SJENIČKI MEANDRI - PRIRODNI FENOMEN KOJI SIMBOLIZIRA SANDŽAČKU STVARNOST
Autor: Fatih Hadžić
Objavljeno: 29. Sep 2020. 16:09:41

Prirodni rezervat bjeloglavog supa oko rijeke Uvac (Foto: ssuwalls.com)


Autor teksta i priloženih fotografija – FATIH HADŽIĆ:

Čitava Pešteska visoravan, skupa sa svim svojim komparativnim prednostima je „zaobiđena“ od strane onih koji bi trebalo da vode računa i o ovom kraju, o ovim ljudima kojih je sve manje i manje, o sjeničkoj opštini kao jednoj od najsiromašnijih danas u Srbiji. Zaobilaze ih kao kiša oko Kragujevca. Odgovorni „prave krivine“, izbjegavajući da se suoče sa sopstvenom odgovornošću zbog slabog stanja i niskog životnog standarda ovih ljudi. Zato smo i vidjeli neku simboliku u krivinama i okukama meandara, koji metaforički mogu značiti i „hvatanje krivina“ i bježanje od odgovornosti odgovornih ljudi iz vlasti. Oni, kao obično i svi danas politički predstavnici naroda, taktiziraju, prilagođavaju se vladajućim strukturama, bore se za vlastite položaje, ne žele zamjeranje i ugrožavanje sopstvenih pozicija i stečenih privilegija. Važno je da ih narod glasa na izborima, a onda brigo moja pređi na drugoga.
Ono što je nesporno, kada su u pitanju sjenički meandri, jeste njihova zapanjujuća ljepota. U turističkim, elektronskim ili štampanim, prospektima TO Srbije, naći ćete, mada ne baš uvijek lako, slike i objašnjenja o najvećem, u ovom dijelu Balkana, prirodnom rezervatu bjeloglavog supa, oko rijeke Uvac, za koji će vam reći da se nalazi između Sjenice i Nove Varoši, u blizini sela Družiniće i Ursule, u širem području Zlatara. ( tos.rs ). Interesantno je da,u tim prospektima nećete uvijek naići na podatak (osim na sajtu opštine Sjenica: sjenica.com ) da dio rijeke Uvac, sa selima koja mu gravitiraju, rezervatom i meandrima pripada opštini Sjenica. A kada u tim turističkim mapama i propagandnom materijalu vidite meandre, poželite da ih na licu mjesta posjetite i uvjerite se u prirodne ljepote tog prirodnog fenomena - krivudavog korita rijeke, koja je svojim ko zna koliko miliona godina dugim proticanjem, probila klisuru i napravila jedan vijugavi kanjon, neki kažu – sandžački Kolorado, od kojeg, kad ga uživo vidi, posjetiocu zastane dah.

A kad odlučite da obiđete meandre, od Sjenice idete put Ivanjice - par kilometara zakrpljenim asfaltnim putem, a onda skrenete lijevo vrlo lošim, punim rupa i vododerina, makadamom, do sela Ursule. Morate pitati mještane, ako uopšte naiđete na njih, jer ćete steći utisak da tu mještana i nema –, kako da stignete do meandara. Tog užasnog makadamskog puta također ima nekoliko kilometara, sa nekoliko raskrsnica i račvanja, pa iako koristite GPS, ili pratite rijetke saobraćajne table, ipak se može desiti da pogriješite.

Tako je potpisnik ovih redova, sa još jednim saputnikom, u subotu, 26.septembra, ove 2020.godine, stigao do imanja Bajra Muhovića, bolje reći do improvizovanog „parkinga“ na njegovoj livadi, 20-tak metara od njegove porodične kuće, (faktički u njegovoj avliji), kao zadnjoj stanici na putu do meandara. Tu bijaše još 5-6 automobila, beogradske, sjeničke, novopatzarske i bosanske registracije. Pomislismo - da je put bolji, vjerovatno bi bila mnogo veća posjeta turista, kad ih sa ovakvim rupama i barama ima ovoliko. Jedan mještanin, koji bijaše u Bajrovom društvu, reče nam: „Ovo je Bajrova zemlja, parkirajte auto tu, produžite pješke još 300 metara i tamo će te naći vidokovac zvani „Molitva“, odakle možete razgledati meandre. A kad se vratite platite parking, svratite kod Bajra da kupite čuveni sjenički sir i pravi pčelinji med, a potom možete ići nazad“, i oni se obijica, nekako cinično nasmijaše. Pomislismo - u redu, ništa čudno, tako i treba, parking se normalno treba platiti, a sir i med su zdrava hrana, domaći proizvodi od kojih vjerovatno živi i izdržava svoju porodicu ovaj naš gostoprimljivi Bajro Muhović.


