DR. MUSTAFA CERIĆ: Ne znam da li ima potreba da kažem, ali onoliko koliko me „impresionira“ Čovićeva upornost, toliko me razočarava bošnjačka/bosanska lijenost, pasivnost, indiferentnost i lakomislenost u smislu da se ne čuje glas umnih ljudi o pitanjima za naciju i državu, o pitanjima za koja naš narod traži jasan odgovor. Naš narod se osjeća ostavljenim, napuštenim i zapuštenim. Ovih dana mi jedan zabrinuti Bošnjak/Bosanac kaže da se u njegovom selu priča da se sprema dženaza bošnjačkim/bosanskim intelektualcima, koji su se zakleli na šutnju zato da se ne bi nikome zamjerili. Veli, kad hodža bude pitao: - Hoćete li im halalilti? Narod će iz sveg glasa povikati: - Nećemo!

Britanski rječnik „Oxford Dictionaries” bira svake godine “riječ godine”. Riječ “post-truth” (“post-istina”) je pobijedila 2016. god. Razlog za to bilo je izobličavanje istine oko britanskog „Brexita“. Ako bismo mi u Bosni ove godine birali pobjedničku riječ, predlažem da ne otkrivamo vruću vodu, već da adaptiramo ovu britansku zgodu „post-truth“, koja se u Bosni već odavno primjenjuje.

Možemo slobodno kazati otkako je potpisan privremeni mirovni sporazum, Dayton, prije 25 godina, Bosna je pod stalnim pritiskom od izobličavanja istine oko srpskog i hrvatskog „Bosexita“. Dodik prednjači, a Čović ga u stopu prati.

Mada se u zadnje vrijeme ne snalazi najbolje, Čović nas svako malo podsjeti na svoju staru ili novu „post-istinu“. Najomiljenija mantra mu je priča o „konstitutivnosti“ i „legitimnosti“ Hrvata u Bosni. U zadnjem pismu međunarodnim dužnosnicima u Sarajevu Čović žalbeno zagovara ideju o „konsocijacijskoj demokraciji“. Pretpostavljam da Čović u tome vidi „konstitutivnost“ i „legitimnost“ Hrvata.

Dakako, taj pojam nije nepoznat u političkoj nauci. Riječ je o mogućoj demokraciji u multietničkim i podijeljenim društvima. Ako uzmemo Millovo mišljenje o tome da je „preduvjet razvoja slobodnih institucija poistovjećivanje granica države i nacije“ (Mill, 1989), onda Čovićeva ideja o „konsocijacijskoj demokraciji“ nema smisla zato što se Čović ne poistovjećuje se granicama bosanske države i nacije. Mnogo je onih u političkoj nauci koji dijele Millovo mišljenje jer smatraju da su etničke podjele za izbor poražavajuće za demokratske vlade zato što uzrokuju nerazumne sukobe između etničkih grupa i ne ostavljaju mjesta kompromisima.

Ali, ima i onih koji su bliski Čoviću, koji misle da je moguće imati izbor određen prema etničkom identitetu, gdje se demokracija može poistovjetiti s dominacijom većinske grupe, a ne sa slobodom ili sudjelovanjem u vlasti (Sisk, 1996). No najzanimljivija definicija „konsocijacijske demokracije“ je kod Arend Lijpharda, koji demokratizaciju multietničkih društva zasniva na četiri glavna principa: „velikoj koaliciji“, „pravu veta“, „proporcionalnoj zastupljenosti“ i „decentralizaciji“.

