ELMEDINA MUFTIĆ: Kako ćemo vam u oči pogledat na Danu suda, kad nas budete pitali sto iznevjerismo emanet koji ste nam ostavili? Nisam, komandante bez razloga zabrinuta, vidim, čujem i razaznajem stanje u koje smo zapali. Nije nam dugo trebalo, samo što je oružje utihnulo, a mi se razletili na sve strane, ne zna se ko kud goni, ko gdje udara. Što više vrijeme prolazi sve je više pojedinaca, sve manje zajedništva, sve više ”ja”, sve manje “mi”, sve više pitanja “šta sam ja u tome dobar”, sve manje brige za narodi državu. Podijelili smo se i po vertikali i po horizontali, politički se zaujeli ko gladni vukovi. Sve nam je u očima manje Bosne, sve više pohlepe, jedni druge zovemo braćom i sestrama, a podmećemo noge umjesto da pružamo ruke.

Dođoh ti na mezar, komandante, da dovu proučim i nadišem se mirisa džennetskog. Ovo nije samo tvoj kabur, u kojem ti duša smirena čeka Dan proživljenja, kad ćeš nurli lica i skorenom krvlju bosanskog šehida koja će mirisati bolje od bilo kojeg džennetskog mirisa pred Gospodara stati, da budeš predvodnikom onih koji životom posvjedočiše postojanost Bosne, islama i Bošnjaka, tvoj kabur je simbol naše pobjede, a kako reče Predsjednik Alija “sam naš opstanak, naša je pobjeda”. Tvoj kabur je simbol svih naših šehida, zato učeći dovu Gospodaru svjetova pred tvoju plemenitu dušu, učim je pred duše svih onih na čije kaburove ne mogu doći.

Dok stojim tu gdje je tvoje tijelo vraćeno zemlji bosanskoj, naviru suze ponosa što je moja Bosna imala takve sinove o kojima će historija da priča.

Gledam u kamen izdignut iznad mjesta gdje ti je glava prema kibli okrenuta, na kojem uklesano stoji Izet (Ibrahima) Nanić, tim pogledom ispisujem ono što ti želim reći, potpuno svjesna na me čuješ, odnosno da me čujete svi vi, za koje Gospodar reče “ne oni su živi, samo vi to ne vidite”.

Ti si komandante umio razumjeti nas Bošnjake, volio si naš narod sa svim mahanama i vrlinama, vjerujući da nam vrline pritežu nad mahanama, a svejedno i da je obrnuto ti bi nas opet volio. Želio si da postigneš jedinstvo našeg naroda, borio se protiv izdaje, nastojao si i uspio da tamo gdje je bila tvoja odgovornost uspostaviš jedinstvo naroda, politike, vjere, brigade i to je dalo najljepši plod koji se zove pobjeda. Ojačao si jedinstvo, oslabio dušmana. Znao si da bez jedinstva nema progresa.

Tvoja vizija i misija bila je Bosna od Drine do Une od Save do mora, svaki njezin pedalj si osjećao kao dio vlastite kože, sanjao si da kao oslobodilac sa svojim saborcima dođeš do Drine, da preko Igmana na konju doneseš slobodu Sarajevu, da umorne noge od borbe na putu slobode odmoriš u hladnoj Neretvi, a pogled željan Bosne napojiš zelenilom Drine, da u Savu kako bi se napunio tišinom koja samo Allaha zikir čini. Želio si da prohoda slobodnom Bosnom, da ti starica sa osmijehom ko ajet o džennetu mahne sa kućnog praga, dajući ti išarat da je podsjećaš na sina, kojeg željna čeka da joj se vrati sa nekog od brda bosanskih…

Puno je bilo želja, premalo vremena da ih ispuniš. Stojim tu pored tebe umrlog a živog, ja živa a umrla, i čujem kako na dženazi šehida Harija govoriš “ne trebamo mi pitati hoćemo li mi njemu halaliti, trebamo se zapitati hoće li Hari halaliti nama”. Tu misao nosim kao žeravicu na dlanu i dok sam tu pred tvojim kaburom, osjećam strah od pitanja: hoćeš li nam halaliti komandante, ti i svi naši šehidi?