Bare i rupe na makadamskom putu prema meandrima.


Pođosmo do vidikovca začuđujuće neuređenom, krševitom, kamenitom padinom, baš pravim „hercegovačkim“ kamenjarom, bez označene staze za pješake, bez zaštitne ograde ili gelendera, i stigosmo do jednog od klikova nadnešenim nad kanjonom i meandrima, na čijem vrhu se nalazila neka vrsta ljudskom rukom sklepanog drvenog balkona, dimenzija oko 2,5x3 metra, sa podom od dasaka i ogradom od drvanih baskija. Pored fascinacije ljepotom kanjona i meandara, na čemu vjernik zahvali Bogu zbog ljepote njegova stvaranja, a oni koji imaju strah od visine, iako možda nisu vjernici, također upute molitvu Bogu da ih spasi i nedozvoli da se strovale niz kanjon dubok dvijestotinjak metara -, postane vam jasno zašto je ovaj vidikovac nazvan „molitvom“. No, oni najproduhovljeniji, koji slučajno ili namjerno pri tom još znaju i arapsko pismo, u „krivinama“ meandara vide ispisano Božije ime – Allah, pa na tom vidikovcu - balkonu, i oni padnu na sedždu - obave molitvu u zahvalnost Bogu - na ajetima i znakovima koje je dao ljudima, svojim robovima, na ovoj oskudnoj zemlji, da se prisjete onoga u čijoj ruci je njihov život i njihova smrt. Dakle, najvjerovatnije, zbog toga naziv vidikovca - „molitva“.


Dio meandra koji podsjeća na arapskim pismom ispisano Božije ime - Allah


Prvo pitanje koje vam se nametne kada dođete na ovaj prostor, jeste –, zašto je ovako zapušten ovaj biser prirode, ovaj potencijalno značajan turistički resurs ne samo opštine Sjenica, nego i regije Sandžak i cijele Srbije? Nije pretjerano reći, ali stvarno dobijete osjećaj – kao da se odjednom nađete u potpuno pustom i negostoljubivom kraju. Jedan tako fascinirajući prirodni fenomen, a tako skriven od javnosti, nedovoljno dostupan ljubiteljima prirode (možda je upravo zbog toga pogodan za stanište bjeloglavog supa), nebezbjedan za nedovoljno oprezne, a naročito za starije i za djecu, bez uputstva i upozorenja na opasnosti zbog neuređenog terena, bez pratećih turističkih i ugostiteljskih objekata, bez asfaltiranog, ili barem uredno nasutog i uvaljanog prilaznog puta. Mještani će vam reći da ovaj prirodni rezervat sa meandrima nije u ingerencijama opštine Sjenica, već da se nalazi u sastavu Specijalnog rezervata Uvac, o kome vode računa neki faktori van opštine Sjenica. Također će vam reći obratite se Turističkom savezu Srbije ili upravi rezervata negdje u Novoj Varoši ( uvac.org.rs ).


Reklamni panoi na parkingu ispred kuće Bajra Muhovića


A ovaj naš za šalu ne mnogo raspoloženi Bajro nije baš nepoznat široj javnosti. U to smo se uvjerili pronalazeći napise o njemu na internetu ( blic.rs ).
Međutim, on je, kako nam rekoše neki njegovi poznanici, nezadovoljan odnosom i opštine i turističkog saveza, i ljudi iz specijalnog rezervata, i države Srbije. Zbog nebrige svih njih, prinuđen je da sam s vremena na vrijeme održava postojeći makadamski prilazni put do svog sela i dalje prema vidikovcu, koji se nalazi na njegovom imanju. Nezadovoljan je što nije u mogućnosti da valorizuje komparativne prednosti svog imanja, da i on nešto zaradi od turizma, od prodaje svojih proizvoda, od parking prostora. Jer, zbog teških uslova života stanovništvo ovog područja curi sve više i više. Iseljava se. Nema više ni onog stočarstva, ni poljoprivrede - one nekadašnje. Livade više godina su nepokošene. Neobrađene njive. Nemožete vidjeti ni jedno stado ovaca. Kažu, nekada ih je bilo na desetine hiljada u ovom dijelu Pešteri. Kravu možda vidite još po koju. Uništen kombinat „Pešter“, uništena industrija, osiromašila opština, omladina bez posla odlazi u inostranstvo. I Bajrova djeca su prinuđena da odlaze u bijeli svijet.


