Javašluku nigdje kraja nema
ZA KOGA GLASATI I KOGA IZABRATI
Autor: Aziz Hurem
Objavljeno: 12. Nov 2020. 01:11:20


AZIZ HUREM: Za nekoliko dana valja nam gradove i državu predati u ruke novim/starim političarima. I bez obzira što je ta naša država još uvijek u hirurškoj sali prikačena na sve moguće aparete – novi i stari političari se utrkuju, bore i otimaju kako doći do pacijenta kojeg će eto oni svojim iladžima i čarobnim štapićima dići na noge. Ni jedan od njih kome je do sad pala kašika u med nije rekao: ne, ja neću više, ja ne mogu dalje, ja ne znam i sl. naprotiv, oni se još iz petnih žila upinju da ostanu što duže i da se popenju što visočije.
Pitanje na koje malo ko može odgovoriti.
Prošlog ili pretprošlog ljeta na jednoj hrpi karpuza biram i prevrćem a pokoju i kucnem da čujem kako odzvanja – “k’o fol ja se nešto i razumijem u to, za nas u Bosni egzotično voće“ – u namjeri da kupim jednu dobru sočnu i slatku, tu s polja zelenu a iznutra crvenu ljetnu poslasticu. Kad ovaj trgovac mi onako u šali dobaci: prijatelju!, lubenicu i ženu možeš samo potrefit, tu nema pravila.
Važi li to samo za karpuze i žene?
Ne bih rekao.
Mnogo je njih s polja ovakvih ili onakvih, a iznutra svakakvih pa čak ne rijetko i truhlih, ne upotrebljivih, štetnih, otrovnih i kakvih sve nema. A, mi jadni i bespomoćni, pošteni i naivni insani – a takvih je ogromna večina – s pravom vjerujemo i nadamo se da će nam svaki, neki novoizabrani donijeti sreću i blagostanje a odnijeti sve jade i belaje. I ne samo to – nego da će naše protivnike eliminisati, dezavuisati, ukrotiti, matirati, ukloniti. A s druge strane, u onom tamo „suprotnom“ taboru misle i vjeruju tako isto.
Drugo nam ništa nije preostalo nego da se nadamo: - Ali baš i upravo tu sami sebe zavaravamo. Varamo se ako vjerujemo da će nas iz ovog hala izvući neki novajlija koji se do sada nije bavio politikom. To se može desiti samo kao sa lubenicom ili sa ženom – a tj. da nas i njega posluži sreća.
Krajem 1992. g. (četničke horde ubijaju, ruše i pale sve što nema četir „S“ u prefiksu ili sufiksu) pita mene jedan Nijemac: kada će se završiti i do kada će trajati to srpsko ludilo protiv Bosne i Hrvatske. Odgovorio sam mu da će k‘o biva sve biti riješeno kada B. Klinton pređe u Bijelu kuću i preuzme vlast. – Iako sam bio skeptičan, ostalo mi je kao i svima nama samo da se nadamo. A, kada je zasjeo u „Ovalni ured“ za nas su se počela redati razočarenja. Od tada do danas je prohujalo 28 godina i četiri US predsjednika. Bosna je ostala tu gdje je i bila i ostat će još vijek vijekova. Mnogi od ovih i drugih svjetskih močnika su Bosni i njenom napaćenom narodu mogli mnogo više pomoći nego što su. Ali, dok god mi budemo očekivali da nas neko izvuće iz gliba u koji smo zapali – malo svojom i malo više tuđom zaslugom – na kraju će ne minovno uslijediti razočarenja. Jer onaj ko dijeli i onaj ko traži pomoć – mjere stvari različitim aršinima.

*****

Bosni i Bošnjacima su kovali i skovali okove njeni susjedi – dobrano više oni sa istočne nego sa zapadne strane – a počeli su još sredinom devetnaestog vijeka i sada nam ih samo natakli. Ako pogledate današnju geografsku kartu BiH – više nego primijetno je da, od Trebinja i Nevesinja pa nizvodno Drinom do Bijeljine i Brčkog a zatim uzvodno uz Savu do Une odnosno do ušća Sane u Unu (Bosanski Novi /Novi Grad – kako ga Srbi prekrstiše) sve granične prijelaze kontrolira policija eresa. Bošnjacima su ostavili samo Bihać. Osim ovih okova ima tu još mnogo drugih omči i „belenzuka“ - kulturnih, ekonomskih, obrazovnih, političkih, vojnih, policijskih i svakih drugih koji Bosni štete, a oni iz te naše štete izvuku sebi fajdu. Tako Bosna već evo tri decenije pred očima cijelog svijeta živi na infuzji i još uvijek je na operacionom stolu pod enesteticima.

