i Bošnjaka, gorku sudbinu Bošnjaka muhadžera i definiše junaka i hajduka. Drama ovog junaka izbjeglice iliti raseljenog lica, kako bismo mi danas rekli ogleda se i u njegovom žalu: “E, što me onda ne ubi Vuk Lopušina, junački da umrem, da je Bog d'o, da je Crnogorka okusila od mog srca, te rodila junaka. More bit da bi mi ime ostalo.“

Kroz ispovijest ovog muhadžera saznanjemo da je seadam puta pljačkan i da mu je sedam puta spaljivana kuća i uništavana cjelokupna imovina, da nije imao ni za ručak i večeru,te da je sedam puta ustajao kao feniks iz pepela. Saznajemo i da su mu sedamanaest puta postavljane busije (zasjede) i da je ipak uspio da preživi i tu dolazimo do ključnog odgovora: zahvaljujući junaštvu ali i hajdučkoj psihologiji. Naravno, daje prednost junaštvu, ali i dodaje da je ne znam kakav junak, ne bi mogao preživjeti sedamnaest busija da se nije koristio i hajdučkom psihologijom i unaprijed predviđao gdje bi mu mogla biti postavljena zasjeda, zavaravao tragove, zaobilazio, izbjegavao i kao mogućnost da se preživi u tim zlim vremenima zaključuje da je potrebno biti i junak i hajduk, jer je i za hajduka potrebno junaštvo.

Kažimo i to da Abdagić u ovoj priči ratove praktično poistovjećuje sa pljačkom. Pa i same borbe Bošnjaka i Crnogoraca koju upoređuje sa kockom. Evo kako je ovaj glasoviti junak vidio tu borbu: “Kao i svaka kocka,za jednu noć možeš dobiti po sto napoliona,druge noći da ostaneš bez para. Da ti i košulju svuku sa tebe i da te ostave gola. I ne znam ko je od kocke zaimao, sem krčmara. A ko je naš krčmar bio? Onda vala, ni mi, ni Crnogorci, nego države. Najjeftinije im tako bilo čuvati granice. Čuvati svoje.

– Ha te djeco! Ha te ko je junak ...na dušmana. A mi pobjesni, pa jedan na drugoga. A Boga mi ništa drugo nego sirotinja naša i ćorotinja naša i to ide jedno sa drugim. Đe je sirotinja, tu je i ćorotinja.... Svud krši okolo. Oni upani u naše, mi u njihovo. I opljačkaj, pa se sve to poslije zakiti lijepim riječima, junaštvom i slično, a u suštini se radilo o klasičnoj pljački.

Na izvorima patnje i stradanja
I još jedan veliki bošnjački pisac, Zaim Azemović, kroz svoju priču o Šemsi paši i njegovoj posjeti rodnom mjestu Biševu, majstorski slika atmosferu koja je vladala u tom mjestu i okolini posljednjih godina osmanske vladavine na ovim prostorima. Pri tom Zaim Azemović manirom vrsnog pisca koji zna da „pamet je u narodu“ (kako glasi i naslov jedne njegove knjige) porukama običnog naroda Šemsi paši jasno slika situaciju i šalje poruke. Na predlog paše da pretanu da pljačkaju jedni druge, da kradu, oni mu odgovaraju: da se više krade u gradu olovkom, sugerišući gdje je prava opasnost po državu. Saglasno tome veoma ga mudro i odvraćaju da ide u rat da bi povratio neke teritorije koje su zauzeli Crnogorci.

Za razliku od ove u svojoj priči „Seobe“ Zaim Azemović veoma upečatljivo, sa puno emocija dočarava atmosferu ispraćaja bošnjačkih porodica koje se sele za Tursku sa poentom na kraju da su, poslije izvjesnog vremena u njihovim praznim kućama, polako počela da se pale svjetiljke, kao simboli novog života i potvrda da ta njihova ognjišta nisu zauvijek ugašena.

Jedan od najznačajnijih bošnjačkih pisaca Husein Bašić, u kratkoj priči „Kutija“ na veoma ubjedljiv i slikovit način prikazuje dramu nasilnog pokrštavanja bošnjačkog stanovništva nakon povlačenja turske i preuzimanja crnogorske vlasti u Plavu i Gusinju sa veoma jakom porukom na kraju, a koja sugeriše hrabar otpor.

U drugoj priči! Rastanak“, zapravo odlomku iz romana CrnoTurci, Bašić se bavi takođe potresnom temom – rastankom porodica dva brata iz Nikšića od kojih jedan ide iz Nikšića u neizvjesnost a drugi se vraća Iz Taslidže za Nikšić i obojica sanjaju porodice:jednu kakako se topi,a druga koja gori nu vatri.

Od rožajskih pisaca u Antologiji „Sermija“ zastupljeni su pored Azemovića i Hilmo Hadžić „Knjiga“ - odlomak iz romana Jusuf i njegova braća), Hamdija Kalač (Šamija), Safet Hadrović Vrbički (Sirat ćuprija“) i Mirsada Bibić Šabotić („Čekanje).

U antologiji Safeta Hadrovića Vrbičkog zastupljene su i priče: Mehmeda Mule Musića, Meha Ćorovića, Ramiza Crnišanina, Ejupa Mušovića, Mensura Šašića, Nusreta Idrizovića, Ahmeda Pupovića, Seada Trihulja, Omera Turkovića, Redžepa Kijametovića, Bajrama Redžepagića, Marufa Fetahovića, Šefka Alomerovića, Ilje Sijarića, Bešira Ljuškovića, Zuvdije Hodžića, Rasima Ćelahmetovića, Redžepa Nurovića, Hazira Derdemeza, Mevludina Melajca, Šefkije Borančića, Braha Adrovića, Šefke Begović Ličina, Hasnije Muratagić Tuna, Safeta Sijarića, Murata Baltića, Šerifa Šabovića, Nedžiba Vučelja, Refika Ličine, Fatime Pelesić Muminović, Šabana Šarenkapića, Faiza Softića, Semihe Kačar, Senadina Pupovića, Bisere Suljić Boškailo, Remzije Hajdarpašića, Saladina Burdžovića, Enesa Nikšića, Zehnije Bulić, Sanele Halković, Kemala Musića, Enesa Halilovića, Seada Ramdedovića i Jahje Ferhatovića.