Improvizovani parking prostor na imanju i u blizini kuće mještanina Bajra Muhovića


Ubijeđeni smo da je Bajro, kad nas je vidio, pomislio - da smo neki „ljudi iz vlasti“ i da nam treba uputiti koju „provokativnu riječ“. Ubrzo shvatismo zašto nam je njegov komšija rekao da „platimo parking“. Htio nam je skrenuti pažnju da ovdje ljudi teško žive, i da bi dobro bilo okrenuti im glavu, pomoći im nekako. Naravno, ni govora o naplati parkinga, šalio se Bajro, nego je to bio samo jedan njegov mali, vrlo opravdani cinizam. To nas je i ponukalo da napišemo ovaj članak. Jer, možda bi on, i njemu slični mještani ovog sela, i mogli lijepo da žive od nekog „parkinga“ na svom imanju, od prodaje sira i meda, od prodaje tovljene stoke – samo kad bi stvari stajale onako kako bi to trebalo. Ali, ništa od toga. Čitava Pešteska visoravan, skupa sa svim svojim komparativnim prednostima je „zaobiđena“ od strane onih koji bi trebalo da vode računa i o ovom kraju, o ovim ljudima kojih je sve manje i manje, o sjeničkoj opštini kao jednoj od najsiromašnijih danas u Srbiji. Zaobilaze ih kao kiša oko Kragujevca. Odgovorni „prave krivine“, izbjegavajući da se suoče sa sopstvenom odgovornošću zbog slabog stanja i niskog životnog standarda ovih ljudi. Zato smo i vidjeli neku simboliku u krivinama i okukama meandara, koji metaforički mogu značiti i „hvatanje krivina“ i bježanje od odgovornosti odgovornih ljudi iz vlasti. Oni, kao obično i svi danas politički predstavnici naroda, taktiziraju, prilagođavaju se vladajućim strukturama, bore se za vlastite položaje, ne žele zamjeranje i ugrožavanje sopstvenih pozicija i stečenih privilegija. Važno je da ih narod glasa na izborima, a onda brigo moja pređi na drugoga. S pravom se ljudi ovih sela pitaju – šta je to vlast uložila u ove naše krajeve? Koliko radnih mjesta su otvorili? Jesu li zaustavili odlazak omladine i radno sposobnog stanovništva? Obrazovanih ljudi? Jesu li pokrenuli mala preduzeća, jesu li podržali farme ovaca, krava, živine, proizvodnju zdrave hrane? Ovi dobroćudni ljudi još kažu - mi se slažemo da rezervat treba da ostane netaknuti dio prirode, nek bude i nacionalni park, ali država mora povesti računa o opstanku i životu ovih ljudi. Dati neke kredite. Napraviti puteve, asfaltirati. Pomoći stočarima i poljoprivrednicima. Pčelarima. Ugostiteljima. Turizmu. Ovih dana će se, kažu, izvesti neka velika vojna vježba na Pešteri. Rekli su ovi iz republike da će sve da grmi od avijacije i pucnjave ( slobodna evropa.org). Ko zna koliko će to koštati? Kamo sreće da su te pare uložili u rješavanje socijalnog stanja ljudi. Ovaj naš narod je miran. Niko ovdje ne ugrožava državu Srbiju. To je i naša država. Ovdje su živjeli naši stari, pa i mi i naša djeca želimo tu da živimo i radimo. Država ne treba prema nama da ima maćehinski odnos i da ovaj naš kraj tako zapostavlja. Daj nek konačno krenu sa tim autoputem preko Sandžaka...
Pođosmo kući pomiješanih osjećanja. Ljepota meandara i gorčina stvarnog života ljudi iz sela Ursule, iz sjeničke opštine, sa Pešterske visoravni, iz ovog dijela Sandžaka i Srbije. Napravismo nekoliko fotografija upravo s namjerom da ih objavimo uz ovaj članak, vjerujući da će svaka od njih izgovoriti više od hiljadu riječi.


Na samoj ivici uvačkog kanjona i uvačkih meandara

Jedna od raskrsnica bez putokaza, na putu prema meandrima

Putokaz prema vidikovcu – Molitva.

Putokaz prema vidikovcu „Molitva“

Kamenita padina, pješačka staza prema vidikovcu – „Molitva“

Drveni improvizovani "balkon" na vidikovcu – „Molitva“