Sjećanja na Gazinovca i školskog kolegu
IZNENADILA ME I RASTUŽILA SMRT ENVERA IBRAHIMKADIĆA (1964 - 2020)
Autor: Dr. Fikret ef. Arnaut
Objavljeno: 13. Nov 2020. 21:11:42
ENVER IBRAHIMKADIĆ (1964 - 2020)


Imali smo čast ponijeti na plećima breme naziva 429 generacija Gazi Husrev begove medrese! Bijaše specifična 1983. g. Našoj generaciji zabranjena je bila i održati završnu svečanu akademiju. Na panovu s radosti diploma nas svega 27, od ukupno 44 broja kada smo zajedno kročili u prvi razred.
Godina 1983. će ostati zapamćena po montiranom procecu i suđenju muslimanskim intelektualcima u BiH.
Envera Ibrahimkadića se sjećamo kao mirnog, ozbiljnog i tihog ahbaba, prijatelja. U slobodnom vremenu mogao se vidjeti kako s knjigom pod rukom traži neki mirni kutak za čitanje. Općenito Gazinovci su imali strastvenu naviku čitanja.
Nakon JNA, naša želja za daljim obrazovanjem bila je velika. Mene i r. Envera putevi sudbine za daljim obrazovanjem vode do Istanbula. Imao sam priliku biti s Enverom zajedno u Istanbulu punih šest mjeseci. Krčili smo puteve, uglavnom, sami sebi. I često bili svjedoci Allahove pomoći, koja ne izostaje onima koji krenu putevima sticanja znanja. Nama je lično u povjerenju rekao dr. Ahmed Smajlović, r.a., da ako želimo studirati vani, a intencija zvanično tada u IZ bila je da se kadrovi dalje obrazuju na ITF u Sarajevu, da pasoš uzmemo u ruke i da sami idemo u svijet. Tako smo ja i r. Enver i postupili. Pripremili smo dokumenta, pasoše i sitnog džeparca i otišli smo u Istanbul.
Nikada neću zaboraviti našu prvu posjetu Sulejmaniji džamiji, bilo je vrijeme između podne i ikindije, mi smo ušli bili na neki sporedni ulaz i tako se frontalno okrenuli i klanjali namaz da mihrab nismo ni vidjeli. Kad se oko nas okupila grupa i počeli nam pljeskati i govoriti Kibla, kibla, shvatili smo da klanjamo pogrešno okrenuti. A Turci su mislili da smo turisti koji čak ne znaju ni da se treba u namazu prema kibli okrenuti.


Bilo smo mladi i željni nauke. Sjećam se našeg dogovora da smo trebali ići u Ankaru da uradimo nostrifikaciju diploma. Da ne bi obojica išli, manji je trošak, Enver kaže da ja idem a on će čekati, manji nam je trošak. Tako da sam koristio noćnu liniju autobusom od Istanbula do Ankare, ujutro stigao u prijestolnicu. Valjalo je naći ministarstvo obrazovanja, predati dokumenta, dobiti potrebne pečate i istog dana večernjom linijom vratiti se u Istanbul, uspješno obavljenog posla.
Uglavnom, uvijek se nađe neko ko nam je pomogao kada je trebalo. Uspjeli smo se upisati na Marmara Univerzite, rahmetli Enver je bio upisao edebijat, a ja ilahijat fakultet. I on će ostati na tome smjeru. Volio je književnost.
Enver je ostao da živi u Istanbulu, dok je mene dalje vukla želja za Bliskim istokom i arapskim svijetom, i ostao je tamo punih 25 godina života. Profilirao se u vrsnog i stručnog prevodioca sa turskog jezika.
Vijest o Enverovoj smrti me iznenadila i rastužila kao i ostale kolege iz naše generacije. Smrt ga zadesila kao stručnog prevodioca u Anadoly agenciji u Sarajevu, a sve kolege su bile zatečene i iznenađene viješću o smrti radnog kolege. Naša generacija ‘gazinovaca’ smo se organizirali i uspjeli kolegi da proučimo Hatmu, a neki su uspjeli i prisustvovati dženazi. Rahmetli Enver je ostavio dubok i neizbrisiv trag svojim naučnim i intelektualnim radom, a meni i ostalima iz generacije je čast i radost da smo u svojiim redovima imali ovako čestitog i uspješnog kolegu.
“Knjige koje Enver I. potpisuje kao prevodilac od najpoznatijih turskih pisaca, kao što su Orhan Pamuk, Ahmet Hamdi Tanpinar, Ajše Kulin, Ahmet Umit…, a posebno djela fondacije Harun Yahja, skoro sva djela ove fondacije na bosanski prijevod išla su kalemom našeg Envera.”

Neka mu dragi Allah podari lijepi Džennet a bližnjima sabur džemil. Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun! El- Fatihah!