I sami možete zaključiti da je ova „naučna“ definicija „konsocijacijske demokracije“ najbliža Čovičevoj političkoj pameti. Ali, samo na razini naučne fantastike i u službi Čovićeve „post-istine“, koja se temelji na zaboravu prave istine o „udruženom zločinačkom poduhvatu“ na način ignorancije činjenica u korist nametanja osjećaja o ugroženosti „konstitutivnog“ hrvatskog naroda u Bosni te krivnje drugoga o zaobilaženju „legitimnih“ hrvatskih hadezeovskih izabranika u bosanskoj vlasti. Vrijeme je, dakle, da se upoznamo s Čovićevom „konsocijacijskom demokracijom “, koju zagovara u pismu međunarodnim dužnosnicima kao tekovinu „ponosa na ono povijesno vrijeme i mudre odluke koje su se donosile“ u ime „udruženog zločinačkog poduhvata“ protiv Bošnjaka/Bosanaca, zvanog Hrvatska Republika Herceg Bosna.

Prvo, budući da Hrvati u Bosni nisu manjina, ali jesu u manjem broju (Milanović) nego Bošnjaci/Bosanci, njima po difoltu „konsocijacijske demokracije“ pripada status „većine“ u vlasti na način da ono što njima prirodno pripada, pripada samo njima, a ono što prirodno pripada drugima, tj., Bošnjacima/Bosancima, pripada i Hrvatima zato da se oni ne bi osjećali majoriziranim jer ih taj osjećaj majorizacije od strane Bošnjaka/Bosanaca najviše pogađa u Bosni.

Drugo, Bošnjaci/Bosanci jesu većinski narod u Bosni, ali to im ne daje pravo da se tako osjećaju i ponašaju u Bosni zato što su uglavnom muslimani, koje Europa po difoltu ne voli. Muslimani u Bosni podsjećaju Europu na katarsku herezu iz francuskog Monaillou i Landuedoca, gdje je provedena definitivna inkvizicija protiv krivovjernih, tj., onih koji nisu odustajali od svog zdravog razuma. Bošnjaci/Bosanci imaju danas isti problem kao heretički katari. Ne odustaju od svog zdravog uvjerenja da je Bosna njihova jedina domovina i država, kao „obećana zemlja dobra“, a ne kao „obećana zemlja zla“ (Vidi: Emmanuel Le Roy Landurie, The Promised Land of Error).

Treće, Bošnjaci su Čovićeva „braća i kumovi“, ali samo ukoliko odustanu od Željka Komšića, nelegitimnog Hrvata, koji mrsi račune Hadezeu u bratimljenu sa Esdeaom, koji ni kriv ni dužan trpi zbog unutarhrvatskog nesporazuma oko toga (t)ko je u Hrvata u Bosni „legitiman“, a (t)ko je „nelegitiman“. Ne znaju to ni sami Hrvati, ali Hadeze zna da su za sve krivi Bošnjaci/Bosanci, koji „nelegitimno“ biraju Komšića za člana u Predsjedništvu bosanske države iz reda Hrvata. Ali, nisu ni svi Bošnjaci/Bosanci jednako krivi, odnosno neki nisu uopće krivi, već su za pohvalu zato što biraju hrvatskog načelnika u Varešu Zdravka Maroševića iako su u tom gradu većina. Nasreću, Čović i ne zna za općinu Vareš pa mu ta činjenica u mraku njegove „post-istine“ ne pada na pamet. Njemu je uvijek na pameti samo Mostar. U stvari, Čoviću najviše smeta, pa se zbog toga žali međunarodnim dužnosnicima u Sarajevu, što su naredni „izbori za grad Mostar izdvojeni izvan redovnog ciklusa, što ponovno šalje pogrešnu sliku i otvara dodatni prostor za manipulacije izborima u tom gradu“. Naravno, nije mu smetalo što je Mostar godinama „izdvojen“ od svih normalnih gradova u svijetu. I, naravno, Čović nizašto i nikome nije kriv za jedinstven aparthejd u Mostaru, kojeg više nema ni u Južnoj Africi.

