SAID ŠTETA: -Nije Pujdo kriv! Skoro nečujno procijedi amidža kao partizan na Ljubinom grobu u čijim prsima je završila sva švapska municija ali on i dalje usprav stoji i brani svoj narod, svoju domovinu, jer mu režiser nije namignuo da umre. Pujdo mu i dođe k’o narod. A vlast na čelu sa Visokim predstavnikom mora optužiti nekog. Ovdje je pravo dugo sanjani zalogaj praznom stomaku.

- Jes’ vala Pujdo ga je gurn’o sa zida! Uglas su govorile žene i galamile kako to samo umiju, dok se amidža probao uspraviti na svoje noge.
- Nije me gurn’o! Možda sam imao moždani. Branio se amidža i otresao od prašine s puta.
- Napravio hranilicu i za golubove. Samo seru! Gunđala je strina i lomila prste.
- I veći seru mnogo više. I džabaluke jedu, pa nikom ništa. Tiho, jer nije ni pokušao nadvikivati se, procijedi amidža i zatvori oči. Kao da spušta zavjesu na pozornici, pa više nismo znali šta se odigrava sa druge strane. A dunjaluk i jeste velika pozornica sa nebrojeno loših glumaca, koji bi još mogli zaigrati k’o dvorske lude i zabaviti masu. Nesposobnom kralju alternativa je dvorska luda.
Razmišljam kako živimo u svijetu u kojem za sve nevaljalo nema krivca. U svijetu gdje je najveća krivnja biti čovjek. Evo, živim u zemlji gdje se sudije potkivaju, a konji bosonogi hode planinama da ih zovu divlji. Pitomiji su od onih u podivljalim četverotočkašima što ih na pustim cestama gaze. U zemlji gdje neki pogane na rodnu grudu a sa tuđim pasošem hodaju, i još se upinju da su vođe plemena. Eto koliko drže do naroda irodne grude, umjesto domovine njima je ona pujdovina. U zemlji gdje neznalice općeg smjera drže nam govore i brane tezu iz nuklearne fizike dok im je ruka poprilično nisko a prsti garavi rudari treće smjene. Živimo u zemlji sa najljepšim rijekama, planinama, jezerima, čiju ljepotu pogane upravo nabrojani “znalci”. Živimo u zemlji gdje šumokradice postaju gospoda a divlje svinje domaća stoka u avlijama sela koja su sve više pusta. Nema ljudi!
Kada gospoda šumokradice posijeku svu šumu, kada pohlepnici popiju sve rijeke i uguraju ih u cijevi, Čovjeka, tu ljepotu i pitomost, bez koje ova zemlja, zelena Bosna i kršna ali ljekovita Hercegovina, i ne bi bila lijepa, tražit ćemo u izgubljenim zapisima negdje u Skandinaviji ili još dalje preko bare.
Da ne pomislite kako sve vidim crno, naprotiv, u mojim očima je Svjetlo kojeg se ne odričem, ali i razum koji mi podari Uzvišeni, Onaj koji podari i Svjetlo. Samo razaznajem znakove pored puta. Zato se vraćam priči o amidži i njegovom Pujdi, ne bi li uspavani konačno čuli vapaj, i napokon spoznali Šantićevsku oporuku, da “sunce tuđeg neba neće vas grijati”.
- A ko je ukrao koninu papuču? Javi se iza šporeta strina suznih očiju jer joj je jugo vraćao dim, ali i pružao priliku da iskreno zaplače.
- Eno je na jednoj nozi hoda putem, nema joj papuče. Strina utvrđuje stanje k’o Visoki predstavnik, izuzimajući vlastitu odgovornost, nudi ključ rješenja koji nema svoju bravu, ali uvijek ima ključ. Tako je godinama.

Pas vlasnik samog sebe... /posuđena fotografija zoon politikon bloger/

- Svačije šćene zna ukrasti, ali se samo Pujdi stavlja na račun. Bolno izgovori amidža braneći Pujdu, kao da brani državu kojoj su obukli oskudnu haljinu da joj se sve vidi a guraju je u hladni Sibir pohlepe i davnih veliko-mrskih ideja. Znao je amidža da tako brani i zaraslu njivu koju je svojim rukama pretvorio u najljepši vrt svakojakog voća. Zna amidža da će nakon njega prestati teći i voda kojom se mogla zaliti svaka travka, ugasiti žeđ kada hercegovačko sunce pređe u ćelopek.
- Jes’, Pujdo ga je gurnuo! Potvrđuju žene na vratima glasno i neozbiljno k’o državni parlament, ili njegov veći dio u nakaradnoj podjeli. Izglasavaju ono što nisu ni vidjele, a spoznale niti govora. Nedokučivi level za neznalice općeg smjera, vratova podvezanim kravatama. Ima ih na bukadar!
-Nije Pujdo kriv! Skoro nečujno procijedi amidža kao partizan na Ljubinom grobu u čijim prsima je završila sva švapska municija ali on i dalje usprav stoji i brani svoj narod, svoju domovinu, jer mu režiser nije namignuo da umre. Pujdo mu i dođe k’o narod. A vlast na čelu sa Visokim predstavnikom mora optužiti nekog. Ovdje je pravo dugo sanjani zalogaj praznom stomaku.
Pujdo je kriv i za komšinicinu ukradenu papuču, ali i što je neko provalio u kokošinjac preko potoka i odnio sve kokoši, iako je Pujdo tu noć bio vezan na zidu. Pujdo je kriv i što se godinama gutaju obećanja k’o pogrešna terapija. Ujutro, na podne, u večer, i tako ponavljaj dok ti se ne skroje ćefni.
-Jes’ vala! Procijedi amidža više za sebe buljeći sitnim okicama u plafon kao da mi čita misli.
Kontam, što ti je naša vlast? Nalik je mini hidrocentrali. Popije puno a malo struje daje.
- Ama pije k’o deva i prdi isto. Dobaci amidža, a ja nisam bio siguran je li u ovom trenutku mislio na vlast ili Visokog predstavnika, samo mu se poređenje uklopi k’o lego kockica, pa ko je god.
Tamo na zidu Pujdo vezan na lancu zahrđalih obećanja, ohrabren da neće još koji dan biti predat šintorima, da s jeseni sve je manje buha, hvata zrake oktobarskog sunca jer ko zna u novembru, sunce čijeg neba Pujdu će grijati???