Kako ćemo vam u oči pogledat na Danu suda, kad nas budete pitali sto iznevjerismo emanet koji ste nam ostavili? Nisam, komandante bez razloga zabrinuta, vidim, čujem i razaznajem stanje u koje smo zapali. Nije nam dugo trebalo, samo što je oružje utihnulo, a mi se razletili na sve strane, ne zna se ko kud goni, ko gdje udara. Što više vrijeme prolazi sve je više pojedinaca, sve manje zajedništva, sve više ”ja”, sve manje “mi”, sve više pitanja “šta sam ja u tome dobar”, sve manje brige za narodi državu. Podijelili smo se i po vertikali i po horizontali, politički se zaujeli ko gladni vukovi. Sve nam je u očima manje Bosne, sve više pohlepe, jedni druge zovemo braćom i sestrama, a podmećemo noge umjesto da pružamo ruke. Pohapsili smo generale, komandante, borce, sudimo im istom mjerom kao i agresorima, tek se sporadično čuje poneki glas negodovanja spram nepravde koja se čini, ali opet je to samo krik u masi nezainteresovanih i opsjednutih sobom. Od Bosne smo medijskim pritiskom napravili mit nemogućeg života, besperspektivnosti, nesigurnosti, odakle samo treba otići, uspjeli su neki imaginarni slikari da zamažu narodu oči, pa narod umjesto dunjulučkog Dženneta oličenog u ljepoti Bosne kojom nas Gospodar počasti, vidimo nepregledni bezdan vlastite oronule duše. Omrzli smo jedni druge, do granice da se nazivamo izdajnicima, lopovima, hobotnicama, špijunima, udbašima, tražimo se po Zelenoj knjizi da bi se što više mogli optuživat. Autoritete smo oljagali, popljuvali, pohapsili, umorili nepravdom. Niko nam ako je naš ne valja, a svi drugi su nam prihvatljivi. Ne želimo da nas neko vodi, svi se smatramo sposobnim da vodimo druge, dezerteri nam postadoše ministri, gazije poslasmo u prijevremenu penzije, ratne kukavice pištaše glavni moralisti, a hrabri ratnici smetnja i prijetnja sistemu. Sve se izvrnulo, komandante, do granice da se više ne radujemo sto smo pobjedili, nego što nam je brat izgubio, više nas ne veseli pobjeda istine o Bosne nad lažima i nepravdom koja se i poslije agresije čini od isti koji nas ubijaše, nego nastojimo da to ostane neprimijećeno, jer tu nema pojedinačnog interesa. I naše gradove o kojima ti i svi naši šehidi i u Džennetu maštate podijelismo da one sa velikim budžetom i one čiji nam budžet nije interesantan, od Sarajeva se napravi arena za borbu gladijatora, samo sto umjesto lava suparnici smo jedni drugima, i ne borimo se za život nego za vlast, za budžet, za stolice, za privilegije, za prolaznost, za slavu koja traje koliko i sitost kad pojedeš ribu za ručak. Zaboravili smo da se Bosna čuva na Drini, Uni, Savi, moru, rijetko se sjetimo onih kuća u kojima žive majke čiji sinovi životima drže temelje ove zemlje. Neki bi i da te temelje promijene, valjda im vaši životi i šehidska dova nisu dovoljana sigurnost, da im se zaljulja tlo pod nogama, oni bi neku novu armaturu da nam ugrade u svijest, državu. Neke nove vrijednosti bi da nam nametnu.

Na vaše mezare se dolazi po potrebi, najčešće za slikanje ako bi im kad zatrebalo za koji poen u predizbornoj kampanji, kao dokaz da vas nisu zaboravili. Nekima je i danas blizi i draži Sava i Mladen od vas koji ste zalogom za naš opstanak. Neki bi da traže najmanji zajednički sadržalac tj. da nas izjednače, da kažu kako smo svi isti, oni koji su ubijali narod i rušili državu i vi koji ste branili narod i državu. Vrlo malo je onih kojima je vaš emanet svetinja, al ima nas, taman toliko da na vašem mezaru suzu pustimo, ne zbog vas koji umrli živite, nego zbog nas koji živi mrtvujemo, nesvjesni koliko smo odgovorni da u miru sačuvamo ono što ste vi u vremenu agresije životima odbranili.

Znam komandante, da tvoja plemenita duša nam halali, da se ne ljutiš na nas, jer vidiš da nas je dunjaluk ponio, ali se bojim da sami sebi halalit nećemo moći, kad spoznamo da smo zbog nejedinstva, egoizma i pohlepe izdali emanet vjere, države i nacije.

Dova šhida se ne odbija, znam da nas vaša dova čuva, ali sami sebe uništavamo.

Halali nam komandante, ne znam da li ćemo sami sebi halaliti moći.