Četvrto, Čovićeva politika u Bosni ponaša se, uz blagoslov hrvatske države, kao da nema Bošnjaka/Bosanaca u Bosni, a ako ih i ima, onda je to greška, koju treba ispraviti na način da se u ime Čovićeve „konsocijacijske demokracije“ koristi „pravo veta“ i kad treba i kad ne treba, da se zahtjeva „proporcionalna zastupljenost“ u državnoj vlasti, gdje Hrvati imaju pravo i gdje nemaju, te da se inzistira na „decentralizaciji“ bosanske države do granice pucanja teritorijalnog integriteta i nacionalnog državnog digniteta, a sve s ciljem da se obesmisli bosanska država i Bošnjake/Bosance da se obespameti kako bi odustali od svog prava na naciju i državu u korist udruženog velikohrvatskog i velikosrpskog projekta.

Peto, Čovićeva žalopojka pred međunarodnim dužnosnicima u Sarajevu predstavlja praktičan primjer „post-istine“, gdje se umjesto činjenica nameće osjećaj kod čitatelja ili slušatelja o bjesomučnosti „legitimnih“ Hrvata u Bosni pred radikalnim Bošnjacima/Bosancima, koji nikako da shvate da su oni tu na tlu Europe ne po svojim ljudskim pravima, već po milosti hrvatske vlasti od Milanovića do Čovića.



Šesto, ima još jedna stvar koja iritira Čovića u Bosni, a to su zelene tablice na kućnim adresama. Zato što je zelena boja „muslimanska“. Na Čovićevu žalost, sva priroda oko nas je još uvijek zelena iako je počela jesen. Uskoro će lišće da požuti, ali vrlo kratko. Opet će doći zeleno proljeće. I kao što nije moguće zelenu prirodu prefarbati bojom koju Čović voli, tako nije moguće Bošnjake/Bosance nagovoriti da odustanu od svog prava na vjeru, naciju, kulturu, jezik i državu te da pristanu na ono što Čović želi. Što prije Čović to shvati, biće bolje za sve u Bosni. Uključujući i Hrvate, kako one „legitimne“, tako i one „nelegitimne“. Svima nama će biti mnogo bolje i ljepše u Bosni.

No, ima jedna stvar koja me kod Čovića impresionira, a to je njegova upornost da ostvari zacrtani nacionalni hrvatski cilj, iako je iracionalan i dijaboličan, ali za kojeg on vjeruje da je uzvišen i pravedan za njegov narod. Pogrešna je percepcija kod nekih Bošnjaka/Bosanaca da to što govori i radi Čoviće nije usuglašena hrvatska nacionalna politika. Nije ako bi pitali Stjepana Mesića, ali jest ako bi pitali Hrvate u Bosni. Ako to što priča i govori Čović nije hrvatska nacionalna politika u Bosni zašto ti Hrvati koji se ne slažu s Čovićem šute? Zašto ne dignu glas protiv Čovićeve dijabolične politike o podjeli Bosne uz kolaboraciju sa Dodikom?

Ne znam da li ima potreba da kažem, ali onoliko koliko me „impresionira“ Čovićeva upornost, toliko me razočarava bošnjačka/bosanska lijenost, pasivnost, indiferentnost i lakomislenost u smislu da se ne čuje glas umnih ljudi o pitanjima za naciju i državu, o pitanjima za koja naš narod traži jasan odgovor. Naš narod se osjeća ostavljenim, napuštenim i zapuštenim. Ovih dana mi jedan zabrinuti Bošnjak/Bosanac kaže da se u njegovom selu priča da se sprema dženaza bošnjačkim/bosanskim intelektualcima, koji su se zakleli na šutnju zato da se ne bi nikome zamjerili. Veli, kad hodža bude pitao: - Hoćete li im halalilti? Narod će iz sveg glasa povikati: - Nećemo!

Ne znam šta će biti s Čovićem, ali njegovi „legitimni“ Hrvati bit će mu zahvalni. Ne znam dokad, ali bit će mu zahvalni! Naši neka šute i čekaju da vide šta će im Bakir donijeti iz Zagreba. Bolje išta nego ništa!