*****

Za nekoliko dana valja nam gradove i državu predati u ruke novim/starim političarima. I bez obzira što je ta naša država još uvijek u hirurškoj sali prikačena na sve moguće aparete – novi i stari političari se utrkuju, bore i otimaju kako doći do pacijenta kojeg će eto oni svojim iladžima i čarobnim štapićima dići na noge. Ni jedan od njih kome je do sad pala kašika u med nije rekao: ne, ja neću više, ja ne mogu dalje, ja ne znam i sl. naprotiv, oni se još iz petnih žila upinju da ostanu što duže i da se popenju što visočije.

Kome dati vlast i koga zaokružiti na izbornom listiću, vjerujem da malo ko zna.

Jer kod nas u Bosni od vajkada fali objektivnosti, realnosti i iskrenosti. Uvijek nekako prednost dajemo simpatijama, ili antipatijama, rodbinskim i komšijskim vezama, ne rijetko fizičkom izgledu i šarmu. Često puta presudi i onaj pakosni inat u nama – pa kažemo: ama nek‘ bude i crni đavo samo nek k’o biva ne bude on – taj koji je i stručan i sposoban i vješt i školovan i pošten – ali eto meni se ne sviđa. A ne sviđa mi se samo zato što mu ne mogu oprostit njegov uspjeh.
Moram se osvrnuti, – iako ne rado, – na državu koja je prethodila ovim našim državicama. Svi mediji i svi političari u toj propaloj državi su svakodnevno ponavljali: mi smo jedna bogata i jaka država. Dok, istovremeno ti vlastodršci su imali samo stan (najčešće društveni tj ne u privatnom vlasništvu), automobil i možda vikendicu. Službeni automobil i šofera su imali samo oni na gornjoj etaži. Visina njihove plate široj javnosti nije bila poznata. Najveći broj njih, ili ni jedan, iza sebe nije ostavio milione ili neko enormno bogatstvo u nekretninama. O nepotizmu tj. tome da je nekog iz rodbinske loze turio na neku važnu političku funkciju i položaj ne treba ni govoriti, - pa i ako se to dešavalo, bivalo je vrlo malo i ne primijetno.
Ovi današnji, u našim državicama – nam probiše uši – da smo siromašni, u kreditima, dužni, da nas prate nesreće, da su nam svi krivi više nego mi sami, … …….. dok su oni sami toliko bogati i dalje akumuliraju i umnožavaju svoje bogatstvo da bi im pozavidjeli i zapadni industrijalci i zvijezde iz show businessa. Toliko zbore o istini i pravdi – a ni pravde ni istine ni na vidiku. Njihove plate nisu više tajna, one su transprentne i visoke tako da ne moramo pogađati i nagađati koliko primaju, pa ipak se ne stide što njihov narod živi na slamku i jede kašičicu. U državne službe i na državne jasle su poredali svu svoju i rodbinu svog supružnika. Ukoliko neki od tih rođaka nije imao dovoljno škole – to bi lahko i za vrijeme kratko uz par hiljada stranih novčanica završio na privatnim bosanskim Cambridgima, Harvardima i Sorbonama. Ono što im „nije moglo stat“ na domaći bankovni konto morali su „jadnici“ nositi u strane banke.

*****

Istina je da se i sam radujem i priželjkujem da pojedini političari i njihove partije – koje su prije svega sve a najmanje političke – dožive 15. novembra 2020. g. fijasko i da se više nikada ne oporave. Ali isto tako ne znamo kakva spodoba, protuha i bilmez će doći da i dalje muti vodu i komplicira ionako nezavidnu bosansku zbilju. Baja je još “97-e ili “98 izjavio da je u Srebrenici bio genocid – i možda mu je to bio trik kako da dođe na vlast – a poslije je bilo svakakvih izjava i poricanja i laži – ali eto rekao je – možda mu se „omaklo“. Stani Dra(ško)ža Vukoviću, ohladi malo Vukanoviću u Bosni nema više janjadi to vam mogu potvrditi svi vukovi i „vučići“. Vaša retorika jeste sada interesantna i primamljiva – jer obećavate mnogo - ali će za kratko vremena ispuhati i postati Trivi(ć)jalna kad vidite da su prazne hazne i hambari. Oni, što vas tapšu po ramenu dok prolazite sarajevskim sokacima – a vi se time hvalite – ili ne znaju da niste priznali genocid ili su to neki naivni i bezbojni Bošnjaci.